Povežite se sa nama

FOKUS

PREUZIMANJE VLASTI: Dubinsko čišćenje

Objavljeno prije

4 godine

na

Dok joj jedni prebacuju „revanšizam“ a drugi „kontinuitet“, vlada počinje ozbiljan posao, preuzimanja vlasti. Uz utisak da joj je efikasnost važnija od poštovanja propisa i procedura

 

Drugu sedmicu na čelu izvršne vlasti premijer Zdravko Krivokapić započeo je nenajavljenom posjetom Upravi za imovinu.

„Jutros sam u 8 i 30 sa ministrima Milojkom Spajićem i Jakovom Milatovićem posjetio Upravu za imovinu, kako bih od direktora Blaža Šaranovića dobio izvještaj o stanju državne imovine. Međutim, gospodina Šaranovića nijesam zatekao u kancelariji, jer je navodno, bio na nekom sastanku, iako je dužan da u tom periodu bude na svom radnom mjestu i sa svojim zaposlenima. Ovakvo ponašanje direktora institucija Vlada neće tolerisati“, tvitnuo je premijer, skupa sa fotografijom tri člana vlade koja dangube u praznom kabinetu direktora Uprave za imovinu.

Izostalo je objašnjenje kakav su to izvještaj o stanju državne imovine očekivali premijer i saradnici kad su krenuli u tu blickrig posjetu. Bilo bi, logičnije da su direktoru Uprave poslali poziv sa popisom informacija koje očekuju od njega i njegovih saradnika i zakazali sastanak. Ili kontrolno saslušanje.

Ovako je ostala dilema da li je vrijeme premijera, ministra ekonomskog razvoja i ministra finansija i socijalnog staranja isuviše dragocjeno da bi ga trošili na tako banalan način. Da su imali i pametnijeg posla – imali su.

Istog jutra, mediji naklonjeni DPS-u objavili su, pa međusobno razmjenjivali, priču prema kojoj „nova vlast planira da u narednih dvadesetak dana smijeni više od 420 direktora uprava, agencija, javnih preduzeća, osnovnih i srednjih škola, domova zdravlja i bolnica, kao i da opozove 33 ambasadora“ (citat iz Dnevnih novina). Priču o sječi direktora i ambasadora do danas (četvrtak 17.12) nije komentarisao niko od članova Vlade, iako je ona proizvela popriličnu pometnju.

Prema nezvaničnim interpretacijama, u pitanju je poluistina, naslonjena na dva stvarna događaja. Prvi je Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima koji je prošlog petka Skupštini dostavila grupa poslanika vladajuće većine. O tom Predlogu detaljnije se možete informisati u tekstu Crtanje zakona po partijskom liku. Ovdje samo pomenimo da je predloženim izmjenama nova većina naumila da svojim članovima i aktivistima iz drugog i trećeg partijskog ešalona omogući zaposlenje u državnoj administraciji. Po mogućnosti na rukovodećim mjestima. To nije moguće po sadašnjim propisima, pošto potencijalni kandidati doskorašnje opozicije, uglavnom, ne zadovoljavaju propisane kriterijume (državni ispit, staž u državnoj administraciji, iskustvo na rukovodećim mjestima).

Dodatno se priča o smjenama direktora i ambasadora („revanšizam po dubini“) nadovezala na najavu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića. On je najavio (vidjeti boks), da bi premijer Krivokapić to i potvrdio, kako će Vlada početi proceduru opoziva sedam ambasadora. „Osnovni kriterijum je bio povlačenje nekarijernih diplomata i diplomata koji su svojim nekorektnim djelovanjem u posljednja tri mjeseca nanijeli štetu Crnoj Gori”, izjavio je Krivokapić tokom posjete Briselu.

Sa strane gledano, spisak iz Ministarstva vanjskih poslova lakše bi bilo proširiti nego skratiti.

U međuvremenu je za generalnog sekretara Vlade imenovan Božo Milonjić, a za šefa Kabineta predsjednika Vlade Ivan Malović. Premijer je na funkciju glavnog pregovarača za pregovore o pristupanju Crne Gore EU imenovao Zorku Kordić. To je bio povod glasnogovornicima nove većine, zvaničnim i neformalnim, da nastave priču o bliskosti novih i starih vlasti. „Skandal, narod je prevaren: Premijer Krivokapić za glavnog pregovarača sa EU postavio najbližu saradnicu Duška Markovića“, kliču sa jednog od ovdašnjih tzv. prosrpskih portala, znajući da priča o „najbližoj saradnici“ nema veze sa istinom.

Još možemo pročitati: „Imenovanje kadrova u novoj Vladi Crne Gore propraćeno je od strane javnosti ali i građana sa velikim negodovanjem. Naime, jedan dio novih-starih savjetnika, šefova kabineta, usko je povezan sa DPS, što nije želja onih građana koji su 30. avgusta glasali za smjenu režima. Takođe, imenovanjem Rada Miloševića i Zorana Miljanića za državne sekretare u MUP-u, prekršen je princip oko kojeg se premijer prethodno dogovorio sa koalicijama vladajuće većine, jer se radi o funkcionerima koalicije Crno na bijelo.“

Sporenja unutar vladajuće koalicije oko novih imenovanja/razrješenja prekidaju se samo da bi se iskazale nesuglasice sa drugim vladinim potezima. Posebno je na meti prošlonedjeljna odluka o emitovanju obveznica vrijednih 750 miliona eura (vidi boks). Odluku kritikuju i vlast i opozicija. Zaboravljajući pri tom da je nova vlada zatekla praznu kasu. Bez izgleda da bi se ona, u dogledno vrijeme, redovnim prihodima mogla dovoljno dopuniti. Ako je takvo ponašanje opozicionih prvaka razumljivo, makar oni danas kritikuju isto ono što su radili dok su bili vlast, čude neumjerene kritike onih koji navodno podržavaju novu vladu.

Polemike oko u zakonitosti rada nove vlade započele su od Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave. Nju je Vlada usvojila na konstitutivnoj sjednici. Broj ministarstava je, tom uredbom, smanjen sa 17 na 12 a broj uprava povećan za jednu (Uprava za sport i mlade). Naknadno je uočeno da Zakon o budžet za 2020. godinu ne prepoznaje takvu organizaciju državne uprave. Novoformirana ministarstva ne mogu raspolagati sredstvima koja su Zakonom o budžetu namijenjena drugima, a ti drugi više ne postoje (Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo saobraćaja…). Zato je, na sljedećoj sjednici Vlade, usvojena Uredba o dopuni Uredbe o organizaciji.

Pokazalo se da je to rješenje efikasno ali nezakonito. I da Vlada, ipak, parlamentu mora dostaviti prijedlog rebalansa ovogodišnjeg budžeta. Vladi pišemo minus za iskazani nedostatak administrativnih kapaciteta i plus zbog sposobnosti da prizna grešku i pokuša da je ispravi.

U skladu sa predizbornim obećanjima, Vlada je riješila da izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Ministarstvo pravde je završilo prijedlog izmjena Zakona i uputilo ga Vladi koja će se, možda i do štampanja ovog broja, odrediti prema tom dokumentu. Iz onoga što se može zaključiti na prvo čitanje, prihvaćeni su svi zahtjevi SPC. Iz Zakona se brišu članovi na osnovu kojih su bivše vlasti željele osporiti vlasnička prava SPC nad crkvama i manastirima u Crnoj Gori. Dodatno, izlazi se u susret i zahtjevu koji je pravni tim Mitropolije (u njemu je bio i sadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić) ispostavio naknadno. U momentu kada je izgledalo da je, nakon ustupaka Markovićeve vlade, moguć dogovor po pitanju Zakona. Sada se SPC, kao i druge tradicionalne vjerske organizacije, ne mora registrovati već se evidentira kod nadležnih državnih organa. Da se zna ko je stariji.

Predstavnici Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, Islamske zajednice u Crnoj Gori i Jevrejske zajednice Crne Gore ocijenili su, razgovarajući o Predlogu izmjena i dopuna o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, da je rok za eventualne sugestije kratak da bi mogli poslati zvaničan stav, navodi se nakon njihovog sastanka. U saopštenju Jevrejske zajednice CG, koja je bila domaćin sastanka, još se navodi: „Ovaj susret bio je prilika za razgovor o najavljenom predlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, te su prisutni izrazili nadu da će prilikom donošenja istog Vlada voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti pripadnika manjinskih naroda u državnim institucijama“. Iz SPC su poručili da se oni, ovim povodom, neće oglašavati. Valjda nemaju primjedbi.

I pomenuto saopštenje svjedoči kako su izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti pripremljene, baš kao i osnovni Zakon, krajnje netransparentno. Bez javne rasprave, ili bilo kakve mogućnosti da se čuju i prihvate argumenti drugih. Čak je i izgovor isti – hitnost postupka. Vidjećemo kakva će ovog puta  biti reakcija  nezadovoljne javnosti, a takvih nije malo. To u velikoj mjeri zavisi od načina na koji će se predstavnici koalicije Crno na bijelo, u Vladi i Parlamentu, odnositi prema predloženim izmjenama Zakona.

I Skupština se uhodava i priprema za ozbiljan rad. Na redu je bio izbor članova i predsjednika skupštinskih odbora. Dok opozicija čeka kongres DPS, da bi nakon njega zajednički dogovorili podjelu mjesta koja im pripadaju, vladajuće partije su izašle sa svojim kandidatima. I izglasali ih.

Dva rješenja nas podsjećaju gdje smo. „Slušam kukumakanje nacionalnih manjina: Srebrenica, Srebrenica… Plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima koji nijesu genocid… Montenegrinski nacisti… Ovo je država svetosavska i nemanjićka…“. Ovo su (probrani) izvodi iz nedavnog skupštinskog izlaganja poslanika DF Jovana Vučurovića. Novog predsjednika Odbora za ljudska prava i slobode. Koji misli da nam prijeti kad kaže „ovdje će se, ubuduće, govoriti i o zločinima nad Srbima…“.

Njegov koalicioni kolega, nepravosnažno osuđen na pet godina zatvora zbog  navodnog članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi i pokušaja terorizma, postaje predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, pa po slovu zakona i član Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Milan Knežević, u međuvremenu, treba od ANB da dobije potvrdu (bezbjednosnu procjenu) koja će mu omogućiti uvid u najpovjerljivije bezbjednosne podatke. Kako?

U Monitoru su od kraja 2016. ispisane stranice i stranice na kojima se navodi da SDT nije ponudilo dovoljno dokaza sa osudu Kneževića, Andrije Mandića i, možda i ponajviše, njegovog vozača Mihaila Čađenovića (ako ga čelnici DF i ministar pravde zaboravljaju i ne pominju, mi nećemo). Odnosno, da ponuđeni iskaz svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića nije dokaz. Pošto je on nepopravljivi lažov.

I danas stojimo iza svake riječi iz tih tekstova. Ali, nepravosnažno osuđeni terorista – predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu!? To nije pristojno. Dok izbor Vučurovića na mjesto predsjednika Odbora za ljudska prava, u  Parlamentu – u ime svih nas, izaziva stid.

 

Pare ili papir

(Ne)zakonitost postupka emitovanja obveznica vrijednih 750 miliona i dalje pobuđuje pažnju poslanika vlasti i opozicije. Vlada ne spori da je zaduženje realizovano u tajnosti, zbog moguće opstrukcije (čije?). Priložena dokumentacija svjedoči da je posao pripreman na brzinu, da je značajno učešće u procesu  imala prethodna vlada – što, usput rečeno, ne bi trebalo da je sporno. I da sve to za posljedicu ima priličan broj grešaka ili, makar, zanimljivih ali teško dokazivih tvrdnji. Barem kad je riječ o dokumentu na crnogorskom jeziku.

Tako na naslovnoj strani jednog od objelodanjenih dokumenta, Ugovoru o upisu, piše da obveznice na naplatu dospijevaju 2017. godine.

U Prospektu koji prati emisiju obveznica stoji da je Crna Gora 2018. imala  ekonomski rast „najveći u regionu koji obuhvata Srbiju, Albaniju, Rumuniju, Sjevernu Makedoniju i Hrvatsku“. Nema BiH, Kosova pa ni Bugarske (bliža je od Rumunije).

Prema Prospektu „Vlada trenutno razmatra koncesione ugovore za ispitivanje 18 lokacija koje bi mogle da dovedu do izgradnje 37 malih hidroelektrana“. Nadamo se da ovaj dio nije istinit.

A ovaj sigurno nije: prema podacima iz Prospekta, broj nezaposlenih se od 30. juna prošle do istog datuma ove godine smanjio za 800!? Zato je broj „neaktivnih lica“ porastao za 22.000. Za koliko je, otprilike, smanjen i broj zaposlenih.

Ima još. Opet, i ovakvi podaci su neuporedivo bolji od svega što su nam u sličnim prilikama prezentovale prethodne vlasti DPS-a i njihovih „tradicionalnih partnera“. Oni su, da ne idemo dalje, u svojim dokumentima izgubili cijelu petlju auto puta (Smokovac). Ako je nijesu… sakrili.

 

Diplomate i presedani

Ministar Radulović je obznanio kako je odlučio da opozove ambasadora u Kini Darka Pajovića, ambasadora u Srbiji Tarzana Miloševića, ambasadorku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanku Jeknić, ambasadora u Vatikanu Miodraga Vlahovića, ambasadorku u Italiji Sanju Vlahović, ambasadora u Bosni i Hercegovini Obrada Miša Stanišića i ambasadorku u Njemačkoj Veru Kuliš.

Osobe sa popisa uglavnom znamo. Svako od njih je imao neku priču zbog koje su stizali na naslovne strane medija (politička korupcija, plagijat, neprijavljivanje imovine, sumnje o učešću u duvanskom švercu…). Izuzetak je Vera Kuliš, ambasadorka u Njemačkoj u trećoj misiji u Berlinu (šefica trgovinske misije u vrijeme SCG i dva puta ambasadorka Crne Gore), relativno nepoznata javnosti. Zato je, može biti, znaju Njemci. Na jednoj od nacionalnih televizija svojevremeno je, u udarnom dnevniku, prikazan prilog o bahatom ponašanju vozača automobila sa diplomatskim tablicama. Jedan od najupečatljivijih primjera dalo je vozilo naše ambasadorke.

„Crnogorski vozač pred kamerama pravi prekršaj za prekršajem“, objašnjava reporter TV ZDF, „vozi unazad jednosmjernom ulicom što je zakonom zabranjeno, da bi vozilo parkirao tamo gdje je parking strogo zabranjen“. U Podgorici je mnogo važnije bilo to što je Kuliš bila u milosti Milana Roćena.

Komentarišući popis ambasadora koji će biti opozvani, predstavnici vladajućih partija ukazuju da je zakon grubo prekršen kada je Duška Jeknić postala ambasadorka u UAE, „i pored nekadašnje optužnice iz Italije“. Istovremeno, isti oni zahtijevaju da se iz kriterijuma za zapošljavanje u državnoj administraciji briše onaj koji eliminiše kandidate protiv kojih je tužilaštvo podiglo optužnicu. Zbog, objašnjavaju, mogućih političkih manipulacija.

Iz opozicije kažu kako je odluka o opozivu ambasadora „bez presedana“. To, baš, i nije istina. Upravo je gospođa Kuliš po treći put otišla u Njemačku nakon što je iz Berlina, bez obrazloženja, opozvan ambasador Ranko Vujačić. Inače, Veliki majstor Regularne velike lože Srbije, kome je tadašnji premijer Milo Đukanović dao crnogorsko državljanstvo 2010. Što će reći da ni on nije bio karijerni diplomata.

Ima i začkoljica. Važeći Zakon o vanjskim poslovima, u Članu 40 propisuje: „Predlog za opoziv ambasadora utvrđuje Vlada, na predlog ministra vanjskih poslova. Predsjednik ukazom opoziva ambasadora.“ Nije, dakle, precizirano da li je predsjednik Đukanović dužan da prihvati prijedlog vlade. A to garantuje da, u crnogorskoj diplomatiji, dosadno neće biti.

Zoran  RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?

Objavljeno prije

2 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti

 

 

Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.

“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok  je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.

U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”

Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i  pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V.  On, možda, najpotpunije  ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”

Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.

Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo