Dvije i po decenije reprodukuje se u BiH statični mir kojeg obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva…

MONITOR: Da li je bilo nagovještaja da može doći do značajnih promjena poslije nedavno održanih lokalnih izbora u BiH?

ĆURAK: Ovo su ipak bili lokalni izbori i teško je predvidjeti u kojoj će mjeri rezultati uticati na opće izbore 2022. Bitno je da su u Sarajevu, kao glavnom gradu BiH,  stranke opozicije, iako ideološki rastegnute od desnog do lijevog centra, pokazale zavidni nivo jedinstva što im je omogućilo da uvjerljivo poraze SDA, koja je kažnjena za lopovluk, nepotizam, političku korupciju i frustrirajuću nesposobnost u borbi protiv pandemije virusa korona. Hoće li to uticati na distribuciju glasova na općim izborima za dvije godine, pa da ponukani sarajevskim udarom na etnokleptonacionalizam SDA, i u drugim dijelovima zemlje dođe do trijumfa progresivnih političkih opcija, sumnjam.

Pa u entitetu RS i dijelovima Federacije kojima vlada HDZ, nema progresivnih političkih opcija! Izgleda strašno kada to kažete, ali u tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo a ne izgradnja razložne bosanskohercegovačke političke zajednice. Možda smo očekivali da će PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, napustiti politiku krvi i tla ali mlađašnji izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke Stanivuković, u prvim javnim nastupima se istaknuo kao notorni, stari nacionalista, iako nema ni trideset godina. Stidljivo buđenje opozicije u kantonima sa HDZ većinom je buđenje političkih opcija koje su još desnije od HDZ-a, pa „raspored moći u budućnosti“, još uvijek upućuje više na tamu, nego na svjetlost. Bez obzira na pesimističku sliku koju nudim ovim odgovorom, Sarajevo ima šansu da započne transformaciju dejtonskog poretka, više kroz stvaralačke, kreativne geste novih lokalnih vlasti u sarajevskim općinama u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, nego velikim institucionalnim reformama koje još nisu moguće u „zarobljenoj državi“. Bitno je i da je Bogić Bogićević pristao biti kandidat SDP-a i njegovih koalicionih partnera za gradonačelnika Sarajeva, pa ako se to i dogodi, bit će to velika simbolička gesta za kosmopolitsko Sarajevo – povratak važnog, nadasve moralnog aktera u politiku. Cijenim da je to veliki i na dulje staze obećavajući rezultat lokalnih izbora.

MONITOR: U svojim radovima ističete da je Dejtonski sporazum uzrokovao „dejtonske nacionalizme“. Ima i onih koji smatraju da Sporazum nije ni realizovan u nekim  dobrim elementima, pa da bi to trebalo uraditi prije nego što se on izmijeni ili napravi novi?

ĆURAK: Dejtonski mirovni sporazum, u teorijskom, politikološkom razumijevanju međunarodnog ugovora više je bio prekid vatre nego autentični sporazum o miru i za mir. No, 25 godina njegove implementacije a koja je obilježena odsustvom radikalnog nasilja, svjedoči da život svemu da smisao, pa je tako i jednom „prekidu vatre“ udahnut povijesni mirovni smisao.

Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Uopće nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva… U pravu ste, ugovor ima dijelove koji nisu realizirani, jer bi njihova realizacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih hulja i de facto promjeni diskriminirajućeg dejtonskog ustava u smjeru izgradnje demokratske, liberalne države. Problem sa Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom, odnosno ustavima, jer BiH je „deveto čudo na istoku“, budući da ima 13 ustava (državni, entitetski, kantonalni) je taj što nema jedinstvenog tumačenja i svako interpretira Sporazum kako mu odgovora. To je njegova najveća falinka, jer bez jedinstvenog tumačenja, Sporazum je istovremeno dezintegrirajući i integrirajući i pledoaje za secesiju ali i za izgradnju države. Unutrašnja izgradnja BiH u velikoj je mjeri uvjetovana geopolitikom, pa ostaje da vidimo šta će izbor novog američkog predsjednika donijeti svijetu i jednoj maloj perifernoj zemlji kao što je Bosna, koja je, iako autsajder historije, postala, nažalost, zbog počinjenog genocida a ne nečega lijepog, „očigledno važna“.

MONITOR: Uskoro u Sarajevo dolazi Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, a o uticaju Rusije u RS često se govori. Interesantno je da Lavrov posle Sarajeva nastavlja put ka Beogradu…

ĆURAK: Lavrov dolazi na godišnjicu ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu, pa je u simboličkoj ravni, važno primjetiti da Rusija očigledno daje važnost ovom međunarodnom ugovoru, jer ga tumači kao sporazum koji omogućuje Moskvi da snažnije nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan ruskog „bližeg inozemstva“, operativno djeluje realizirajući geopolitičke ciljeve do kojih je stalo Ruskoj Federaciji. Ključni cilj je spriječiti dalje širenje NATO-a proizvodnjom proruske osovine Beograd–Banjaluka. To nije dobitna kombinacija ni za Bosnu ni za Srbiju, ali važno je da Rusija ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nego samo rovari iznutra, zbog svojih geostrateških ciljeva koji nemaju nikave veze s Bosnom, ali se Bosna, svojom ustavnom arhitekturom napenalila kao najlakši poligon za progresiju ruske geopolitičke agende. Vidjećemo hoće li nova američka administracija prekornije gledati na ruske „podzemne operacije“ na Balkanu i u Bosni, naročito u Bosni.

MONITOR: Koristite i izraz „zakašnjela nacija“. Da li su takve sve nacije koje pokušavaju da se formiraju poslije raspada SFRJ? Moderna nacija se izjednačava sa državom, u BiH i formalno postoje tri naroda, a postoji li i nacija?

ĆURAK: Sama činjenica dugotrajne povijesne egzistencije BiH, koja je istovremeno i jedinstvo i razlika, afirmira stav da je Bosna ušla u historiju i da ne kani iz nje izaći. To je potvrdio i Dejtonski mirovni ugovor. Ako zemlja nije slomljena ni ratom protiv BiH u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, to bi pametnim donositeljima odluka bilo dovoljno da tu zemlju izgrađuju a ne razgrađuju, budući da žive u njoj. Kada bi se postigao zbiljski, minimalni konsenzus o izgradnji države, mislim da bi već to bilo dovoljno za postepenu izgradnju „nenacionalne nacije“ kao komprehenzivne, inkluzivne političke zajednice. Bila bi to nacija generirana iz ustavnog patriotizma a ne mitologija prošlosti. Međutim i to se odbija od strane sva tri etnička nacionalizma koji misle da su njihove etnonacije formirane nacije, pa odbijaju i izgradnju nenacionalne nacije kao minimalne nacije. Težak nas put čeka, treba obazrivo upotrebljavati pojmove. Otuda i moj odgovor koji je više intencija nego realna tendencija. No, namjere, adekvatno promišljene, mogu voditi realnosti.

MONITOR: Desila se promjena na čelu SAD. Postoje predviđanja da Kina sa drugog, uskoro može preći na prvo mjesto po ekonomskoj snazi i tako prestići SAD. Koliko je taj ogromni uspon Kine, s obzirom na to da je ona jednopartijska i nominalno komunistička država, model zapadne demokratije učinio manje privlačnim za građane zemalja koje još uvijek plutaju u tzv. hibridnim sistemima?

ĆURAK: Kina je originalni politički, ekonomski i kulturni eksperiment, moćna civilizacija, veliki svijet za sebe. Kineski eksperiment postao je dugotrajna stvarnost. O kom eksperimentu govorim? O pokušaju da se jedan monistički politički sistem, totalitarni politički sistem u kojem imate apsolutnu vladavinu kineske komunističke partije, istovremeno ekonomski razvija na zakonima “slobodnog tržišta”. Dakle, imamo zemlju koja tvrdi da je moguć jednopartijski sistem i slobodno tržište. Većina teorija će reći da to nije moguće, da će kad-tad to puknuti, ali evo, traje decenijama. Moj problem sa Kinom kao vodećom svjetskom silom, kao potencijalno novom imperijom je ovaj: kakav će to biti svijet u kojemu će glavna svjetska sila, a svaka dionica historije ima neku glavnu silu, biti država koja je totalitarne naravi, koja je bila spremna ubiti svoje studente jer su zahtijevali više slobode!? Zar je moguće da će novi svijet, nakon svih iskustava, biti svijet kojim ponovo dominiraju totalitarni politički sistemi? I da će to biti privlačnije našim narodima od liberalne demokracije, svijeta normi i vladavine zakona. Moguće je, jer je, općenito u regiji, demokratska politička kultura na niskoj razini i autoritarnost je više na cijeni nego proceduralna demokratija. Ipak, duboko vjerujem da su bolja društva koja otvoreno govore o svojim manama, nego društva koja ih brižljivo sakrivaju. Tamo gdje imate slobodu mišljenja i govora, tamo je nada.

MONITOR: Već dugo se govori o potrebi reforme sistema UN. Stari je problem stepen uticaja ove krovne međunarodne organizacije – njena faktička, a ne samo deklarativna moć. Može li se ojačati uticaj UN, a da ona postane jači garant odbrane osnovnih ljudskih prava, s obzirom da mnoge od njenih blizu 200 članica, nisu zemlje koje ih u potpunosti ili uopšte garantuju svojim građanima?

ĆURAK: Veliki sam pobornik multilateralizma u svjetskim poslovima. Dok je snažni multilateralizam oblikovao svijet kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovoga stoljeća, i Bosna se sporo, ali pomaci su ipak bili vidljivi, razvijala u smjeru liberalne demokracije. Sa novim trijumfom starog svijeta a koji je ponovo osnažio kategorije ravnoteže straha, balansa moći, kulta suvereniteta… Ujedinjene Nacije izgubile su na značaju. Nadam se povratku multilateralizma, on je važan instrument za male države, za postkonfliktne zajednice opterećene narativima i politikama straha. Može li se ojačati uticaj UN-a pitanje je od milion dolara. Ako ne prevlada multilateralizam i umrežavanje svijeta na znanstvenim, solidarnim, empatičnim i moralnim osnovama, te ako se frustrirajući prodor autokratija i retrogradnih ksenofobičnih i šovinističkih ideologija ne zaustavi, UN mogle bi doživjeti sudbinu Lige naroda. Postepeno potonuće u irelevantnost. Ja se ipak nadam da ćemo ostati ujedinjeni u različitosti i da će nakon pobjede nad pandemijom, “bolji anđeli ljudske prirode” pobijediti, između ostaloga i tako, što će UN sve više i sve bolje reprezentirati cijeli naš svijet. Jer, pored svih ljudskih prava za koje se nikada ne smijemo prestati boriti, zar nije nekako prirodno da imamo pravo i na moćne Ujedinjene Nacije. Pravo na saveznika u borbi za ljudska prava. Ali, “daj bože šćeri da te paša uzme”.

Novi društveni ugovor u BiH još nije moguć

MONITOR: U Republici Srpskoj vlast i opozicija insistiraju na „identitetskoj“ komponenti i drže se Dejtonskog sporazuma kao oslonca za nju. Da li je u BiH u skorije vrjeme moguć novi društveni ugovor?

ĆURAK: Vlasti u RS kontinuirano krše Dejtonski mirovni ugovor, samo je politička kasta predvođena Miloradom Dodikom vrlo lukavo proizvela narativ kako taj bosanskohercegovački entitet snažno podržava mirovni ugovor iz Ohaja. Dokazi da RS najviše krši Mirovni ugovor mogu se pronaći u uredu Visokog predstavnika koji je jedini ovlašten za tumačenje Dejtonskog sporazuma. Američka administracija kaznila je člana Predsjedništva BiH iz RS stavljanjem na američku crnu listu. Nećete reći da je Vašington to uradio zato što gospodin Dodik predano radi na implementaciji Mirovnog ugovora!? Nema sreće u državi koja politici kao javnom dobru, javnoj stvari i instrumentu opće koristi građanstva pretpostavlja identitet, premještajući to simboličko pitanje u polje egzistencije, trujući egzistenciju kulturom straha i neprijateljstva. To je, u stvari, odvratno… I mnogo mi je drago što su obje naše pokrajine, i Federacija BiH i RS tek entiteti a ne identiteti. Gospodin Holbruk, glavni arhitekta Dejtona, kanio je entitete učiniti bezidentitetskim tvorevinama koje se smisleno potvrđuju u Bosni i Hercegovini kao decentraliziranoj državi koju izgrađuju zato što ih je BiH uvela u historiju i bez Bosne ih uopće nema. Nažalost, američki pragmatistički um potcijenio je razarujuću snagu nacionalističkog uma na Balkanu. Zato će na desetogodišnjicu Sporazuma i kazati da mu je najveća greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. I sad ono što kreator Sporazuma smatra konstrukcijskom greškom dejtonske Bosne postaje dugotrajna osnova velikosrpskog i uzročno-posljedično velikohrvatskog nacionalizma, a Beograd i Zagreb, izvan međunarodnih političkih i pravnih normi, miješaju se u Bosnu kao da je u pitanju Šumadija ili Međimurska županija. Kako zbog nesposobnosti izgradnje unutrašnjeg političkog konsenzusa, tako i zbog agresivnih politika dviju susjednih država i neuspješne moderacije međunarodne zajednice, novi društveni ugovor na opću korist svih naših ljudi još nije moguć.

Sekularizam crkve i teizacija politike

MONITOR: Bavili ste se i sekularnim aspektom savremene države. Ispostavlja se da je zagovaranje odvojenosti države i vjerskih institucija nešto što ne žele političari koji su na vlast dolazili poslije raspada SFRJ i formiranja nezavisnih država. Govori li to o nepovjerenju političkih lidera u sopstvene sposobnosti?

ĆURAK: Normativni odnos između države i vjerskih institucija nije dovoljan za proces racionalne, mirne sekularne evolucije. U našim krajevima dva povezana procesa truju zajednice i ograničavaju sekularnu emancipaciju. To su sekularizam crkve i teizacija politike. Možda je to radikalno došlo do izražaja upravo u Crnoj Gori i vidjećemo kuda će to odvesti jednu od naših zemalja koja je najbliža Zapadu. I u drugim postjugoslovenskim zemljama zajedničko djelovanje klera i etnokartela na proizvodnji identiteta u čijem je srcu olako shvaćena religija, doveli su do simbiotičke klopke u kojoj žive religijske i političke vođe nudeći narodu uglavnom prošlost, iako ona neće doći, a budućnost hoće. Da bi budućnost bila izvjesna, potrebne su nam religijske vođe koje odbijaju danajske darove nacionalističkih političara i politički lideri koji odbijaju iste takve darove religijskih vođa. Nema ih ni u vrhu vjerskih zajednica, ni u vrhu najuticajnijih političkih stranaka. Puno će još vode proteći dok kultura mira nadvlada kulturu nasilja, kako u sferi politike, tako i u sferi religije. Iako organizirane religije pozivaju na mir, to je najčešće hipokrizija. Ne možete zazivati mir i, primjera radi, davati ratnicima velikosrpstva duhovno odobrenje da pucaju na Sarajevo, na grad „Muhamedove i Hristove bliskosti“.

Nastasja RADOVIĆ