Povežite se sa nama

INTERVJU

ALMIR TAHIRI, JEDAN OD RIJETKIH VISOKO OBRAZOVANIH ROMA: Glas iz zadnje klupe

Objavljeno prije

na

U velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih

 

Mladi Romi i Egipćani moraju, prije svega, da razmišljaju svojom glavom. Imamo i mi naših grešaka, ali ima i država i zato je potrebna ruka saradnje – kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) politikolog Almir Tahiri.

Uz insistiranje na obrazovanju sve većeg broja mladih iz romske i egipćanske populacije, Tahiri naglašava da i njihova zajednica mora da se odrekne običaja pravdanih tradicijom. Riječ je, prije svega, o ranim ugovorenim i prisilnim brakovima i o nasilju nad ženama. ,,Iako nasilje nad ženama nije dio kulture, običaja i tradicije kod Roma, toga ima i danas. Ne kažem da nema kod neromske zajednice, ali ima i kod nas. Moramo zajedno da se borimo protiv toga”.

Tahiri je jedan od malobrojnih fakultetski obrazovanih Roma u Crnoj Gori. Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom.

– Glavni pokretači u mom obrazovanju, majka, otac i kompletna porodica tjerali su me da se obrazujem, konstantno govoreći da je to krucijalno za moju budućnost. Sa pet godina, uputili su me u predškolsko vaspitanje i na taj način pokušali integrisati u većinsku zajednicu. Moje djetinjstvo je prošlo kao i svako drugo romsko, praćeno stigmatizacijom, diskriminacijom. Ali i mojim konstantnim dokazivanjem da ja zaista mogu, znam, hoću i da nije tako kako drugi misle. Ne mogu da kažem da je bilo lako.  Surova je realnost, da romska djeca sjede u zadnjoj klupi – prisjeća se Tahiri.

Njegov problem je, kaže bio i to što u najranijem periodu nije imao primjer koji bi slijedio.

-Moji roditelji su neobrazovani i kad bih dolazio kući, plakao i govorio da ne želim u školu, jer me djeca maltretiraju i nazivaju pogrdnim imenima, nijesam nailazio na razumijevanje, da me neko uputi da te stvari nijesu normalne, ali da moramo da se borimo sa tim i da to nikad ne prihvatamo.  Nije to krivica mojih roditelja, zato što su oni neemanicipovani, ali su, ipak, dali sve od sebe da me izvedu na pravi put. U srednjoj školi, bilo je blaže što se tiče stigmatizacije i diskriminacije, dok su me na fakultetu lijepo prihvatili. Družili smo se i danas sam u kontaktu sa većinom – kaže Tahiri.

Koliko ocjenjujete važnost školovanja romske i egipćanske populacije na putu njihovog osnaživanja i potpunijeg integrisanja u društvo?

– To mora biti imperativ. Pored osnovnog, zakonom bih uveo i obavezno srednjoškolsko obrazovanje, kao što su to uradile neke zemlje u regionu. Da sva romska djeca pohađaju osnovnu i srednju školu i da budu podstaknuta i da im se razvije svijest o potrebi da idu na fakultet.

Mislim da je na tom planu nedovoljan rad države, ali i nevladinog sektora, koji ne podstiču u dovoljnoj mjeri mlade na dalje školovanje, ne rade sa njima i ohrabruju ih.

Ako je trenutno u osnovnim školama gotovo hiljadu mališana iz RE populacije, a tek svaki deseti upiše srednju školu i nešto više od jednog procenta fakultet, gdje vidite ključne probleme?

-Većina naših roditelja radi u komunalnim preduzećima, ili se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ne generalizujem, ali u velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih. Prije godinu dana, predložio sam jednom lokalnom hotelu da zaposle mog rođenog brata, koji je vrhunski šanker, za to se i školovao. Predložio sam da zaposle i jednog druga, koji je htio da radi običan fizički posao, čišćenje, održavanje higijene, rad u kuhinji, što god, jer ima samo osnovnu školu. Menadžer hotela je odbio, a kasnije  su zaposleni Filipinci.

Šta bi, na osnovu Vašeg iskustva, trebalo uraditi da se više pripadnika RE populacije bolje školuje i adekvatno zaposli?

– Treba nam pružiti šansu.  Imamo iza nas bogatu kulturu staru vjekovima. Samo u mojoj kući se govore četiri jezika, od kojih su dva engleski i njemački. Imate takvih porodica na stotine u Crnoj Gori. Zamislite, ako imate romsko dijete koje već govori nekoliko stranih jezika, koliko ga je lako naučiti još jedan, ili uvesti u stručno osposobljavanje, da bude konobar, kuvar, šanker. Da sjutra bude zaposlen u nekom luksuznom, turističkom hotelu. Gost će zaista imati osjećaj da se nalazi u građanskom, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multikonfesionalnoj zajednici. Da ne govorim kako naši kulinarski specijaliteti mogu dodatno obogatiti  turističku ponudu. Tu je i ekonomski benefit. Ako zaposlite Roma, on neće biti na teretu države, nego će joj doprinositi. Treba samo ekonomski razmišljati, ne mora neko nas da ,,integriše’’ zato što nas voli.

To bi dodatno podstaklo i mlađe generacije, da se  usavršavaju, školuju, jer bi vidjeli pozitivne primjere.

Gdje u tome vidite ulogu države, a gdje nevladinog sektora?

Država treba da pruži ruku saradnje romskim mladim ljudima, koji su emancipovani, školovani, kreativni. Mi volimo Crnu Goru. Nećemo mi nigdje odavde, sviđalo se to mnogima ili ne. Koliko je ova država Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, toliko je i naša. Ja tu vidim rešenje, ako zajedno učestvujemo u kreiranju javnih politika koje bi doprinijele našem položaju. Tu su i međunarodne organizacije, koje bi trebalo da pomognu.

Zar nije apsurd, da je od 2010. do 2020. godine možda petnaestak Roma završilo fakultet.  Ali, ne možemo za to kriviti samo državu. Meni je omogućila stipendiju, studenski dom. Bez te stipendije, nikad ne bih završio fakultet. Ja tu vidim krivicu i u romskom NVO sektoru, jer ne podstiču dovoljno mlade na obrazovanje. Da li je to određena vrsta ljubomore samoprozvanih lidera, ili strah od konkurencije koja bi se stvorila nakon određenog vremena, to je već druga tema. Čast izuzecima, par nevladinih organizacija, koje se zaista trude, angažuju, bore se, ali to nije glas naroda.

Pratim i rad ostalog NVO sektora. Pođite po tim organizacijama po Crnoj Gori što dobijaju određene evropske i državne projekte. Pare za Rome, nigdje zaposlenog Roma. Ili, ako je zaposlen, to bude neki stažista, aktivista, asistent, dobije neku crkavicu. Čisto da se slika u medijima, kao da je on tu. Nećete vi čuti da je negdje neki Rom koordinator u projektu, projekt menadžer…

Sve su glasniji zahtjevi za političku participaciju Roma i Egipćana i takozvanu pozitivnu diskriminaciju koja je primijenjena kod drugih manjina. Kako, kao politikolog gledate na mogućnost da se na nekim narednim izborima Romi i Egipćani pojave sa svojom partijom?

– Mislim da smo politički diskriminisani zato što je jednoj manjinskoj zajednici omogućen smanjen cenzus, a nama nije, iako nas brojčano ima malo više od njih. Ali, to nas ne treba da zaustavi u namjeri da budemo politički aktivni i izađemo na političku scenu.

Mislim da je osnovana jedna politička partija, prije godinu dana. Nije mi poznato zašto nijesu izašli na parlamentarne izbore. To je velika šteta. Mene bi lično radovalo da u budućnosti vidim romsku poilitičku partiju koja će  biti za progres zajednice i obogatiti građansku Crnu Goru. Da u raznim institucijama vidimo zaposlene Rome. U parlamentu, da se čuje glas Roma.

Nardi AHMETOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo