Slobodan Pejović je bio mjera čovjeka, ali i mjera Crne Gore. I nekad i danas. Ispratili su ga rijetki. Kao što su rijetki bili uz njega dok je svjedočio o ratnom zločinu deportacija. Dolje, „po dubini“, Crna Gora je, čini se – ista
Kako li je samo bio usamljen Slobodan Pejović u ovakvoj Crnoj Gori. Umro je hrabri svjedok ratnog zločina deportacija bosanskih izbjeglica, a Crna Gora je ostala ista. I dalje je to ona zemlja u kojoj se popisuju krvna zrnca, a ratni zločin o kom je Pejović svjedočio, i zbog toga trpio dugogodišnje pritiske režima – nekažnjen. Kao i svi ostali ratni zločini.
Oni koji su vodili zemlju u ratove, koji su dijelili ljude na nas i njih, koji su odgovorni i za ovaj ratni zločin, okitili su se nagradama za mir. I danas ih njihovi mediji, u kojima se Pejovićeva smrt pomenula tek kroz saopštenje dvije antiratne građanske partije, zovu garantom mira i stabilnosti. I građanske Crne Gore. U tim medijima, koji su takođe služili za Pejovićev progon – ni riječ o odgovornosti tadašnjeg režima za ratne zločine. Dok iskopavaju pismene sastave iz srednje škole predstavnika nove većine iz ratnog perioda. Onog vremena kad je Đukanović vodio ratnu vladu. Krivična prijava protiv Đukanovića za slučaj deportacija čeka neku bolju Crnu Goru.
Pejović je bio mjera čovjeka, ali je i mjera Crne Gore. I nekad i danas. Ispratili su ga rijetki. Par antiratnih partija i medija, i manji dio civilnog sektora. Kao što su rijetki bili uz njega dok je svjedočio o ratnom zločinu deportacija. Najveći dio nove vlasti o Pejovićevoj smrti, izuzev URA-e i Nebojše Medojevića, nije rekao ni riječ. Kao ni o ratnim zločinima. Na sahrani mitropolita Amfilohija, Đukanovićevog saborca iz ratnih godina, gurali su se ko će da održi govor „pomiritelju“. Među obećanjima o demontiranju Đukanovićevog sistema, od većine pobjednika nijesmo čuli i ono da će ratni zločini koje je Đukanovićevo pravosuđe pretvorilo u nikad počete ili propale procese, biti u potpunosti rasvijetljeni. Neki možda, nijesu imali vremena od brige o partijskom uhljebljavanju „po dubini“.
Po dubini, i dalje nema promjena koje tako dugo čekamo. Bata Carevića, gradonačenika Budve, nakon što je okadio budvansku skupštinu, sada mori popis stanovništva. Dobro, i sopstveni biznis, koji mu veli trpi dok on brani svetinje. Doduše, reklo bi se da mu posao raste. Po Batovom priznanju sad „ima četiri firme, velike biznise“. Na vlast je došao kao vlasnik Carinvesta, koji se i dalje jedini vodi na njegovo ime u privrednom registru.
U dubini, i dalje je čovjek i njegov život, namjanje bitan. Dok Nebojša Medojević sa svih društvenih mreža ječi što ne može u novu vladu da ,,pomogne”, i ruši saborce koji će dobiti tu priliku, dok mandatar tvitovima pomjera planine, dok građani tri mjeseca čekaju novu vladu, dok bivša vlast i dalje uhljebjuje svoje, i pravi se mrtva i neodgovorna za sve moguće krize, od ekonomske do epidemiološke – šačica ljekara liječi hiljade oboljelih od virusa. Danonoćno. Stotine umiru. I ko zna koliko je onih koji ne uspijevaju da dobiju ljekarsku pomoć, baš u ovom trenutku.
Još je više onih kojima je korona pojela male poslove, mnogo manje od Batovih. Poslove koji su jedva preživjeli DPS-ove monopole, privilegovane tržišne igrače, selektivne inspekcijske akcije. I koji čekaju da im neko pruži ruku, jer ne znaju hoće li preživjeti koronu. Dok predsjednik parlamenta, zarad „pomirenja“, odlaže sjednicu na kojoj se bira vlada, nakon zahtjeva SD-a i DPS-a, da se datum ne poklopi sa Podgoričkom skupštinom iz 1918.
Neće biti pomirenja ni bolje Crne Gore dok Slobodan Pejović ne bude heroj o kom se uči u udženicima istorije. Dok ne budu kažnjeni svi ratni zločini. Dok popis ne postane važan Zavodu za statistiku, da znamo sa čim ova zemlja raspolaže. A preživljavanje i poslovi ne budu zavisili od partijskih knjižica.
Milena PEROVIĆ