Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR I SATIRIČAR: Volimo da se mrzimo

Objavljeno prije

na

Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više, nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva

 

Velizar Radonjić piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame, aforizme, satirične priče i humoreske. Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme. Radni vijek je proveo u građevinarstvu, ali ističe da „iako je skoro pola vijeka gradio, živi od penzije jer se nije ugradio“.

MONITOR: Nedavno Vam je dodijeljena nagrada za najbolju satiričnu priču u okviru manifestacije Dani humora i satire Vuko Bezarević. Nagrađena priča nosi naziv Ko na Lovćen ak imalo sjedi. Recite nam nešto o priči i o nagradi koju osvajate već drugi put?

RADONJIĆ: Nagrada koja nosi ime Vuka Bezarevića, jednog od utemeljivača savremene satire u Crnoj Gori – ne samo u Pljevljima, jedna je od najprestižnijih nagrada za neobjavljenu satiričnu priču na prostoru bivše Jugoslavije. To je nagrada koju sanjaju i priželjkuju svi koji se bave satirom. Ja sam jedan od rijetkih koji je taj san dosanjao i jedini koji je ovu nagradu osvojio dva puta.

Nagrađena priča Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi je jedna slojevita priča o Crnoj Gori, bolje reći slika savremene Crne Gore, onakve kakvu je onaj koji umije da gleda vidi sa vrh Lovćena. „Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi više vidi no onaj iz Podgorice. Iz Podgorice ne mogu da dobače ni do Bioča, a kamoli pedeset ili sto pedeset godina unaprijed.“

Ovo je jedna drugačija i nesvakidašnja, lucidno ispričana priča o Crnoj Gori. Satirična u svim njenim slojevima, priča je, po ocjeni žirija „…oštrim i aforističarskim rečenicama ozidana jedna kamenita i vrletna slika Crne Gore, njenog savremenog trenutka ali i onog istorijskog, vječnog zapravo.”

MONITOR: U Vašoj ranije nagrađenoj priči Pismo, glavni junak se obraća Titu pišući mu o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Kome bi glavni junak sada pisao i kako bi opisao stanje?

RADONJIĆ: Priča Pismo je prošle godine dobila nagradu Vuko Bezarević. U priči se njen glavni junak Bezmetković ispovijeda svom Vrhovnom komandantu Drugu Starom. U svojevrsnom ljetopisu, obavještava Druga Starog da je ovdje odlično, ali o tome ne smije da se priča. Poručuje mu da ne brine za nas, jer naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije…

Svi mi imamo potrebu da se, s vremena na vrijeme, nekome ispovijedimo. Tako i Bezmetković. Svjestan je da se danas najrevnosnije krste oni koji su se do juče najviše petokračili. Zato bi se, ponovo, ispovijedio Drugu Starom. Kome bi drugom?  A imao bi o čemu da mu piše. Obavijestio bi ga kako smo donijeli Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je najviše uticao na krvnu sliku građana – izazvao je uvećanje crkvenih krvnih zrnaca. Pisao bi mu i o tome kako smo promijenili vlast a da nam za to nijesu trebali ni Crna ruka ni Apis – dovoljne su bile čiste ruke i lapis… utješio bi ga da ne brine. Mi smo blagorodan narod: kao i vjekovima unazad i dan-danas najviše volimo da se mrzimo…

MONITOR: Izjavili ste jednom da je humor za vas terapija. Kada ste počeli da se bavite satirom?

RADONJIĆ: Satira je lijek, kako za čovjeka, tako i za društvo. Ja se stvaranjem satire bavim svega 4-5 godina. Prvu satiričnu priču Štakor i kralj sam napisao 2016. godine.  Za mene je stvaranje satire svojevrsna terapija koju primjenjujem u borbi protiv Parkinsonove bolesti. Za sada dosta uspješno, možda i zbog toga što satiru, kao i bilo koji melem, spravljam od gorkih trava. Zato je moja satira dosta opora, ali djeluje.

MONITOR: Koliko je ovdašnji mentalitet pogodan za satiru, 
postoji li neka osobenost ovdašnjeg humora, znamo li se nasmijati na svoj račun
?

VELIZAR: Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više,  nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva, bilo da je riječ o filmskoj ili pozorišnoj satiri, karikaturi, aforizmu, satiričnoj priči ili nekom drugom obliku stvaralaštva. Kao što sam već rekao, ja se satirom bavim svega 4-5 godina, a to je veoma kratak period da bih dao mjerodavan sud o crnogorskoj satiri i njenim osobenostima. Usudiću se jedino da kažem kako se slađe i glasnije nasmijemo na tuđ nego što to činimo na svoj račun.

MONITOR. Brojni aforističari, karikaturisti bore se i satirom protiv pandemije. I vi ste tu aktivni. Možete li nam kazati nekoliko vaših aforizama o epidemiji?

RADONJIĆ: Kao i svaka velika pošast tako i korona predstavlja izazov kojemu je teško odoljeti. Učestvujući u planetarnoj pobuni protiv pandemije, poručio sam Planeti da: „Nije svako sranje vanredno stanje, ali je vanredno stanje uvijek sranje.” Ovaj aforizam je u konkurenciji 130 autora sa oko 950 aforizama na Festivalu humora i satire u Mrkonjić Gradu, proglašen „zlatnim aforizmom”. Čitaoci bi bili uskraćeni ako izostavim neke druge aforizme:  „Blagodareći koroni imali smo rekordnu berbu – obrali smo bostan”, „Od kad je uvedena obaveza nošenja maski, lopovi su se maskirali u poštene građane”, „Kad virus mutira – nastaje novi soj. Kad mutira čovjek – postaje nesoj”, „Za imunitet krda fali nam samo imunitet…“

 

Priče o graditeljstvu

MONITOR: Vaše tekstove o graditeljstvu objavljuje časopis Inženjerske komore Crne Gore. O čemu pišete u njima?

RADONJIĆ: Članci koje objavljujem u časopisu Pogled svojevrsna su hronika graditeljstva u Crnoj Gori, koju ispisujem punih osam godina. To je priča o graditeljstvu i graditeljima. To je istovremeno jedan manji dio građe koju prikupljam i obrađujem u knjizi Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Biće to jedinstvena i sveobuhvatna knjiga. Prvi njen dio je hronološki presjek kroz crnogorsko graditeljstvo. Priča počinje hronološkim presjekom nastanka Crne Gore. Slijedi nastanak gradova, izgradnja putne infrastrukture, izgradnja željezničke i elektroenergetske infrastrukture, izgradnja sakralnih objekata, spomenika, javnih građevina, uspostavljanje institucionalnog i pravnog okvira u crnogorskom građevinarstvu…

Drugi dio je priča o graditeljima, počev od Fra Vita Kotoranina iz XIV vijeka, koji je zidao Visoke Dečane. Slijede Rade Neimar iz narodne pjesme, graditelj manastira Ljubostinja, Mimar Hajrudin graditelj Husein pašine džamije u Pljevljima… I tako redom, priča se nastavlja o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori: Josipu Sladeu, Vojvodi Mašu Vrbici, Marku Đukanoviću, prvom crnogorskom građevinskom inženjeru, Radoju Gardaševiću, prvom elektroinženjeru. Ova Hronika podsjeća da je u periodu od 1846. do 1916. godine više od 80 mladih ljudi iz Crne Gore studiralo tehničke nauke na evropskim uiniverzitetima.

U ovoj Hronici će biti objavljena imena svih inženjera i arhitekata iz Crne Gore koji su između dva svjetska rata diplomirali na Tehničkom fakultetu u Beogradu, počev od Gavra Cemovića… pa sve do arhitekata i inženjera koji su se školovali na Univerzitetu Crne Gore. Nijesu zaboravljeni ni prvi tehničari koji su bili ključni nosioci poratne obnove i izgradnje Crne Gore… Sve to sa ciljem da se na jednom mjestu, koliko to bude moguće, sakupe i objave imena graditelja u Crnoj Gori  i njihova imena sačuvaju od zaborava…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo