Mladi ljudi sve češće postaju akteri kriminalnih obračuna. Kao žrtve i zločinci. Prema zvaničnim podacima, sve je veći broj mlađih i starijih maloljetnika koji su registrovani kao članovi ozloglašenih kriminalnih grupa
„Maloljetnik osumnjičen za ubistvo“, „Uhapšen maloljetnik, osumnjičen za tešku krađu“, „Kod maloljetnika je pronađen eksploziv velike razorne moći“, „Uhapšen maloljetnik sa 2,3 kilograma marihuane“
Ovo su samo neki od naslova koji su se, u skorije vrijeme, mogli vidjeti u crnogorskim medijima. I niko od nadležnih se nije zapitao, makar ne javno, kakvu budućnost imaju ova djeca, ali i kakva je budućnost društva u kome su mladima idoli postala lica s potjernica. Dok su na najvećoj cijeni oni koji su u svijet kriminala zakoračili očevim stopama.
Zato i ne čudi što, prema zvaničnim podacima, nije mali broj ni starijih maloljetnika koji su već registrovani kao članovi ozloglašenih kriminalnih grupa, koje na svojim rukama imaju desetine zločina.
„Njihova obuka za vršenje najtežih zločina počinje još u ranom djetinjstvu. Imamo primjer da je jedan dječak već sa 14 godina obučavan da koristi vatreno oružje, a samo par godina kasnije već je bio spreman da puca u živu metu“, kaže sagovornik Monitora iz bezbjednosnih krugova, dodajući da broj takvih slučajeva nije zanemarljiv. On, ipak, iz svoje prakse izdvaja primjer dječaka koji su se dohvatili oružja kako bi, vršeći zločine, skupili novac za liječenje člana svoje porodice.
U razgovoru za Monitor sociolog Ana Ivanović pojašnjava da maloljetnička delinkvencija podrazumijeva karakteristično prestupničko ponašanje, prije svega nedruštveno i protivdruštveno ponašanje, osoba u razvojnom periodu, koje su odraz njenog poremećenog biološkog, psihološkog i socijalnog razvoja.
„Kada analiziramo ponašanje maloljetnog delinkventa, onda uzimamo u obzir niz faktora koji utiču na njegovo djelovanje i akcije. Prije svega, moraju se uzeti u obzir faktori koji su vezani za samu ličnost, prije svega osionost, egocentričnost, osjećaj da vrijedi više od vršnjaka i osoba iz okruženja, inferiornost, nestabilnost, nizak nivo tolerancije na frustracije, nepostojanje želje da bude odgovoran za bilo kakvo djelovanje ili ponašanje“, navodi Ivanovićeva, „s druge strane, veoma je važan uticaj porodice, jer je ona najvažniji agens u procesu socijalizacije. Ne postoji nijedno mjesto gdje dijete dobija toliko ljubavi, pažnje i gdje se odjeća zaštićeno i sigurno, kao u porodici“.
Ivanovićeva dodaje da će, ako u porodici ima problema, dijete tražiti grupu ili okruženje koje će ga bolje razumjeti, a samim tim to mogu biti vršnjaci iz sličnih porodica. Dodaje da su rizični faktori mnogobrojni i da se mogu posmatrati i u širem društvenom kontekstu. Tu prepoznajemo i djecu iz naše priče.
„Ovakve devijacije mogu biti i posljedica stanja u društvu, manjak aktivnosti, slabo ili potpuno neiskorišteno slobodno vrijeme, uticaj sredstava masovne komunikacije. Na kriminogene radnje i ponašanje, maloljetne delinkvente često podstiču i stariji kriminalci. Mladi vrlo često postavljaju pitanje, da li vrijedi živjeti i djelovati u skladu s normama i zakonom? Uočavaju da se primjenom bezakonja brzo dolazi do materijalnog bogatstva, ugleda i statusa. Vjeruju da se pravda sprovodi veoma sporo, i da su možda upravo oni ti koje neće sustići ista. Posmatraju svoje članove porodice koji se muče, žive u skladu sa zakonom, životare, zadužuju se, imaju skroman standard i život… u takvom društvu ne vide podsticaj i šansu za sebe. Šansa je sa druge strane zakona, alternativa je u destrukciji“, kaže ona.
Sličnog mišljenja je i kriminolog Velimir Rakočević. On je za Monitor kazao da u procesu kriminalizacije ličnosti veoma važnu ulogu ima porodica, naročito ako je ona kriminogeno inficirana ili je mjesto sukoba i emocionalne napetosti.
„Vaspitna zapuštenost u porodici kao i aktivna i pasivna izloženost nasilju jesu važni faktori rizika za nasilničko ponašanje. U takvim slučajevima mladu osobu koja je prepuštena sebi preuzimaju kriminalne grupe i organizacije. U kriminalnim supkulturama takva osoba ima sve uslove za negativno modelovanje i nasilničku identifikaciju“, zaključuje Rakočević.
Naš sagovornik kaže da nije jednostavno ni lako odgovoriti na pitanje zašto sve više mladih ljudi vrši najteža krivična djela. „Vršenje zločina odavno je prestalo bti problem samo zločinca i njegove žrtve. Danas je fenomen nasilničkog kriminaliteta planetarni problem imajući u vidu razorne posljedice koje izaziva u čitavom svijetu. Zabrinjava činjenica da osobe mlađe životne dobi sve više učestvuju u izvršenju najtežih zločina protiv najvažnijih vrijednosti svakog društva kao što je život čovjeka. Pri tome ispoljavaju visok stepen brutalnosti, obijesti i grubosti prema žrtvi zločina“, kaže Rakočević.
Teško je, zaključuje, uporediti današnje mlađe kriminalce i one delinkvente koji su vršili krivična djela nekoliko decenija ranije. Objašnjava i zbog čega. „Najčešći prestupi koje su vršili mlađi učinioci odnosili su se na znatno blaže forme delinkventog ispoljavanja. U tom periodu, radeći na poslovima sprječavanja i suzbijanja kriminaliteta, sjećam se najviše je bilo mladih ljudi koji su svoju delinkventnu aktivnost počinjali bušenjem guma na vozilu ili lomljenjem izloga na trafici. Rijetki su bili slučajevim masovnijih tuča a o zločinima ubistva na svirep način nije bilo ni govora“, prisjeća se on.
Rakočević ističe: „Današnje teške ubice mlađe životne dobi karakteriše i emocionalna nestabilnost kao i kognitivni deficiti (manjak intelektualnih sposobnosti – prim Monitora), pri čemu izuzimamo visoku obučenost za rukovanje oružjem i eksplozivnim napravama“.
Činjenica da se granica ozbiljnog kriminaliteta, uključujući i organizovani kriminal i članstvo u kriminalnim grupama, sve više pomjera na niže u smislu starosne granice, za pravnika Sergeja Sekulovića, upućuje na više zaključaka. „Jedan od njih je da živimo u vremenu u kojem je došlo do ozbiljne krize porodice i gdje vlada osjećaj ekonomske besperspektivnosti. Naravno, uticaj patološke skrukture ličnosti koja se u ovoj dobi počinje jasno manifestovati ne smije se zanemariti. Ipak, mislim da je kriza vrijednosti i osnovna nesigurnost u primarne obrasce imitacije ponašanja ili bijeg od njih osnovni indikator. Otvaranje mogućnosti da se lako i brzo dođe do zarade i na taj način pokaže lična vrijednost i zasluži poštovanje, nažalost za ne mali broj starijih maloljetnika predstavlja preveliko iskušenje“, kaže Sekulović.
On u razgovoru za Monitor ističe da ovaj problem zahtijeva multidisciplinarni pristup u rješavanju i ozbiljnu društvenu akciju na više nivoa.
„Dakle, potrebno je da sistem odozgo funkcioniše na način da uliva povjerenje, ali i ozbiljna akcija u okviru obrazovnog sistema i jačanje porodičnih vrijednosti“, smatra Sekulović.
Sociolog Ana Ivanović zaključuje da je u svakom društvu važno da postoje organizovani oblici društvene akcije koji će doprinositi suzbijanju neprihvatljivog ponašanja kod mladih. Podsjeća da su u svim školama formirani timovi koji imaju zadatke da postupaju i djeluju u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja i vandalizma, ali da na tom polju treba raditi još.
„Potrebno je osnovati savjetovališta za školsku djecu i omladinu, koji bi u saradnji sa centrom za socijalni rad, centrima za resocijalizaciju, vodili jedinstvenu dokumentaciju i evidenciju, ali i sarađivali sa drugim ustanovama i organizacijama“, zaključuje Ivanovićeva.
Ideja ima. Potrebno je da se nadležni odluče za neke od njih i zavrnu rukave. Do tada, slušaćemo vijesti poput one s početka nedjelje da su u vikend naselju nadomak Podgorice ubijena dva mladića koja, skupa, nijesu imala ni 50 godina života. Uz utisak da smo to već negdje čuli. Prošlog mjeseca. I pretprošlog.
Svetlana ĐOKIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice