Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo
MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?
BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.
MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.
BURDŽOVIĆ: Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.
MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?
BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.
MONITOR: Otišli ste iz Bjelog Polja i Crne Gore 1999. Uručivanje nagrade bilo je prilika da nakon 21 godine posjetite rodni kraj. Kakav utisak je na Vas ostavilo Bijelo Polje i Crna Gora nakon toliko vremena?
BURDŽOVIĆ: Ranije sam imao običaj da kažem kako je zavičaj zlokobna riječ. To sam čak i isticao u polemikama misleći prevashodno na zavičaj kao književnu temu. Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge velike pisce unizila a osrednje sahranila. Dobro je imati književno nasljeđe! Bijelo Polje je iznjedrilo plejadu pisaca koja je najznačajnija u regionu. Ja, inače, stalno i ističem rečenicom da sam se imao našta nasloniti. Moj dolazak u rodni grad nakon dvodecenijskog egzila bio je mnogo manje bolan nego što sam očekivao, mada sam poprilično razočaran onim što sam vidio i osjetio ponajviše zbog toga što sam shvatio da bih se, ako bih morao, teško privikao da živim u ovakom društvu. One zajedničke uspomene iz djetinjstva, iz mladosti, školovanje, dobrosusjedski odnosi, prijateljstva i kumstva, u Crnoj Gori je obezvrijeđeno, dovedeno do ništavila. Ne bih htio da zvučim pesimistički ali strahujem da Crnu Goru čeka sudbina Koreje i da će se, ako ne teritorijalno, u nekom imaginarnom obliku podijeliti na sjever i jug! Iz ko zna kojih razloga mržnju u Crnoj Gori slabo ko pominje! Sve je krasno, a ona je tu! Skoro da se može rukama dodirnuti.
MONITOR: U intervjuu Monitoru prije šest godina ste kazali: ,,Crna Gora je moja domovina i teško mi je priznati da mislim da za nju nema nade’’. Jesmo li i dalje bez nade?
BURDŽOVIĆ: Nada, kažu, umire posljednja! Tolika polarizacija, opčinjenost visokom politikom u svakom segmentu siromaštvom deformisanog društva je prosto nevjerovatna. Kao da se agonija usporene i kontraproduktivne tranzicije nikada neće završiti i to je ono što najviše zabrinjava. Crna Gora nema druge budućnosti sem evropske! Mislim da sam se u svojoj poeziji dotakao svih akutnih problema savremenog društva. Kako je to shvaćeno, kao poruka, poruga, upozorenje ili nešto sasvim deseto zavisi od čitalaca.
MONITOR: U romanima ste pisali o Balkanu koji uvijek iznova tjera ljude iz domovine u emigraciju. Vidite li tu neku promjenu?
BURDŽOVIĆ: Ma kakvi. Sve državice nastale raspadom Jugoslavije su rasadnik stvoren za potrebe Evrope i ostalog visokoindustrijalizovanog svijeta. U nekoliko zbornika poezije objavljeni su različiti ciklusi mojih pjesama pod identičnim naslovom Himna posljednjih emigranata! Zvuči poprilično vedro jer smo svjedoci da ove generacije uopšte nijesu posljednji iseljenici! Bolje rečeno konačari ili prethodnica novorođenim Balkancima. Jednog dana kada Evropa otvori širom vrata vidjećemo šta je pravi egzodus i emigracija. Tada će biti prekasno za neki program demografskog spasa! U mojem romanu Brus Li je umro u Bijelom Polju opisana je apokaliptična situacija u „bezljudnim zemljama” Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
MONITOR: Od 2008. član ste Udruženja književnika Njemačke. Prije par godina objavili ste na njemačkom Antologiju Montenegrina. Kako ocjenjujete književno stvaralaštvo u Crnoj Gori, regionu i dijaspori na jednom različito imenovanom jeziku?
BURDŽOVIĆ: Ja sam poprilično vezan za Crnu Goru! Pratim relativno dobro tu neku prvu našu postavu pjesnika i, pravo da kažem, ponosan sam na naše umjetnike. Imaju šta da kažu i dostojno reprezentuju savremenu crnogorsku poeziju. Japanska poslovica kaže: „Jedini način da vas rat ne promijeni kao čovjeka jeste da poginete u njemu“! Generacija pisaca kojoj pripadam je većim dijelom obilježena ratom na prostoru bivše Jugoslavije, žigosana temama koje su se same nametnule, htjeli ne htjeli postali smo tumači mučnih događaja, genocida i masovnih grobnica, stradanja, pljačkanja, svega onog najgoreg što može čovjek doživjeti. Trenutno radim na knjizi El fatiha za legitimni vojni cilj, posvećenoj starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu Sarajevskih dana poezije, kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako sami mještani kažu, najnesrećnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice