Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA VEĆINA IZABRALA PREDSJEDNIKA SKUPŠTINE I PREDLOŽILA MANDATARA: Trenutak koji valja opravdati

Objavljeno prije

4 godine

na

Započeo je proces koji treba da potvrdi da je u vlast u Crnoj Gori smjenjiva na izborima. To je istorija. Sadašnjost čeka

 

Aleksa Bečić je novi predsjednik Skupštine Crne Gore u njenom 27. sazivu. Zdravko Krivokapić očekuje da mu predsjednik države povjeri mandat za sastav nove vlade, nakon što su svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo potpisima podržali ono što je dan ranije, u manastiru Ostrog, predložio Dritan Abazović.

Budućeg mandatara podržava 41 poslanik tri liste koje skupa imaju tijesnu većinu u parlamentu. Ali je glasanje za predsjednika parlamenta dalo naslutiti da bi se ta većina (jedan poslanik više od Demokratske partije socijalista i njenih „tradicionalnih saveznika“) mogla uvećati do glasanja o Krivokapićevoj vladi.  Bečićev izbor podržali su i poslanici Bošnjačke stranke i Nik Đeljošaj, nosilac Albanske liste, koja u parlamentu ima jednog poslanika. Protiv je glasao samo Andrija Popović, liberal sa liste DPS-a, dok su ostali poslanici iz opozicionih klupa bili uzdržani.

Bečić je kao strateški cilj parlamenta kojim će predsjedavati naveo „usvajanje prijeko potrebnih reformi u oblasti pravosuđa“ kao osnov borbe protiv kriminala i korupcije. „Tu ćemo svi biti na testu iskrenost“, poručio je predsjednik Skupštine. Uz obećanje: „Hoću da opozicija ima bolji status nego što smo ga mi imali“.

I budući mandatar se potrudio da javnosti pošalje pomirljive poruke. „Nova vlada treba da bude vlada povjerenja i da joj građani vjeruju. Nećemo dijeliti građane ni po naciji, ni po vjeri“, rekao je Krivokapić, „treba graditi Crnu Goru koja će biti svijetli primjer svima u okruženju. Proces nije lak i jednostavan“.

Dan ranije, ništa nije najavljivalo takav rasplet. Čarke i zađevice sa društvenih mreža između nosioca liste Crno na bijelo i čelnika Demokratskog fronta (DF) prerasle su tokom vikenda u ozbiljan spor unutar trojne koalicije.

Nakon što su se kandidovali za noseće funkcije u sektoru bezbjednosti Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević suočili su se sa stavom glavnog odbora URA da u novoj vladi ne mogu biti ljudi koji „svojom pojavom i djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana“. I prepoznali se u njemu.

Dok su čelnici DF od Abazovića tražili da im imenuje te ljude i objasni negativnu emociju koju oni izazivaju, do njih je stigla vijest da su Krivokapić i Abazović dogovorili način na koji će se podijeliti „ključni resori u Vladi“ uključujući MUP, Ministarstvo odbrane, Upravu policije, Agenciju za nacionalnu bezbjednost, Vojno obavještajnu agenciju, Ministarstvo inostranih poslova i Ministarstvo pravde (specifikacija resora preuzeta iz obraćanja Milana Kneževića nakon sastanka u manastiru Ostrog).

Zanimljivo je da među ključnim resorima buduće vlade  izborni pobjednici ne pominju finansije, ekonomiju, turizam ili, u ovom trenutku tako aktuelno, zdravlje. Izuzetak je bio lider Demokrata koje je, izgleda, bio spreman da se prihvati posla potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomski sistem. Ali je odustao od tog angažmana zbog mira u kući. Sada nas, izgleda, čeka vlada bez partijskih lidera. Mada ne treba biti iznenađen promjenama tokom pregovaračkog procesa. I mandatar je, uostalom, na pitanje da li će formirati ekspertsku vladu odgovorio konstatacijom kako realnost nalaže da se prave određeni ustupci.

Da posao neće biti lak pokazala su nam dešavanja između dva broja Monitora. Kada su nesuglasice između Krivokapića i Abazovića sa jedne i Mandića i Kneževića sa druge strane dostigle tačku ključanja u priču su se, kao svojevrsni medijatori, uključili nezvanični mentori koalicije Za budućnost Crne Gore, vladika Joanikije Mićović i mitropolit MCP Amfilohije Radović.

Tim razgovorima nijesu prisustvovali Bečić i Medojević. Medojević je, pride, izjavio da sastanku ne prisustvuje zato što mu je neprihvatljivo da se o vladi razgovara u crkvama i manastirima. „To je povratak u srednji vijek“, ocijenio je za portal FOS. A onda se dotakao suštine: „Sve nas je iznenadila ova ucjena i reket URA-e. Sada to treba raščistiti“.

Potom su iz Ostroga stigle vijesti da je Knežević napustio sastanak nakon što je, navodno, „vikao na mitropolita“. Prethodno su predstavnici DF-a uslovili svoju podršku Krivokapiću kao mandataru za sastav nove vlade („mora da prođe partijske organe“). Mnoge je to podsjetilo na ružan rastanak DF-a i njegovog prvog nestaranačkog lidera Miodraga Lekića, dok su vijesti iz beogradskih tabolida i portala jasno ukazivale na čijoj je strani naklonost Aleksandra Vučića i njegovih izvršilaca. Koji su, sumnjalo se, imali svoje prste i u ovoj priči. „Za mene su važni oni ljudi sa kojima imamo prijateljske i bratske odnose, a to su Andrija Mandić i Milan Knežević i vjerujemo da će tako biti i sa (Markom) Milačićem, jer su to ljudi koji ne kriju da pripadaju srpskom narodu i zato mi imamo pravo legitimno da se borimo za ostvarivanje njihovih kolektivnih i svakih drugih prava”, naveo je predsjednik Srbije koji dan kasnije.

Da ne brzamo. Tokom sastanka u manastiru Informer svoje čitaoce „obavještava“, a zapravo, grubo obmanjuje kako (naslov) „Dritan Abazović sa Amfilohijem pravi vladu bez Srba“. Potom nešto što se zove Republika, saznaje: „Amfilohije i Krivokapić hoće Srbe da izbace iz Vlade Crne Gore: Abazović urlao kao besno pašče“!?

Onda se, u mnogo normalnijem tonu oglašava Milan Knežević. On kaže da su od Krivokapića kao mandatara tražili da im pojasni ono što je prethodno dogovorio sa Abazovićem. Posebno pitanje zašto DF ne može kandidovati „najistaknutije srpske političare za članstvo u novoj vladi“?

Od čelnika DF-a nije se moglo dobiti objašnjenje da li kao „poniženje, ucjenu i reket“ doživljavaju i princip da se prilikom formiranja nove izvršne vlasti mora poštovati zakon i da na rukovodeća mjesta u državi ne mogu doći ljudi koji su, recimo, pravosnažno osuđivani zbog napada na službeno lice. Ili im se sudi za pokušaj terorizma, odnosno, pranje novca tokom izborne kampanje. Da li je problematičan stav iz Soprazuma da će buduća vlast poštovati Ustav, zakone i preuzete međunarodne obaveze (kako bi drugačije?).  Umjesto toga iz DF-a su učestali napadi na medije i novinare čiji im izvještaji ili pitanja nijesu bili po volji. Tako Andrija Mandić na Pinku objašnjava: „Imamo ekipu oko jednog medijskog koncerna, oko Vijesti, koji žele da dominantnu pobjedu srpskog naroda pretvore u tuđu pobjedu“. Pa se, u prepoznatljivom stilu, osvrće i na politiku nekih „koji bi željeli da sa četiri mandata ne utiču samo na smjenjivanje Mila Đukanović već ako bi mogli da smjenjuju i po Srbiji i regionu sa četiri mandata”.

I baš kad smo mogli zaključiti da se ruši jedva započeto partnerstvo tri koalicije  uslijedio je obrt.

„Nas ne interesuju fotelje, interesuje nas samo budućnost Crne Gore i svih njenih naroda”, kazao je Knežević na sjednici parlamenta, predlažući koalicionim partnerima da istog dana Bečiću na upravljanje povjere Skupštinu a Krivokapiću buduću vladu. Bi tako.

Sada možemo da nagađamo da li je, doslovno preko noći, neko dovoljno uticajan zamolio čelnike DF da spuste loptu. Ili je sve ono što se dešavalo od Tvitera do Ostroga bila unaprijed režirana predstava sa ciljem da pokaže snagu „najistaknutijih srpskih političara“ u Crnoj Gori. A preko njih i uticaj duhovnih i svjetovnih vlasti iz Beograda.

Dodatne dileme donose najave da će Pokret za promjene izdvojiti svoj poslanički klub iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Nama je u vrhu stranke rečeno da je cilj tog poteza potreba da se, nakon smjene režima, partija vrati na „fabričko podešavanje“ – kao suverenistička i prozapadno orijentisana snaga (sa podrškom članstvu Crne Gore u NATO). Skeptici kalkulišu da su lideri DF možda odlučili da podijele teren kako bi pokušali proširiti svoj uticaj. Pa će jedni srbovati a drugi crnogorčiti.

Tek, Medojević tvrdi da je PzP spreman za istorijsku misiju. „Nijesmo sujetni i ne tražimo ekskluzivu. Otvoreni smo za sve koji smatraju da lopove iz 90-ih treba smijeniti i otvoriti novu demokratsku i evropsku stranicu crnogorske istorije“, navodi on u saopštenju. „Ulog je i danas, kao i 1918. godine, ogroman. Sudbina države i naroda. Bolje je odstraniti tumor, nego da izgubimo državu, ponos i čast. Nema države Crne Gore bez demokratije i slobode. Neka je vječna slobodna demokratska Crna Gora”. Pa ko kako razumije.

Kolika potencijalna iznenađenja može donijeti rizik prizivanja sjećanja iz 90-ih pokazalo je i pojavljivanje snimka iz 1999. na kome se vidi kako Krivokapić, u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića, prisustvuje dočeku Nikole Kavaje, četnika, osuđivanog teroriste i nesuđenog atentatora na Josipa Broza Tita. Krivokapić je poslije nekoliko dana, sada već kao mandatar, pojasnio da se na tom mjestu našao slučajno, da snimak svjedoči kako nije govorio i pjevao, te da ne treba zaključiti kako je on četnik samo zato što nosi bradu.

Uglavnom, započeo je proces koji treba da potvrdi da je u vlast u Crnoj Gori smjenjiva na izborima. To je istorija. Sadašnjost čeka.

 

Pitanja bez punog odgovora

Da li je objavljeni snimak autentičan, zapitala se Tea Gorjanc Prelević nakon što se pojavio snimak Zdravka Krivokapića na druženju sa Nikolom Kavajom, uz nadu da će vjerovatni premijer odgovoriti na nekoliko važnih pitanja:

–  Zašto je bio u „odboru za doček” osuđenog teroriste i kakav je danas njegov stav prema terorizmu uopšte, a kakav prema terorizmu Kavaje?

– Da li sebe smatra četnikom, da li podržava taj pokret?

– Da li smatra da su četnici bili fašisti? Kako doživljava kolaboraciju četnika sa nacističkim okupatorima? Da li je opravdava? Kakav je njegov stav prema zločinima koje su četnici, posebno na teritoriji Crne Gore, masovno vršili prema civilnom stanovništvu?

– Kakav je njegov stav o Radovanu Karadžiću a kakav o ratnim zločinima?

Zdravko Krivokapić je odgovorio samo na prvo od postavljenih pitanja. Ne bi valjalo da je i to cijena Sporazuma. Crna Gora mora da se suoči sa prošlošću, pa i sa prošlošću onih koji žele da budu alternativa Đukanovićevom režimu. Selektivno pamćenje, ko god da je u pitanju, nije lijek.

 

Samoizolacija ili ljutnja

Po prvi put konstituisanju novog saziva parlamenta nije prisustvovao predsjednik države. Bez objašnjenja i opravdanja. Tako je Milo Đukanović  samo potvrdio da mu je partijska funkcija prioritet i da ni on sebe ne prepoznaje  kao predsjednika svih građana Crne Gore.

Jednako je bilo neobično to što su prisutne zvanice iz pravosuđa i tužilaštva  (predsjedavajuća Ustavnog suda Desanka Lopičić, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Madenica, v.d. VDT Ivica Stanković i ombudsman Siniša Bjeković) svoje mjesto pronašle u dijelu koji pripada opoziciji, a gdje su sada smješteni njihovi „tradicionalni partneri“ iz DPS-a. Na zna se da li su ta sjedišta sami birali ili ih je tu smjestio skupštinski protokol.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića, nije incident. To je kontinuitet svestrane nasilničke prakse Zorana Ćoća Bećirovića. Pitanje je: hoće li država konačno stati na put tom nasilju? Ili će učinjenost i novac neformalnog gospodara Kolašina prevagnuti i kod sadašnjih vlasti

 

 

Novinari su ponovo bili meta kontroverznog biznismena i njegovih tjelohranitelja. Osnovni sud u Podgorici odredio je pritvor do 30 dana Zoranu Ćoću Bećiroviću, Mladenu Mijatoviću i Ljubiši Dukiću, dok je Bećirovićev sin Luka nakon tužilačkog pritvora pušten na slobodu. Njih su četvorica osumnjičeni da su u nedjelju veče, verbalno a potom i fizički, napali novinarku Pobjede Anu Raičković, njenog sina Uroša Gagovića i Toma Arapovića.

“Osnovano se sumnja da su osumnjičeni kritičnom prilikom u alkoholisanom stanju Ani Raičković uputili veći broj grubih uvreda i ozbiljnih prijetnji, prepoznajući je kao novinarku koja je u više navrata u svojim tekstovima u okviru crne hronike pisala o pojedinim osumnjičenim licima”, saopšteno je iz Osnovnog suda. “Osumnjičeni Bećirović i Mijatović su istu fizički napali na način što su je uhvatili rukama za kosu i vukli je, usljed čega je glavom udarala po unutrašnjosti svog vozila u kojem se nalazila, dok  je osumnjičeni Mijatović istovremeno držao za vrat i stiskao, a nakon čega su polomili staklo na zadnjem vjetrobranskom staklu njenog vozila “, navodi se dalje.

U saopštenju u kom se obrazlaže odluka o određivanju sudskog pritvora, navedeno je da su osumnjičeni “fizički nasrnuli na Gagovića i Arapovića, isključivo iz razloga što su uvidjeli da se radi o osobama bliskim Raičković i to na način što su Gagoviću zadali više udaraca pesnicama i nogama u predjelu glave i tijela, dok su Arapovića pokušali nasilno izvući iz vozila, kada je imao namjeru da se udalji sa lica mjesta. Sva oštećena lica su zadobila povrede u predjelu glave i tijela.”

Napadanuta novinarka dala je detaljniji opis nasilja koji je pretrpjela, skupa sa svojim bližnjima. Izdvajamo dio koji opisuje šta se desilo kada je sjela u automobil i  pokušala da ode sa mjesta gdje je napadnuta, ispred lokala brze hrane Gurman u Bloku V.  On, možda, najpotpunije  ilustruje bezobzirnost siledžija. “Tada je grupa napadača došla do mene, otvorili su vrata i Mijatović me stezao za vrat i govorio: Reci kako se zove momak (njen sin – prim. Monitora). Nijesam htjela, a on je ponavljao da kažem, jer će ga, prijetio je, svakako naći, a ako ne progovorim, mene ubiti”. Uporedo, svjedoči novinarka, dok je Mijatović držao za vrat, Bećirović je uhvatio za kosu i lupao joj glavu o vrata vozila. “Kad su me pustili, a ovaj (osumnjičeni Dukić) mi sugerisao da se udaljim, Bećirović je uzeo nešto, udario u auto i slomio mi zadnje staklo.”

Iako je opis događaja sličan onom u saopštenju Osnovnog suda, konačni zaključci čude: “Pritvor je određen zbog opasnosti od ponavljanja djela u odnosu na Mijatovića i Dukića, budući da su ranije osuđivani zbog krivičnih djela sa elementima nasilja, dok je u odnosu na Bećirovića pritvor određen zbog opasnosti da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, imajući u vidu činjenicu da je osnovano sumnjiv da je kritičnom prilikom uputio prijetnje oštećenoj…”.

Ispada da je Bećirović osnovano sumnjiv ne zato što je fizički napao novinarku, već samo zato što je vrijađao i prijetio. To je u suprotnosti sa njenim tvrdnjama, ali i opisom događaja koji je tužilaštvo podnijelo uz zahtjev za određivanje pritvora, a sud prihvatio. Uz malu intervenciju koja bi u nastavku postupka mogla biti od velike koristi Bećiroviću.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

2 sedmice

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo