Povežite se sa nama

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo