Pobjedničke koalicije zaslužuju čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomirljive poruke i brz dogovor oko orijentacije buduće vlasti. Naravno, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Potrebno je i da teren prepozna odlučnost u borbi za suživot, pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…
Dogodilo se ono što mnogi od nas nijesu očekivali. Demokratska partija socijalista izgubila je izbore. Desilo se još jedno iznenađenje. Nije bilo novih državnih udara, ni Katnićevih 300 Spartanaca, niti Veljovićevih 20.000 policajaca. U ponoć, izašao je Đukanović i mirno, priznao poraz. Tim gestom, ako ostane dosljedan, poslao je znak da DPS traži ulaznicu za budućnost.
Prethodno, pobjednici izbora – Zdravko Krivokapić (Koalicija za budućnost), Aleksa Bečić (Mir je naša nacija) i Dritan Abazović (Crno na bijelo) poslali su važne, ohrabrujuće poruke. Rekli su da neće biti revanšizma, već prava i pravde, neće biti promjene državnog statusa, ni spoljnpolitičkog smjera. Već u izbornoj noći bilo jasno da će se pobjednici složiti oko ekspertske vlade. Tu pribranost aktera u izbornoj noći poremetilo je kratko pojavljivanje Marka Milačića (Prava Crna Gora), koji je pojasnio da je izbore u stvari dobio Sveti Vasilije Ostroški, ali da ne cjepidlačimo. Bilo je nenadano – dobro. Mirna smjena Đukanovićevog režima, koji je dugo opstajao na korupciji, podjelama i sili, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je za istoriju.
No, stvarnost je komplikovan pojava. Uslijedilo je slavlje pobjednika, incidenti, sukobi držača zastava, srpske vs crnogorske. Najavljeno je i kontraslavlje. Osvanula su razbijena vrata Islamske zajednica u Pljevljima. Uvredljive poruke, prijetnje pljevaljskim Bošnjacima. Policija se ponašala kao da nije odavde. Dobro je što su se sva tri lidera pobjedničkih lista pojavili u Pljevljima. Možda je ipak trebalo da dođu skupa, a ne najprije Abazović, pa dan kasnije Bečić i Krivokapić.
Uzalud su nekoliko dana bili pozivi pobjedničke trojke da slavljenici ostanu kući, i poruke mira i nacionalne i vjerske tolerancije. Uzalud i Đukanovićevo javno priznanje poraza. Teren kao da još ne prepoznaje poruke političkih lidera. Što bi rekla sad već zaboravljena aktivisktinja DPS Dušica Vulić, teren i dalje prepoznaje podjele na – „Crnogorce i litijaše“.
Zašto, prirodno je zapitati se. Možda zato što je DPS, sa sve svojom „proevropskom i građanskom“ retorikom, decenijama predano radio na podjelama po nacionalnim šavovima, postižući da se oni koji danas voze zastave crnogorskim ulicama, osjećaju „poraženi“ i ničiji. I nije neko čudo što oni koje je režim označio kao „neprijatelje“, danas misle da su se oslobodili „neprijatelja“. I mašu mu u inat zastavama.
Predstavnici nove većine, uključujući i mitropolita Amfilohija, pozivajući slavljenike da ostanu kod kuće, iznijeli su sumnje da DPS u stvari pokušava da izazove incidente na terenu. Možda. Ne bi to bilo iznenađenje. Ali da se ne lažemo, dio onih koji evo postaju vlast nijesu se u proteklo vrijeme proslavili sa porukama mira, nacionalne i vjerske tolerancije.
Crna Gora je poprište naglih obrta i noviteta. Možda je šampion u sijanju podjela bio mitropolit Amfilohije. Dosokra, malo je ko očekivao ovakvu njegovu poruku: „Napad na pljevaljske muslimane, napad na svakog pljevaskog hrišćanina“.
Nova većina zaslužuje čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomriljive poruke i brze dogovore oko temljnih principa buduće vlasti. Ali, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Ni dobri dokumenti. I Đukanović je lijepo govorio, i usvajao razne proevropske zakone dok je pustošio i dijelio ovu zemlju. Potrebno je da teren prepozna odlučnu borbu za mirni suživot, pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…
Monitor će o njihovim uspjesima i neuspjesima svjedočiti kao što je svjedočio i o Đukanovićevim. Pošteno i bez zadrške. Nadživjeli smo jednog diktatora. Narednog mjeseca Monitor puni 30 godina. Sada valja pratiti hoće li šansa koju je dobila Crna Gora, biti i iskorišćena.
Milena PEROVIĆ