Nekada lijepa četvorospratnica površine preko 320 kvadratnih metara, sagrađena u području koje se danas kao dio svjetske kulturne i prirodne baštine nalazi pod zaštitom UNESCO, ruinirana je i pretvorena u objekat za stanovanje (16 stanova). Na njoj se dograđivalo, zagrađivalo i razgrađivalo, sa vana i iznutra, onako kako je kome palo na pamet
Crna Gora nema, niti je ikada imala, zakon o zadužbinama, dobrotvornim društvima, fondacijama. Umjesto toga, praktikovalo se da takve ustanove i organizacije svoj rad usklađuju sa postojećim propisima.
Takav pristup vlasti potvrđen je i krajem prošle godine. Tada je na skupu Zadužbine i fondacije u Crnoj Gori ministarka javne uprave Suzana Pribilović saopštila kako je Vlada, na osnovu Analize poreskih propisa od značaja za razvoj filantropije i Analize pravnog okvira za osnivanje i djelovanja zadužbina, došla do zaključka da u Crnoj Gori nije potrebno donošenje posebnog zakona ili izmjene postojećeg Zakona o NVO, kako bi se regulisao rad „zadužbina kao posebnog pravnog oblika nevladine organizacije“.
Stvarnost nam ukazuje na to da je potrebno iskazati mnogo više pažnje prema onome što su nam, kao javno dobro, ostavili preci koji su uz pristojan imetak imali i razvijenu svijest o potrebi da se tom imovinom pomogne zajednici.
ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, uz malu pomoć našeg nedjeljnika, na konkretnim primjerima iz Bokokotorskog zaliva provjerava transparentnost i zakonitost rada javne uprave. Tako se u fokusu naše pažnje našla Kuća Verona, koja je mještanima Prčanja i Kotora poznata i kao Stara škola, odnosno Kuća škola.
Suprotno odomaćenom nazivu Kuća škola nekada lijepa četvorospratnica površine preko 320 kvadratnih metara, sagrađena u području koje se danas kao dio svjetske kulturne i prirodne baštine nalazi pod zaštitom UNESCO, ruinirana je i pretvorena u objekat za stanovanje (16 stanova). Na njoj se dograđivalo, zagrađivalo i razgrađivalo, sa vana i iznutra, onako kako je kome palo na pamet. A da niko, zapravo, ne umije da objasni kako se to i zašto dogodilo. I šta će sa dalje događati sa Kućom Verona.
Početak priče mnogo je jasniji. Kuću su, oko 1800. godine, podigli članovi ugledne pomorske porodice Verona, zabilježio je don Niko Luković, hroničar događanja na Prčanju i Boki. Njihov nasljednik, kapetan Romelio Verona, prenio je Kuću Verona u vlasništvo tadašnje opštine Prčanj 1898. godine, prije nego se porodica preselila u Italiju.
Tokom prikupljanja podataka o Kući Verona, ANIMA nije došla do kopije tog ugovora (za sada su došli do podatka da bi on mogao biti zaveden u arhivu pod brojem Dn. 372 od 1898. godine). Tako postoji mala dilema da li je Kuća promijenila vlasnika kao klasičan dar (zadužbina) ili je možda riječ bila o prodaji po simboličnoj cijeni uz određene obaveze vezane za buduću namjenu objekta. Ipak, sa velikom sigurnošću može se reći da je kapetan Verona opštini Prčanj prenio u vlasništvo taj objekat sa namjerom da učini zadužbinu, a da objekat u vlasništvu njegove porodice postane mjesna škola. „Iako ne postoje zvanični dokumenti koji to potvrđuju, pored ovog zapisa, i u sjećanju stanovnika Prčanja i Kotora je ostalo da je ovaj objekat korišćen kao škola“, navode saradnici ANIMA koji su radili ovu Studiju.
Zoran RADULOVIĆ
foto: Martin KMET
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. avgusta ili na www.novinarnica.net