Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći
MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?
CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.
MONITOR: A njenu vlast?
CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.
MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?
CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.
Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.
MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?
CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.
MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?
CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.
Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.
MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?
CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.
Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?
MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?
CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.
MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?
CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.
Država je ugrožena uzurpacijom vlasti
MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?
CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.
Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.
Milena PEROVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice