Povežite se sa nama

DUHANKESA

Voda u nakrivljenoj posudi

Objavljeno prije

na

Postoji dan koji se pamti po sebi, po tome što nam se desio.  Kao dar od Boga! Nema tog dana u kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana

 

Proljeće je, sve cvjeta, sve raste, šuma olistala. Ima takvih dana. Dana izvan življenja i umiranja. Danas je takav dan. Dan koji ne smijemo ni propustiti, ni napustiti, Dan – dar od Boga. Dan bez zadatka, bez programa, dan koji se ne može iskoristiti ni za kakav posao, jer se nikakav posao nije mogao ni isplanirati da bude urađen danas, baš ovog i ovakvog dana! Nije mogao zato što je ovo dan kojeg nema ni u jednom kalendaru, rokovniku, agendi obaveza! Dan svih dana, dan izvan svih dana! Ovo je dan koji nećemo pamtiti po tome šta smo radili, ni šta smo propustili uraditi; ni po tome  koga smo sreli, ni koga nismo sreli; ako neke dane pamtimo po gradovima u koje smo tada prvi put doputovali, a neke po gradovima i mjestima iz kojih smo otputovali a da ih poslije toga više nikada nismo vidjeli, ovo nije dan ni dolaska ni odlaska, ni sjećanja ni zaborava. Urezali su nam se u sjećanje dani velikih pobjeda i dani gorkih poraza; pamtimo dan kad smo srećni hodali zagrljeni po plaži, kao što pamtimo i dan kada je more izbrisalo tragove naših koraka u pijesku!

Ovo nije takav dan! Ni jedan dan, kakav god bio nije ovakav. Jer sve dane pamtimo po nečemu što nam se desilo, što smo radili upravo tog dana. Ovaj dan se pamti po sebi – dan upamćen po danu! – po tome što nam se desio, što smo bili u njemu, što nas je imalo tu, što smo ga dočekali. Dan koji se pamti upravo kao dar od Boga! Nema tog dana ni u jednom kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana. Čak je uvijek i maskiran nekim datumom, nekom srijedom ili ponedeljkom, katkad praznikom, nekad događajem, rođendanom, vjenčanjem. Osim što ga treba osjetiti, ovaj dan se može i prepoznati po nekim neobičnim detaljima. Ako se odnekud čuje muzika, obavezno bude veoma prijatna, kao jeka one harmonije sfera o kojoj govori Pitagora. Tiha, jedva čujna muzika; nježna nit oko koje se hiljadu stoljeća okreće univerzum. Ako se ne čuje muzika, onda se ovakav dan vidi po nebu prekrivenom mrežastim ornamentima srebrenastih krljušti oblaka, nacrtanim ulomcima zvjezdane staze kojom je takav dan stigao do nas! Ako nema ni tog znaka, prepoznaćeš ga ako se zagledaš u sebe. „Kako ću ga prepoznati?” Po tome što se nećeš pitati kako ćeš ga prepoznati. Ovo je dan odgovora, dan bez pitanja! „I do Stambola ćeš stići, pitajući!” – ali do ovog dana te neće dovesti nikakva pitanja! Ovo je dan koji sebe zna i dan u kom ti znaš sebe. Dan kao dodir usana, dan kao hljeb, dan kao osmijeh! Čak i misao treba pređu riječi da bi se istakala, ali svjetlost od koje je istkan ovaj dan prethodi svakoj misli i starija je od svih riječi.

Ovakav je dan kao glatka voda u nakrivljenoj posudi života. Koliko god je nakrivio, na koju god stranu je naginjao, voda ostaje ravna i glatka: vo-do-rav-na! Dosljedna sebi, toliko da je – ama baš ništa! – ne može natjerati da iznevjeri sebe, da se i ona nakrivi na stranu na koju se nakrivila posuda u kojoj se nalazi. Takvom je čini tvoja žeđ za istinom i tvoja savjest.

Kad prepoznaš ovakav dan (a to se može desiti svakog dana), nauči da i ti postaneš takav. Neka te posuda života ne navede da u njenoj nakrivljenosti potražiš opravdanje što si se i ti nakrivio na tu stranu!

Koliko god bilo pokvareno društvo u kom živi, čestit čovjek ostaće čestit.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Starost i pohlepa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više

 

Većina komentatora aktuelnog rusko-ukrajinskog konflikta, ne shvataju ili zaboravljaju da je invazija Rusije na Ukrajinu, započeta februara 2022 godiue, bila erupcija sukoba koji datira od 2014 godine. Iako profesionalno nedopustivi,  ovakvi propusti zapravo i ne iznenađuju. Od vremena Hladnog rata,    nepomirljive ideološke razlike diktiraju pristup većine političkih analitičara,  prije nego što počnu pisati.  Posebno onih vodećih sa mainstrim medija, koji su upravo zbog svoje ekstremne neobjektivnosti i pristrasnosti, najutjecajniji.

Iz pristupa predsjednika Trampa prema ovom problemu, može se zaključiti da su on i njegova administracija ocijenili kao pogrešnu ili u najmanju ruku, kao neuspješnu, politiku administracije predsjednika Baraka Obame da podrži puč od 2014, godine,  kojim je zbačen  sa vlasti proruski, demokratski izabran predsjednik Ukrajine Viktora Janukovič, kao i politiku dalje konfrontacije Ukrajine  i Rusije, predsjednika Bajdena. Pokraj ostvarenih upozorenja profesora Džona Meršajmera (John Mearsheimer) sa Čikago Univerziteta, da će politika stvaranja permanentnog konflikta između Rusije i Ukrajine nanijeti Ukrajini ogromne gubitke i štetu. Ujedno,  izjalovila su se i očekivanja da će neokonzervativne snage US, Istočne Evrope i Ukrajine, pod dirigentskom palicom Viktorije Nuland, dovesti do brzog sloma Rusije.

Kao što je razvoj događaja potvrdio,  njihov plan je, umjesto do brzog sloma Rusije, nanio  veliku štetu strateškim geopolitičkim interesima US i dodatno doprinio tenzijama država članica EU i slabljenu njene međunarodne uloge. Zaokret Trampove administracije okrenuo je naglavačke uloge ključnih aktera. Vašington i Kremlj koordinirano rade na postizanju trajnog mira, dok su Ukrajina i EU mareginalizirane do granice pasivnih posmatrača, iako se više teatralno nego efikasno,  energično protive – u najmanju ruku uslovima koje je predložio Donald Tramp i koje je  Vladimir Putin prihvatio!

Kroz cijeli ovaj period, predsjednik Putin, njegova administracija  i diplomatija su na mnogim političkim forumima uporno ukazivali na potrebu dijaloga sa Rusijom ali su, sve do sada,  bili sistematski ignorisani i od Vašingtona i od Brisela. Izuzetak je donekle, bila Njemačka koja je imala pragmatičan i samim tim, aktivniji  odnos sa Rusijom, posebno u periodu kada je kancelar Njemačke  bila Angela Merkel. Koja je možda samo kupovala vrijeme da bi EU i SAD osposobile ukrajinsku armiju za borbu protiv pro-ruskih separatista. Najuticajnijui lideri država članica EU, kao i UK premijer Kejr Starmer (Keir Starmer), uporno i dalje podbadaju Ukrajinu da beskompromisno produži rat sa Rusijom, uz obećanje brzog prijema Ukrajine u NATO,   očekujući da će neograničena vojna podrška EU Ukrajini i produžetak rata,  prije ili kasnije ekonomski slomiti a možda čak i vojnički poraziti Rusiju i ujedno,  ojačati ideološko jedinstvo EU, ozbiljno dovedeno u pitanje tokom minule dvije decenije.

Nasuprot ovom optimizmu, za novu administraciju u Vašingtonu, produžetak rata u Ukrajini je uzaludan trud, koji može samo još više udaljiti SAD od planiranja najvažnijeg projekta – prebacivanja težišta svoje politike na region Istočne Azije (Kine), koja sve brže postaje epicentar globalne ekonomske, tehnološke i političke moći…

U kultnom horor romanu Okretaj zavrtnja (The Turn of the Screw), sa podnaslovom Mladost i nevinost (Youth and Innocence). objavljenom 1898 godine, Henri Džejms (Henry James) je utemeljio fabulu na paru navedenih pojmova, postulirajući da nevinost (innocence) mladosti skriva u sebi notu zle okrutnosti. Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mržnjom do vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU na udaru političkog ekstremizma

 

 

Ekstremizam kao ideologija mržnje ad libitum i ad infitinitum, danas vlada na političkoj sceni EU.  Iako nastupa upravo tako – kako mu se svidi i koliko mu se hoće ­- ovaj ekstremizam se račva u nekoliko pravaca. Nostalgične reminiscencije moćne totalitarne države kojoj je Hegel pribavio filozofski autoritet Svjetskog Uma, a Hitler je realizovao  in concreto  1933. godine kada je imenovan za kancelara uz blanko podršku ogromne većine oduševljenih sugrađana,  fascinirale su građane EU toliko da su kroz Neo-naci pokret obnovili njene ključne ideale: politički totalitarizam, rasni supremacionizam, ekspanzionizam i anti-semitizam. Ovaj put, nacistička ideologija nije ostala zatvorena u granicama Njemačke. Pokret “Krv & Čast!”  (“Blood & Honour”), osnovan 1980. godine u  Ujedinjenom Kraljevstvu, brzo se proširio na EU.  Iznjedren iz Švedske 1990. godine, inspirisan njemačkim vojnim formacijama Trećeg Rajha,  prerastao je 2016. godine u pan-skandinavski pokret. Danas na tlu EU djeluju  “Sonnenkrieg Division” (UK) i “Feuerkrieg Division” (u državama Baltika) kao ogranak  Atomwaffen Division sa centralom u SAD.

          Uz nekoliko sitnijih programskih razlika, u okvirima EU koordinirano djeluju i ekstremističko Anti-islamski  i Anti-migracijski pokret. PEGIDA je politički najorganizovanija ekstremistička organizacija iz prve kategorije, dok je najradikalnija anti-imigrantska grupa “Odinovi vojnici“ (“Soldierds of Odin”), osnovana 2015. godine u Finskoj, ubrzo prihvaćena u mnogim državama EU.

          Poseban ogranak ekstremizma u EU, predstavljaju takozvani  Identitetski pokreti. Najuticajnija organizacija sa ovim opredjeljenjem je “Identitetska generacija“ (“Génération Identitaire“), osnovana 2012. u Francuskoj, danas prisutna širom EU. Zajednički imenitelj im je uvjerenje da različite etničke zajednice moraju živjeti odvojeno, a bijeli Evropljani imaju zadatak da odbrane tradicionalnu evropsku kulturu od Islama, neoliberalizma i kulturalnog marksizma.

Iako srodni sa Neo-nacističkom strujom, Ultranacionalistički i  Neofašistički pokreti predstavljaju posebno poglavlje u knjizi savremenog ekstremizma u EU. Njihov cilj je konstituisanje totalitarne, kršćanske, mono-etničke države. Najmarkantniji primjeri ove vrste su pokreti “CasaPound“ u Italiji, “Bastion Sociale“ u Francuskoj, “Légió Hungária” u Mađarskoj, i “Poljski nacionalni radikalni kamp” (“Obóz Narodowo-Radykalny”,ONR), ultra-nacionalistički i antisemitski pokret osnovan u Poljskoj prije Drugog  svjetskog rata. U novije vrijeme ove grupe uključuju u svoj program naglašen anti-islamizam i anti-imigrantsku agendu.

Principijelno neprihvatanje legalne vlasti i postojećih institucija i zakona, predstavlja ideološku matricu ekstremističkog pokreta “Suvereni građani desnice“. Prisutan kao ideja i u drugim državama EU, najuticajniji i najpoznatij predstavnik ovog pokreta u EU danas je organizacija “Građani Rajha“ (“Reichsbürger”) – antiustavni politički pokret koji smatra da savremena Njemačka nije legalni ni legitimni naslijednik njemačkog Rajha.

Uz ove relativno kompleksne ideologije, na krajnoj desnici se javljaju  i ekstremistički pokreti sa samo jednom temom, takozvani “Single-issue extremists”. Karakterističan primjer je pokret “Incel“ (“Involuntary celibates”), mizoginistička muška internet grupa koja sebe određuje odbijanjem da formira seksualnu zajednicu sa ženama. Nastala u SAD ova grupa se danas proširila u EU.  U istu kategoriju spadaju i pokreti “COVID-19” i “5G”, kao i “Žuti prsluci”.

Koliko god se razlikovale u detaljima, sve ove ekstremističke opcije su varijante Bijelog supremacionizma, zasnovanog na uvjerenju da je bijela rasa prirodno superiorna u odnosu na sve ostale ljudske rase.  U savremenoj političkoj sociologiji  bijeli supremacionizam  se odnosi  na ultranacionalističke, rasističke i fašističke doktrine koje za  ostvarenje svojih ciljeva računaju na upotrebu nasilja. U političkoj praksi doktrina o nadmoći bijele rase od početka se oslanjala na rezultate društvenih nauka, kako u Evropi tako i u SAD. Početni zamah ovom pokretu dala je  četvorotomna studija Rasprava o nejednakosti ljudskih rasa (Essai sur l’inégalité des races humaines,1853–55), francuskog diplomate i socijalnog antropologa Artur de Gobino-a  (Arthur de Gobineau), u kojoj je na preko 2.000 stranica analizirana i afirmisana teza o superiornosti bijele rase. Tokom XIX-og vijeka ovu tezu su snažno podržali nobelovac Radjard Kipling (Radyard Kipling, autor “Knjige o džungli”), Tomas Karlajl (Thomas Carlyle), Čarls Kingsli (Charles Kingsely), koji su razvili teoriju da je dužnost Evropljana – “teret bijelog čovjeka” – da civilizira inferiorne rase putem za njih korisnog imperijalizma.  U prilog opravdaosti ove teze,  sredinom XX-og vijeka, Evropljani bijelci pozvali su se na  testove inteligencije (IQ tests), koje su sami sastavili i  na kojima su (očekivano!) Evropljani bijelci imali uvjerljivo najbolje rezultate.

Koliko god se razlikovali po metodima, motiv svih ekstremističkih pokreta u EU danas je isti: Mržnjom do vlasti! Jer najsigurniji put do vlasti ne vodi ni preko izbora, ni preko nasilja na ulici, nego promjenom duha vremena, ukidanjem moralnih vrijednosti, promovisanjem egoizma umjesto humanizma i proglašavanjem mržnje i rasne oholosti za temelje vladajućeg pogleda na svijet.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo