U pitomom selu Kolomzi, na pet kilometara od centra Ulcinja, živi porodica Brisković čiji su članovi poznati po tome što s koljena na koljena efikasno, nesebično i besplatno pomažu svima koji imaju problem sa kostima ili kičmom
„Ne postoji familija u Ulcinju, Baru i šire koja barem jednom nije zatražila pomoć od Zefe, njegovih sinova ili unuka. Vrata njihove kuće u Kolomzi su otvorena za sve nevoljnike. U bilo koje doba dana ili noći, oni su bili i jesu spremni da pomognu. Njihove vrijedne ruke su često bile jedini lijek mnogima”, kaže ulcinjski hroničar i publicista Ismet Karamanaga.
Najpoznatiji od šest generacija narodnih ortopeda u porodici Brisković bio je Zefa, koji je preminuo prije tri godine, a koji je gotovo sedam decenija nesebično pomagao ljudima. Domaćima i turistima. Gotovo cio radni vijek ovaj plemeniti čovjek je proveo u Hotelsko-turističkom preduzeću Ulcinjska rivijera gdje je radio kao jedini fizioterapeut. O njegovim vještinama se pročulo u regionu i po Evropi. Zefino umijeće i ljekovitosti ulcinjskog pijeska bili su jedinstvena kombinacija za oporavak i liječenje mnogih gostiju, posebno od išijasa i reume. Oni su se, izliječeni i radosni, ponovo vraćali u Ulcinj.
„Zefa je bio je izuzetno tih, skroman i radišan čovjek, divnih manira, markantan, uvijek elegantan. Humanista. Gosti su mu se obraćali sa ‘doktore’. Svojim znanjem i nesebičnom predanošću bio je jedan od simbola tog zlatnog doba našeg turizma”, objašnjava Karamanaga.
Kako navode Zefini sinovi Nikola i Leka, ova vještina se u porodici Brisković, koja potiče iz Šestana u Krajini, prenosi s koljena na koljeno. Zna se da je njihov čukunđed Leka zbog pružanja pomoći ljudima dobio priznanje od kralja Nikole, dok je njihov otac Zefa, zbog nesebične pomoći povrijeđenima na Primorju nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine dobio zahvalnicu od tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.
Zefa je naročito bio uspješan kada su bili u pitanju iščašenja, lomovi i uganuća ruku i nogu ili problemi s kičmom. U sekundi bi i uz osmjeh njegove vješte ruke namještale polomljene ekstremitete. Rješavao bi probleme tamo đe su ljekari bili nemoćni ili đe su za liječenje bile potrebne godine.
„Ovo je nama dar od Boga. Ja nikakvu školu za ovo nijesam učio”, govorio je Zefa.
Ne pamti se da je nekome naudio iako je u životu imao na hiljade hitnih slučajeva. Bilo je onih koji bi mu došli savijeni i pogrbljeni. „Bio je i u Americi, i kada su doktori vidjeli kako radi, čudom su se čudili i molili su ga da ostane. Ali, tata je to odbio“, kažu njegovi sinovi.
Pričaju i o slučaju gospođe iz Boke koja je o Zefi saznala iz štampe. „Rekla nam je da je bila kod svih doktora u Jugoslaviji zbog problema s kičmom i niko nije mogao da joj otkloni teške bolove. Tata ju je najprije pregledao, istegao krsti ‘na naš način’ i ona je ubrzo ustala zdrava i prava. Sve do smrti se redovno javljala“, kažu Briskovići.
Prisjećju se i ovog događaja. Zefa je imao problem sa astmom i ležao u bolnici u Brezoviku, u Nikšiću. Kada su čuli ko im je pacijent, dolazile su kod njega medicinske sestre, osoblje bolnice, pa i njihovi rođaci i poznanici. Pomogao je tamo desetinama ljudi.
„Zefa, ti si ovđe otvorio ordinaciju“, govorio je tati doktor koji ga je liječio. „Doktore, ako vi kažete da ne treba da im pomažem, onda ću prestati“, rekao je Zefa. Doktor mu uzvratio: „Nastavi, pomaži ljudima, jer da ja imam tvoje znanje, ostavio bih moju diplomu“.
Navode i slučaj kada je traktor prešao čovjeku iz Vladimirskih Kruta preko noge i gotovo mu je razmrskao. Bio je to otvoreni lom. Poslije tri neđelje tretmana kod Zefe prohodao je i niko nije mogao ni pomisliti da mu je noga nekada bila slomljena.
Zefa je ljudima savjetovao da pođu prvo kod doktora i tamo obave neophodne preglede i snimanja, pa, ako smatraju potrebnim, opet dođu kod njega. Nikada nije potcjenjivao profesiju i znanje diplomiranih ljekara.
Kada su ga upitali što o njemu misle doktori, govorio je: „Uglavnom dobro, ali su neki i ljubomorni. Ima onih koji i dolaze za pomoć kod nas“.
Nije zabilježeno da je u prethodnih 150 godina neko ostao uskraćen za pomoć Briskovićevih bez obzira na nacionalnost, vjersku pripadnost ili socijalni status. Niti da su naplaćivali za svoje umijeće iako su se od toga mogli obogatiti. Tako je, na primjer, Zefa radio u hotelu Olimpik, Leka je zapošljen u Auto-školi Ferrari, a Nikola u Osnovnom sudu u Ulcinju.
„Osjećamo istinsko zadovoljstvo kada nekome pomognemo. Nikome nikada ništa nijesmo naplatili. Ako neko ostavi nešto iz ćefa, onda u redu, ali da mu mi nešto tražimo kao protivuslugu, to se nije desilo. Niti će”, kažu Leka i Nikola, koji su nastavili prekrasnu tradiciju porodice Brisković. Svoje umijeće prenijeli su na svoje sinove: Joza, Kristijana, Andrijana i Đovanija.
Mustafa CANKA
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice