Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zdravlje i tvitovanje

Objavljeno prije

na

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. A onda je došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska i tvitovi. Ako se obistine svjetske  zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo kad ovo prođe, biti – zdravi sužnji

Vlada je u nedjelju veče, nekih petnaestak minuta prije 19 sati, tvitnula i uvela nešto što običnim smrtnicima nedoljivo liči na policijski čas. Tek tako. Na tviter nalogu Vlade objavljeno je da se od 19 do 5 ujutru ne smije iz kuće. Radnim danima. Subotom od 13 do ponedjeljka u 5, takođe. „Uskoro ostale mjere“, najavili su. Kao da se radi o novoj sezoni turske sserije, a ne o uvođenju ozbiljnih restriktivnih mjera. I kao da svi  građani dan-noć čame na tviteru. Uskoro je objavljeno i da se zabranjuje okupljanje u privatnim stanovima. Šta god to značilo.

Posvećeni tviteraši koji su odmah vidjeli objavu, ostali su uskraćeni za raznorazna pitanja. Kao i ostali, koji su  o mjerama saznali iz medija. Recimo: kada počinju da važe te mjere? Da li da, ako si se našao na ulici u vrijeme tvita, odmah kreneš da trčiš kao manijak put stana, ili ćeš biti uhapšen? I šta, kukavče, ako si podstanar? Smiješ li sa familijom boraviti u tuđem stanu, koji plaćate, ali nemate prijavljen boravak. Hoće li vam  policija upadasti i hapsiti kao ilegalce?  Može li  se to čak i u ovako dibdus sređenoj državi. Tako, redom.

Pitanja su se narednih dana zakomplikovala. Da li se može uvesti policijski čas, a da se prethodno ne uvede vanredno stanje? Da li je Nacionalno koordinaciono tijelo, koje vedri i oblači Crnom Gorom, formirano u skladu sa ustavom i zakonom? Civilne organizacije i stručnjaci su djelimično razjasnili dileme, objasnivši da se sloboda kretanja može ograničiti u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, ali su pozvale Ustavni sud da se uključi u cijeli drugi niz dilema vezanih za primjenu najnovijih mjera i ostalih pravnih pitanja koja su ostala bez odgovora. Svi su primijetii i da je Vladino tvitovanje neprimjeren način komunikacije sa građanima. Ustavni sud se nije oglašavao. Možda nemaju tviter. Sigurno je: Vladine tvit mjere izazvale su novi val panike. Redove  na pumpama, u prodavnicama, gužve na ulicama. Socijalna distanca manja nego ikad.

Tvitovanje se nastavilo. I panika. U Izvještaju o sigurnosno obavještajnom djelovanju za vrijeme pandemije Covid -19, koji je ove nedjelje objavio Ifimes iz Ljubljane, navodi se da je Crna Gora skrivala broj zaraženih od korone, te lansirala lažne kontraobavještajne informacije o tome da joj je Srbija konfiskovala tri respiratora, želeći, navodno, da prikrije pravo stanje u kom se nalazi crnogorski zdravstveni sistem. Vlada je uzvratila tvitom. U kom stoji da je sve to – fejk njuz. Možda. No okument na koji se poziva Ifimes, u kom Crna Gora od NATO traži međunarodnu pomoć u cilju borbe protiv korone je autentičan. U njemu stoji da nam treba – 4000 peškira. Ako neko i nije bio u panici kad smo saznali da medicinske maske koje imaju djeca ministra zdravlja Kenana Hrapovića nemaju ljekari, sada sigurno jeste. A Vladino tvitovanje ne umiruje.

Još jedna Vladina mjera ove je nedjelje  izazvala pažnju.  Vlada je radi zaštite zdravlja građana angažovala Vojsku Crne Gore. U civilnom sektoru,  smatraju da je prije toga trebalo proglasiti vanredno stanje. Kako god, crnogorske ulice danas sliče više nego ikad na mnoge svjetske. Koje mirišu na manjak sloboda.

Zbog svega, osim brige šta ove mjere znače danas, jedno je važno pitanje otvoreno i kod nas, a i širom svijeta. Šta će se dogoditi sa slobodama nakon korone? Hoće li demokratija preživjeti ovaj virus?

U traganju za tim odgovorima, Crna Gora se opet našla u međunarodnim  analizama. Forin polis konstatuje bojazan da privremeno smanjenje sloboda može postati stalno. I da će, kada pandemija prođe, mnoge zemlje biti manje demokratične nego što su bile prije marta 2020.  Među  primjerima pada sloboda u doba korone, u tekstu se navodi i nedavna odluka Vlade Crne Gore da objavi imena svih onih koji su bili u izolaciji.

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. Onda je, na plodno tlo, došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska, tvitovi. Ako se obistine svjetske zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo  ćemo, kad ovo prođe biti – zdravi sužnji.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

 

Komentari

DANAS, SJUTRA

Iskorak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto bratskog iskoraka izgradnje Njegoševe kapele, ili najvećeg iskoraka zapošljavanja savjetnika poslanika,  pravi Mandićev  iskorak  bio bi da zaista počne da radi na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.

 

 

Bila je ovo sedmica „iskoraka“ predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Prvo je  po ko zna koji put zavrtio temu koja podiže društvene tenzije ocijenivši da je siguran da ćemo napraviti bratski iskorak i podići Njegoševu kapelu na Lovćenu. Samo koji dan kasnije najavio je  još jedan, kako reče,   najveći iskorak.  Predstavio je novu stavku u budžetu, radno mjesto – savjetnik poslanika.

Mandić je u parlamentu pojasnio da je ove godine u budžetu unijeta stavka prema kojoj svaki poslanik  može da angažuje po jednog savjetnika koji će mu pomoći u radu.  Mediji su izračunali da bi Mandićev najveći iskorak  građane koštao dodatnih milion eura. Plate 81 poslanika, plus 81 savjetnik. To bi bila i prilika da se uhljebe partijski kadrovi koji  u raspodjeli plijena nijesu adekvatno nagrađeni. . I familija. Parlament plus parlament. Ljepota.

Razbacivanje novca građana i nije neka novina, toga smo se nagledali i prije i poslije avgusta 2020. PES je najavio da neće koristiti ovu stavku. Vidjećemo za ostale.  Ova Mandićeva ideja, međutim, mogla bi  poslužiti kao inspiracija crnogorskoj kinematografiji, da makar negdje napravimo stvarni iskorak. Scenario je krajnje inspirativan. Savjetnici treniraju poslanike kako da još manje, ako je to moguće, razmišljaju prilikom glasanja po partijskom nalogu.  Kako da što bolje skinu način govora i gestikulaciju šefa partije. Čitaju im predloge zakona, dok oni službenim automobilima obilaze rodbinu.  Neiscrpni su potencijalni filmski kadrovi.

Pravi Mandićev iskorak bio bi da zaista počne da radi  na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.   Dosadašnji Mandićev  predani rad na “pomirenju” doveo je do toga da, između ostalog,  bude proglašen za personu non grata u Hrvatskoj.  Mandić,  najglasniji Vučićev glas u Crnoj Gori, katkad je i  veći vučić  od vučića, kao ljetos kada je zdušno radio da neutrališe glas Crne Gore u UN o rezoluciji o Srebrenici, što je konačno rezultiralo izglasavanjem Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, koju čak ni Vučićev parlament nije htio da donese. Naravno,  Mandić to nije mogao  bez PES-a i Demokrata.

Toliko je radio na pomirenju, da ga ne žele ni na Cetinju. Parlament Prijestonice je ove sedmice Mandića  proglasio nepoželjnim, dok se ne izvini. “Skupština snažno osuđuje i protestuje zbog izjava i stavova predsjednika  Skupštine Andrije Mandića  kojima je javno, u više navrata, grubo povrijedio ugled, čast i dostojanstvo Prijestonice i njenih građana”, navodi se u odluci i konstatuje da sve dok Mandić ne uputi javno izvinjenje nije dobrodošao. Ta  odluka ima krupnu manu. Ako bi se  primila kao princip i uzor, mogli bismo širom  naše male domovine dobiti zone sa listama nepoželjnih.  No,   Andriji Mandiću, visokom državnom funkcioneru, bi  konačno moralo početi dolaziti  do svijesti  da njegovi  potezi raspiruju podjele u Crnoj Gori. Ili, što je još važnije,  do svijesti onih koji su ga prizvali u vlast.

Predsjednik crnogorskog parlamenta, može biti, još nije pročitao pismo izvinjenja Radislava Krstića,  bivšeg generala vojske RS osuđenog u Hagu  na 35 godina zatvora zbog učešća u genocida u Srebrenici. Krstić je u pismu prvi put priznao taj genocid.  Naveo je da se obraća javnosti u bivšoj Jugoslaviji: “Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija (…), da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, nacije, ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid”.

Dok se polemiše o tome misli li zaista Krstić ono što je napisao, mogao bi i Mandić napisati neko pismo izvinjenja. Izvan je sumnje: pomoglo bi to  pomirenju više od svih njegovih iskoraka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Oni ubijaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica  koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve,  da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas. I tu, u našem dvorištu

 

Institucije i funkcioneri u Srbiji, nakon što je u Novom Sadu 14 ljudi izgubilo  život  kada se obrušila betonska nadstrešnica ispred ulaza tamošnje Željezničke stanice, upregnute su da sačuvaju vlast Aleksandra Vučića. Umjesto da su čuvale živote ljudi. Protiv četrnaest ljudi ,,preduzete su mjere” nakon protesta protiv srpskih vlasti, koje su po starom balkanskom receptu kreirale koruptivni sistem da služi politici i profitu.  Čija žudnja za moći i gramzivost ubijaju ljude. Vučićevi funkcioneri zapomažu na sve strane  kako je protest “uperen protiv Vučića”.  Kao da se to ne bi smjelo.  Kao da ima neko drugi odgovoran za Srbiju danas.

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica takvih koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve, da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas.  Sjetimo se nedavne tragedije u Bosni i Hercegovini.  I ona svjedoči o tome kako su pohlepa moćnika i žudnja za vlašću ignorisale prirodu, paralisale institucije  i proizvele ljudske žrtve. Opet bez odgovornosti.

Primjeri su i tu, u našem dvorištu. Da je policija radila svoj posao, Alija Balijagić bi bio pod prismotrom i ne bi došao u priliku da ubije nedužne ljude. Pogrešno je i tražiti odgovornost na dnu sistema. U instituciji koju su pojele prethodne političke klase i pretvorile je u zaštitnika organizovanog krminala i političkog vrha.  Koja do danas nije  vraćena na noge.  A čije rukovodstvo danas, dok snima promotivne spotove i bavi se političkim marketingom, uporno ne želi da preuzme odgovornost, prebacujući je na “one prošle”.  Kao da nijesu prošle četiri godine. Mogu proći i decenije. Vučić u Srbiji još priča o onim prošlima.

Opet smo svjedoci kriminalnih obračuna u sred bijela dana.  Cetinjani Petar Lipovina (41) i Žarko Pejaković (25) ubijeni su ove sedmice u Podgorici, na kružnom toku ka Nikšiću. Dok su bili u automobilu marke  BMW,  na njih su pucala trojica   maskiranih napadača koji su izašli iz vozila „opel“. Medji izvještavaju da se radi o nastavku rata kavačkog i škaljarskog klana. Kada smo prije nekoliko godina svjedočili sličnim obračunima u centru Podgorice, dok je vladom rukovodio Duško Marković,  tada opozicione Demokrate, koje danas kontrolišu bezbjednosni sektor,  upozoravale su i da se Crna Gora nalazi u alarmantnoj situaciji. Danas se prepisuju saopštenjima sa Demokratskom partijom socijalista i mjere ko je više kriv.  Decenije DPS-a u kojima smo zaradili etiketu mafijaške države, teško je nadmašiti.  Znači li to da narednih nekoliko decenija ne smijemo pozivati na odgovornosti one koji su ih zamijenili.

Koji, doduše, imaju važnija posla. Treba crnogorske zastave prerasporediti po Skupštini, pa desetine saopštenja i rasprave o uvođenju srpskog jezika kao službenog, iako je već službeni. Pa izbori u Podgorici i Kotoru, budvanski izbori koji tek stižu. Treba obići teren. Da ih sve prepozna.

Pa snimanje selfija, tvitovi i rilsi.  Premijer Spajić trenutno ubjedljivo vodi kao reklamer  keksa Plazma, nakon epizode fitnesa u kući.  Pa tople čestitke Donaldu Trampu, ma ajde. Teško je izmjeriti koja je bolja, Spajićeva, koji je u Trampu prepoznao svoju ekonomsku misao, ili predsjednika parlamenta Andrije Mandića, koji je radi Donalda snimio i video uradak. Iza njega zastava Crne Gore, naravno trobojka i zastava SAD. Tramp je sigurno bio ganut.

Politička moć koju ne kontrolišu institucije,  korupcija  i neodgovornost ubijaju. I ovdje i svuda.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čas snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

 

 

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo