Povežite se sa nama

INTERVJU

TVRTKO JAKOVINA, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Hrvatska u omči od milion problema

Objavljeno prije

na

Teško je reći šta je u Hrvatskoj takvo da ne bismo morali popravljati. Možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Je li se u njoj što u međuvremenu promijenilo nabolje?

JAKOVINA: Bolje je što od promjene na Pantovčaku nema (skoro) nijedne izjave, poteza ili imenovanja, koji bi zemlju osramotili, izvrgnuli ruglu, izazvali podjele, bili netočni, besmisleni, smiješni, vrijeđali ili lagali. Sve to smo imali u proteklih pet godina s gospođom koja je prestala biti predsjednica. Kao povjesničar na političare, diplomate ili novinare, sve koji rade javni posao i ostavljaju trag koji će sutra netko poput mene ili možda i ja sam čitati, nastojati razumjeti, objasniti, naprosto sam tako često zgrožen niskom razinom i besmislenim diskursom onih koje svi plaćamo da bi društvo vodili i da bi zemlja i svijet bili bolji. Kada imate takve političare i diplomate, a u Hrvatskoj ih je mnoštvo – no takvih je sve više na najvažnijim mjestima i drugdje u svijetu – onda se čitav niz djelatnosti, od znanosti o prošlosti, politologije, sociologije  obesmišljavaju, gube važnost, prestaju biti relevantni i budućim generacijama. Kao netko tko se bavi vremenom kada su političari i diplomati imali ozbiljnu ulogu i ozbiljne prijedloge, drago mi je da, kada već takvih političara u malim državama nema, da se barem ne sramotimo.

Zadovoljan sam malim pomacima. Ionako ćemo povijest, očito, dijeliti na vrijeme prije i poslije pandemije Covida-9. Vidjet ćemo kakvi ćemo biti nakon toga. Nadati se je da će svijest o zajedničkoj sudbini, zajedničkoj budućnosti, društvenoj osjetljivosti, solidarnosti, ulaganju u javno zdravstvo, biti snažnije izraženo, no što smo to imali do sada. Andrija Štampar treba ponovo postati naš heroj. Možda bi to bio više i do sada, da nije, eto, bio “komunjara”, mason i Titov zagovornik.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi sa kojima se Hrvatska  suočava?

JAKOVINA: Milijuni su problema i teško mi je reći što je u Hrvatskoj uopće takvo da ne bismo morali popravljati. Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, povjerenje u sudove ne postoji. Hrvatska nije nikada bila, a danas je još manje, zemlja meritokracije, Hrvatska nije zemlja uređene uprave, ima loš ustroj općina, gradova i županija. Hrvatska nema uređeni školski sustav, Hrvatska nema pruge, Hrvatska ima najmanje niskobudžetnih zračnih kompanija koje lete za glavni grad neke EU države. Hrvatska zaostaje najviše u EU, stigli su nas svi, osim, zasad Bugarske. Hrvatska ima problem sa prošlosti, Hrvatska je porušila svoje spomenike partizanima, ignorirala najbolje umjetnike, ima neriješene granične probleme s baš svim susjedima… trebam li dalje nabrajati? Sve je to omča oko vrata i ne može se rješavati bez konsenzusa, a u zemlji u kojoj je daleko, daleko važnije imati člansku iskaznicu HDZ-a ili biti branitelj, nego biti sposoban, to neće biti lako. Ne govorim ništa što je nepoznato. Moji studenti to na seminarima konstatiraju kao nešto samorazumljivo. Ne mislim da je tu Hrvatska izuzetak, ali su uvijek pitanja postotci. Nekada se znalo zaposliti dva sposobna i tri podobna, ali danas toga više nema. Frustrira kada znate da je to očito, kada čak i pretendenti na čelna mjesta u HDZ-u, kao bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, govore da se ljudi zapošljavaju po stranačkim preferencijama. Svima je jasno da je to tako, no stanje se ne popravlja. Hajmo se nadati: možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore. Možda će Milanović kao predsjednik i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u pobjednik Plenković moći pronaći nešto zajedničko da se počnemo izvlačiti. Nije dosta biti unutar EU i NATO-a; tomu treba dati sadržaj, a sadržaj je država koja radi.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je BiH tempirana bomba?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina jest veliki problem, ali ne od prošle godine ili ove godine, već proteklih nekoliko destljeća. Ne može tako dugo postojati posve disfunkcionalna država, ne može se očekivati da će mladi ostati u takvoj državi, da će bilo tko željeti tamo biti, posjećivati je, očekivati da će se nešto dobro tamo dogoditi. To se mora promijeniti, mora se pomoći BiH na način koji će je učiniti funkcionalnom, a u isto vrijeme treba upozoriti one koji su u zemlji vodeće elite, da je više njihova odgovornost što im država ne funkcionira. Odgovornost je i na biračima. Samo glupi mogu vjerovati da će oni koji već 25 godina vladaju, početi vladati na novi način, pa to vrijedi i za birače. Šteta je što je prošlo tako puno vremena, što se Europa promijenila nagore, što je regija nestabilna, što je kriza – zbog Covid-19 virusa – izvjesna, što su nacionalizmi još jači. Francuski predsjednik možda je mogao u svojoj izjavi biti konstruktivniji, nešto predložiti, Francuzi i Nijemci jedini bi to u EU danas mogli. Nestabilna BiH, destabilizirati će Hrvatsku i Srbiju, a onda i šire područje.

MONITOR: Je li glavni problem BiH to što Srbija i Hrvatska ne prihvataju njenu cjelovitost nego Hrvatska nastoji da stvori entitet Herceg Bosnu, a Srbija da pripoji RS?

JAKOVINA: Iskreno, nisam siguran da bih mogao jasno definirati što je cilj Hrvatske u BiH, pa čak ni hrvatskoj desnici. Trauma propale politike Franje Tuđmana u BiH ostavila je duboke tragove na sve u Hrvatskoj. Čak i oni u koje se vjerovalo u BiH, kao Stipu Mesića, nije se tamo petljao, mada je možda mogao na konstruktivan način. Nikakva Herceg-Bosna nije moguća, nije moguća niti podjela BiH na tri entiteta, nije realna revizija Daytona u ovim okolnostima. Suradnja HDZ-a BiH i Milorada Dodika nikada neće biti razumljiva unutar Hrvatske, to nikada neće razumjeti ni prihvatiti ne samo prognani Hrvati iz Bosanske posavine, već ni drugi, koji znaju da Hrvati u BiH žive uglavnom samo u Federaciji s Bošnjacima, a nitko u Republici Srpskoj. Kakva je to politika da 25 godina pokušavate nešto rasplesti, ne uspijevate, stanje je sve gore, a vi nastojite s onim tko nije dopustio povrat Hrvata tražiti zajednički jezik? Izborni zakon može biti problematičan, ali ne možete u jednom izbornom ciklusu participirati, a onda se u novom ljutiti, jer su Bošnjaci izabrali nekog drugog Hrvata na hrvatsko mjesto. S vremenom sve će biti teže. Kvaliteta kadrova bit će sve gora, pesimizam sve širi i endemski.

MONITOR: Pojedini analitičari tvrde da je Evropska unija pred raspadom. Kakvu joj Vi budućnost predviđate?

JAKOVINA: Ne mislim da je EU došla do kraja. Mislim da će nas i ova globlana kriza s virusom učiniti povezanijima. Kako se boriti protiv pandemije ako nemate javno zdravstvo i suradnju među državama? Kako bismo svaki za sebe došli do cjepiva ili, barem mi u zemljama devastiranih proizvodnji, preživjeli bez suradnje? Kako bismo se sami za sebe borili protiv zagađenja ili podizanja razine mora? Kako bismo sačuvali mir, konačno, ako izolacija i nacionalizmi i desničarenje naraste? Tko će, na kraju, osigurati da se autoritarni režimi ne prošire, da model ruskog poslovanja i politike i odnosa prema manjinama ne zavlada, ukoliko nećemo držati do nekih vrijednosti. Evropa je zajednica vrijednosti.

MONITOR: U novije vrijeme sve je aktuelniji uticaj Rusije preko Srbije, ali i preko Hrvatske, na naš region…

JAKOVINA: Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u Europi. SAD je … ne znam što bih rekao, odustala od vodeće uloge. Kako je Yuval Harari rekao, ne možete biti vođa i govoriti “America First”. Europske države nemaju kapacitete za liderstvo, a nepostojanje lidera na svjetskoj razini već dugo je problem našeg doba. Predsjednik Putin koristi ono što je jedina ruska prednost, a to je sila, jedino u vojsci i vojnoj snazi su atraktivni, moćni, nadmoćni. Ja sam beskrajno kritičan prema svijetu i političkim elitama, ali mislim da nas više slobode, zdravog razuma, znanosti, racionalnosti i suradnje može voditi naprijed. Je li toga više u Rusiji, Srbiji ili pak, EU, svakom je jasno i razvidno.

 

Nacionalističke ideje vode u sukob

 

MONITOR: U Evropi jača desnica, a i u našem regionu. Čemu to vodi?

JAKOVINA: Hrvatski bi desničari, samo da su mogli, da svijet nije povezan kako jest, da u ratu nisu stradali i Židovi, da nije došao papa Franjo, učinili sve da rehabilitira baš sve od NDH što može. Podsjećam da je bivši ministar u vladi ovog premijera, umjerenog i europskog Plenkovića, držao Pavelićevu sliku u vikendici koju je iznajmljivao, da je drugi hodočastio na grob Pavelića u Madridu, da potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja Medved pokapa ustaše uz vojne počasti i financira društva koja posve relativiziraju zločin u Jasenovcu… žao mi je to navoditi, sramim se zbog toga, ali to je sve gotovo postao main-stream. Na desnici ima još puno gorih političara, kakvi su ušli u nacionalni politički život s Plenkovićevim prethodnikom Karamarkom i tamo se zadržali. To je politička linija slična Orbanu ili od neki dan, Janši u Sloveniji, Kaczinskom u Poljskoj. Da je slučajno ona prva vlada Mosta i HDZ-a 2015. opstala, bila bi to katastrofa za zemlju i regiju. Ovako, umjesto da bude primjer i uzor, umjesto da povuče vrijednosti zapadne Europe, Hrvatska to nije, više se može uspoređivati sa sličnim pojavama u susjednim zemljama. Rehabilitacija četništva i kupka nacionalizma opasna je u Srbiji ne samo za Srbiju već za sve susjede. Uz slične nacionalističke ideje u ostalim zemljama – za koje samo naivni mogu misliti da neće doći u koliziju sa sličnim idejama malih nacija – vodi u sukob, kakav smo već imali prije 70 godina. U takvom sukobu pobjedu će donijeti veliki, a to nije nijedan od nekadašnjih jugoslavenskih naroda.

 

Crna Gora i SPC

 

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije su vrlo zategnuti zbog takozvanih litija koje organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz  logistiku zvaničnog Beograda. Kako Vi gledate na te događaje?     

JAKOVINA: Osobno, mislim da je jedini prigovor odluci crnogorskih vlasti i parlamenta što odluku nisu donijeli ranije, puno ranije. Ne može postojati usporedna vlast u jednoj državi, kao što ne bi trebala postojati niti politička oporba koja je izravno protiv samog postojanja države. Riječ je gotovo o specifičnosti Crne Gore. S jedne strane ona je loša za vlast i demokraciju, ali je s druge pomoć vlasti da se zadrži. Naravno da će se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori na kraju pronaći modus vivendi, način da se nastavi funkcionirati, ali ne tako da politički djelujete kao opozicija, bez izbora i političke odgovornosti. Već dugo zagovaram da bi se problem zasićenosti EU proširenja trebao prekinuti upravo guranjem Crne Gore brže prema Europi. Zemlja je dovoljno malena, nitko u EU ne bi osjetio bilo kakav poremećaj, ali za Crnu Goru, regiju, pa i EU, značilo bi to puno, pokazalo da je ideja živa, pomoglo bi svima.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo