Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Jovan Komšić, redovni profesor sociologije u penziji na Univerzitetu u Novom Sadu: Događanje pravoslavnog naroda 

Objavljeno prije

na

Srpska pravoslavna crkva je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom

 

MONITOR: Povodom burnih reagovanja u Srbiji protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, analitičari kažu da se  SPC, opozicija i vlast, takmiče u nacionalizmu i da se otvoreno zalažu za Veliku Srbiju. Vaš komentar?

KOMŠIĆ: Kao drevne organizacije, crkve uopšte, pa i SPC, od svog nastanka do današnjih dana, igraju otvoreniju ili, pak, prikriveniju igru moći. Nažalost, aktuelna zbivanja podsećaju na arheološku “iskopinu” srednjevekovnih obrazaca borbe crkve i države za titularnog agenta vrhunaravne vlasti. U sporu “dva mača” oko investiture (13-18. vek), papska crkva je svoje pravo sile i silu prava temeljila na maksimi: “Čija je vera, njegova je teritorija” (Cuius religio, eius regio). Na tragu Ciceronove pohvale “oslobodiocima otadžbine”, uticajni teolozi su čak zagovarali i pravo na tiranoubistvo. S druge strane, evropski kraljevi, carevi, kneževi… su svoje pravo supremacije racionalizovali principom: “Čija je zemlja, njegova je i religija” (Cuius regio, eius religio), uključujući i pravo na progonstvo pape iz Rima u Avinjon.

Na svoj način, o postmodernom re-miksu promenljivih epozoda predmoderne harmonije i sporova crkvene i svetovne vlasti svedoče trodecenijska iskustva tranzicionog “povratka korenima”, započetog pogubnom “Antibirokratskom revolucijom”, 1988-89. godine. Dakle, kad je o SPC reč, ona je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom. U procesima političke i versko-nacionalne homogenizacije 90-ih, sličnu ulogu imale su Katolička crkva “u Hrvata”, kao i Islamska zajednica kod Bošnjaka i Albanaca.

MONITOR: Ishodi su poznati.

 KOMŠIĆ: Da, ishodi su poznati. Umesto nedosanjanih velikonacionalnih snova, danas su u regionu suvereno pravo sile i sila prava rezervisani za novonastale nacionalne države, međunarodno-pravno priznate u okvirima bivših jugoslovenskih republika. Stoga, u svesrpskom slučaju, definitivno otpada svaka mogućnost dominacije principa: “Čija religija – njegova teritorija”. Osim nove, vratolomne avanture – pohvale mačenoscima – eskalacije međunacionalnog i međudržavnog konflikta – haotične destabilizacije čitavog regiona Zapadnog Balkana…!?

Srećom, tekući “kulturološki ratovi” i “događanje” pravoslavnog naroda, uz pokoji “gaf” crkvenih velikodostojnika i akademskih “veličina”, što prete svrgavanjem vladara i zveckanjem oružjem na srpsko-crnogorskoj granici i slično, odigravaju se (još) u nenasilnim formama “borbi za pravo i pravdu”.

Sociološki gledano, objašnjenje “funkcionalnosti” takvih međusobica doskorašnja “dva oka u glavi” može se jedino naći u lukavom planu vlastodržačkog uma da se socijalna nezadovoljstva ogromnog dela populacije u obe države, izazvana uzurpacijama javnog dobra, sve većim dohodovnim i imovinskim razlikama, siromaštvom i svekolikim nesigurnostima, preusmere na “sabornosno” identitetski teren, sa opasno zapaljivim, “vatrometnim” epizodama netrpeljivosti malih razlika.

MONITOR: Ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da treba oduzeti državljanstvo građanima Srbije crnogorske nacionalnosti koji prihvataju crnogorski zakon slobodi vjeroispoviresti.  Kako se to može okvalifikovati?

KOMŠIĆ: Kako drugačije razumeti Dačića, osim kao istaknutog aktera koji svoju političku veštinu svodi na propagandni manevar “identitarske” zamene za sasušeno “korijenje” (iz 90-ih godina prošlog veka) na “jelovniku” “nacional-patriotske” politike. U svetlu činjenice da je još pre četiri veka jedan teolog (R. Huker) upozoravao “kako se lična mišljenja i osećanja ne mogu nadzirati, pa ih ne treba ni progoniti”, Dačićeva “istraga Crnogoraca” ima svoju farsičnu aromu, ali i potencijalno tragičnu komponentu.

Ispada da bi sve njegove desetke iz fakultetskog poznavanja pravno-političkih pretpostavki slobode misli i izražavanja i ustavne demokratije uopšte, trebalo poništiti i vratiti ga ponovo u “magareću klupu” škole za demokratiju. Ipak, šalu na stranu. Tragično je što naši odlični studenti prava, ekonomije, politikologije… da bi bili uspešni na tržištu glasova ove naše ojađene i zaluđene populacije, nepodnošljivo lako potiskuju moralne principe i stečena znanja i, tako, zarad mogućnosti da političku moć pretvore u lične privilegije i trajnije svojinske resurse, potpiruju kolektivne histerije da bi, istovremeno, demagoški podilazili tako indukovanim strastima svetine.

MONITOR: Čime se može objasniti to da je Aleksandar Vučić gospodar svega i svačega u Srbiji, a patrijarh Irinej vrhovni autoritet među akademcima?

KOMŠIĆ: Pre svega većinskom, trodecenijskom podrškom projektu “ostvarenja državno-političke celine srpskog naroda”, na temelju maksime o “optimalnom iskorišćavanju preimućstva civilizacijske zaostalosti i nerazvijenosti” (Dobrica Ćosić, “Teze za novu politiku” – za skup SANU: “Srpski narod na početku novog doba” (1991); “Promene”, Dnevnik, Novi Sad, 1992, str. 175-76).

MONITOR: Šta se hoće idejom o smanjenju izbornog cenzusa u Srbiji sa pet na tri odsto?

KOMŠIĆ: Kako parlament ne bi, kao u slučaju Belorusije, ostao bez predstavnika opozicije i tako, “u očima” demokratskog sveta i dela srpskog demosa bili delegitimisani izborni ishodi. Stoga, nagoveštenom bojkotu od strane dela opozicije valja parirati uvećanjem šansi malih stranaka, pokreta i grupa građana da (p)ostanu parlamentarni akter.

MONITOR: Kakve su šanse da na predstojećim izborima bude srušen Vučićev  režim?

KOMŠIĆ: Razumevanju prirode Vučićeve vlasti ne pomaže mnogo tvrdnja o “diktaturi”. Takav vid crno-belog pristupa pogodan je za opozicione, radikalno-političke platforme. Problem je mnogo komplikovaniji. Najsažetije rečeno, složiću se sa adekvatnošću i produktivnošću onih analiza koje aktuelnu vladavinu svrstavaju u tip hibridnih, poludemokratskih režima, sa jakom populističkom “aromom”. Posredi je varijacija modela “kompetitivnog autoritarizma” iliti “neliberalne demokratije”, sa očitim tendencijama vaninstitucionalne koncentracije lične moći i brisanja ustavnih granica podeljenih vlasti.

Takvu koegzistenciju minimalno-demokratskih procedura i masovno odobrenih autoritarnih sadržaja, pored uverenja i ponašanja elite vlasti, indukuju siromaštvo i raširena kultura bede; zamrznuti spor oko identiteta države (Kosovo); imperativi usredsređivanja resursa u funkciji ekonomske konsolidacije i razvoja i slično.

Zato, u ishodu predstojećih izbora ne vidim izvesnost “rušenja” aktuelnog režima. A, da li se vlast “zabarikadirala u sigurnoj kući diktature”, pored vladavine prava i količine šansi za miroljubivo, slobodno i fer političko takmičenje, može jedino da potvrdi još jedan ključni indikator. Reč je o (ne)mogućnosti mirne smene vlasti posle nekog od narednih izbornih ciklusa.

MONITOR: Prije godinu i nešto na zgradi  Muzeja prisajedinjenja u Novom  Sadu osvanuo je grafit  „Vojvodina Republika“. Tada se čulo da je Vojvodina jedini ratni plijen Srbije u projektu Velika Srbija. Šta znače takvi grafiti?

KOMŠIĆ: U ovim spoljno-političkim i unutrašnjim okolnostima, zahtev za “Vojvodinom – republikom” jeste legitimna, ali diletantska politička ideja. Umesto toga, mobilizaciju zapretenih razvojnih i demokratskih kapaciteta Pokrajine Vojvođani mogu ostvariti samo umećem subjektiviranja u procesima evropeizacije Srbije i optimalnog oslanjanja na EU standarde supsidijarnosti, regionalne autonomije, partnerstva, inter-regionalnog umrežavanja.

MONITOR: Nedavno ste objavili knjigu “Demokratija i dobra (samo)uprava”. Ima li demokratije, bar po jednoj od pet stotina definicija demokratije, u našem regionu? Ili je ovo, kako kažete,  politički zvjerinjak, a nerazborita demokratija?

KOMŠIĆ: Narod bi kazao: “Spolja gladac, a iznutra jadac”. A, budući da sam u knjizi poentirao Hantingtonovo stanovište da će “većina siromašnih društava biti nedemokratska sve dok ostaju siromašna”, te da će se “demokratija proširiti u svetu u meri u kojoj to žele oni koji u svetu i pojedinačnim zemljama poseduju vlast”, odgovor se sam nameće.

. Atmosfera “zavera”, sukoba, vanrednih stanja, proizvodnje “neprijatelja”; klero i etno-nacionalizama, kao “otrovnog voća demokratije” (Dž. Kin), belodano potvrđuje da ništa nismo naučili iz drevnog Tukididovog upozorenja da “rat ne valja zato što više pokvarenih ljudi stvori, nego što takvih uništi”.

MONITOR: Istorijsko iskustvo je pokazalo da je većina intelektualaca u modernom dobu sklonija autoritarnim, ponekad i totalitarnim političkim porecima. Zašto?

KOMŠIĆ: To je za licemerne i sebične posednike znanja, informacija i elitnih položaja dobitna strategija preživljavanja. Dakako, u pozlaćenim kavezima.

 

Zvanični Beograd se u odnosu prema Crnoj Gori
ne može uzdati u “tvrdu moć”

 

MONITOR: Da li zvančni Beograd još smatra da je moguće Crnu Goru vratiti u državnu zajednicu sa Srbijom?

KOMŠIĆ: Vlastodržačka elita Srbije zna da je takav scenario nemoguć, makar u dogledno vreme. Posebno ako bi se u aktuelnom geopolitičkom kontekstu oslonio na faktore “tvrde moći”. Međutim, u narodnjačkoj, sveobuhvatnoj (“catsch all”) ponudi ogromne većine partijsko-političkih kompanija, kako u sektoru vlasti tako i u opoziciji, kalkuliše se sa isplativošću takve robe na etnifikovanom političkom tržištu “saborne Srbije”.

Dakako, vodi se računa da zvanična ponuda bude koliko-toliko “upakovana u celofan” evropskih standarda manjinskih prava i ustavne brige za sunarodnike u susedstvu

                   Veseljko KOPRIVICA

 

IZVINJENJE

 

U štampanom izdanju Monitora potkrala nam se gruba greška. Uz intervju profesora doktora Jovana Komšića pod naslovom „Događanje pravoslavnog naroda“ prilikom tehničke obrade teksta umetnut je fleš iz teksta našeg saradnika Jova Martinovića o konkordatu “Igre Moći” koji je objavljen u prošlom broju Monitora (17. januara).
Izvinjamo se gospodinu Komšiću i čitaocima
Redakcija Monitora

 

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Laž koja funkcioniše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima  vidim  samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije.  Identitske teme su za narodne mase,  plasiraju ih u javnost  da bi uznemiravali  ljude

 

 

MONITOR: Politička kriza još traje, iako su poslanici opozicije u parlamentu. U fokusu su uglavnom identitetske teme. Kako vidite političku situaciju danas ?

KOVAČEVIĆ: Vrlo sam pesimistična. Više  i ne vidim krizu i haos,vidim laž koja funkcioniše i vidim  bespomoćnost da se to promijeni.  Postavljaju se pogrešna pitanja i ne traže rješenja problema. Svi politički subjekti  bježe od stručnosti i odgovornosti. Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima  vidim  samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije.  Identitske teme su za narodne mase,  plasiraju ih u javnost  da bi uznemiravali  ljude. Prizivanje/prozivanje  identiteta ne samo vjerskih i nacionalnih(mada su ovi najmaligniji)  u Crnoj Gori je pogonsko gorivo za mentalno oslepljivanje, za stvaranje osjećanja ugoženosti, mržnje i straha.

MONITOR: Sporazum sa Emiratima doveo je do dodatnih, kako se to popularno kaže, „disonantnih“ tonova u Vladi. Znači li to šta za njen opstanak?

KOVAČEVIĆ: Nisam vidjela „disonantne“ tonove u Vladi jer je izvještaj da je samo jedna osoba bila uzdržana.Tonovi apsolutno nisu bitni,oni nemaju potencijal za promjene. Prestali su da budu istinska Vlada kada su se proširili samo da  bi svi nedostojnici dobili poziciju. Ta Vlada je  tijelo koje zadovoljava pojedinačne  interese.  Pragmatični premijer je to razumio . Tolerantan  je prema njihovim dometima, ne ometaju ga u njegovoj ambiciji  u sferi finansija. Sporazum sa Emiratima ima funkciju da ih fascinira brojevima i otvori vrata mladalačkim snovima. Ostala raja treba da bude sluđena i prezrena.

Strategija otimanja našeg novca   i dijeljenje njihovim target grupama mu je bila uspješna do sada.  Vjeruje da će i otimanje  teritorije i dijeljenje bogatima imati isti efekat, održavanje na vlasti. Oslonac je u strategijama ekonomskih malverzacija bivšeg režima i argumenti su na istom nivou. Od obećanog Singapura to je dovoljno.

MONITOR: Episkop budimljansko nikšićki Metodije  uputio je otvoreno pismo predsjedniku Jakovu Milatoviću da u inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava uvrsti, kako je rekao, „žrtve revolucionarnog terora“. Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: Naježim se svaki put kada  se crkveni velikodostojnici  SPc obraćaju ljudima na čelnim pozicijama u Crnoj Gori jer to nikada ne sluti na dobro, iza toga je ili ideologija ugroženog srpstva  ili odbrana četničke ideologije . Istorijski revizionizam me ne zanima. Stojim iza toga da je partizanska borba bila antifašistička i da su četnici bili bliski fašistima.

Smatram da je poslije tog rata trebalo sprovesti proces suočavanja sa prošlošću  ali smo ušli u „svijetlu budućnost“ sa mnogim zločinima ispod tepiha. Iz razloga što političari selektivno izvlače zločine nad „svojima“ onda kada se spremaju za novi rat za teritorije značajan dio mog života posvetila sam zagovaranju da se Crna Gora suoči sa ratoviima devedesetih koje sam svjedočila. Da ne ostavljamo balast onima poslije nas. Otpori su bili preveliki jer umjesto da govorimo o onome u čemu smo svi učestvovali, govorimo o prošlosti sve do srednjeg vijeka, o čemu istinski pojma nemamo ali sigurno se sjećamo u koga smo pucali ako smo bili na ratištu. Žao mi je što ljudi koji bi trebali biti posvećeni pomirenju i istini, umjesto da otvraju ljudima oči za sadašnjost oni im oči zatvaraju prošlošću i mržnjom.

MONITOR: A odnos političke klase prema ratnim zločinima i prošlosti generalno?

KOVAČEVIĆ: Svakoj političkoj klasi je važno da zločine preko kojih je došla do vlasti negira, relativizira i pokrije zaboravom. Istorija je popločana ovakvim zločinima i zaboravima i zato se obnavlja.Nemam iluzija da je ova vlast drugačija jer su dio strategije i ideologije koja je dovela do zločina.

MONITOR: Protesti koje je predvodila studentska grupa Kamo sjutra stali su. Odgovornost za tragediju na Cetinju od strane nadležnih nije preuzeta. U autorskom tekstu kritikovali ste one koji su u fokus stavljali pitanje ko dolazi na proteste.

KOVAČEVIĆ Da, kitikovala sam način na koji su se odnosili svi tzv društveni činioci ( političari, mediji, intelektualci) prema njihovoj inicijativi. Patranalistički, potcjenjivački i sa nerealnim očekivanjima.Smatrala sam  da je to grupa mladih ljudi  užasnutih zločinima na Cetinju i neodgovornošću institucija  i odgovornih u njima. Tražili su odgovornost, istinu i pravdu, pokazivali interesovanje. Djelovali su, i to mi se svidjelo.

Minorna je priča o protestima Kama sutra u odnosu na ono što se na Cetinju dešava. Trenutno se svakodnevno dešavaju protesti grupe građana koji traže odgovornost a odjeka nema kod odgovornih a ni u javnosti.  Odnos institucija prema njima je ciničan i neodgovoran. Cetinje je grad sa teretom višegeneracijskih trauma pa je  promjena višedecenijskog načina vladanja tražila od nove vlasti da  sa pažnjom i sa uvažavanjem sprovodi promjene, poštujući ljude, istoriju grada i značaj za Crnu Goru. To je izostalo.

Zločini na Cetinju su pokazali velike propuste u radu i nefunkcionalnost dva važna resora u Vladi – sistem bezbjednosti i sistem zdravstvene  zaštite( naročito sistem zaštite mentalnog zdravlja).  Umjesto da se  usmjere na hitne reforme tih sistema oni su odbili da preuzmu čak simboličnu odgovornost kroz smjenu ministara. I nastavili su u tom stilu, lagano.

Prvi zločin su potpuno negirali i ignorisali patnju ljudi. Porodice još nemaju odgovore na mnoga postavljena pitanja o uzrocima, odgovornostima, istrazi.  Ignorisali su čak napor porodica koje su smogle snage da svoj bol i bijes pretvore u zahtjev za izmjenom krivičnog zakona –  inicijativu za Mašanov i Markov zakon sa ciljem da se poveća stepen bezbjednosti svih ljudi u Crnoj Gori i smanji mogućnost ponavljanja zločina. Umjesto prihvatanja i izvinjenja, oni ih i dalje iscrpljuju.

Zločin 1.januara. desio se u drugačijim uslovima i vjerovatno sa drugačijim uzrocima. Ponovo je prozvao iste sisteme koji za dvije godine nisu ni mrdnuli.  Resor bezbjednosti i u ovom slučaju odbija da preuzme odgovornost, da javnost upozna sa analizom situacije,  a samim tim odbija i da se na sistemski i dugoročan način pozabavi posljedicama ovoga što se desilo i urgentno da na usvajanje  već spreman zakon. Neke mjere koje se preduzimaju čini se da  više uznemiravaju građanstvo nego što ih štite. Slučaj sa Srednjom školom to potvrđuje.

Zdravstvenom sistemu se još manje žuri, pišu se  strateški i akcioni planovi mjesecima. Sistem je apsolutno nespreman za ozbiljan pristup institucionalnom liječenju trauma. Čeka se valjda novi zločin da ubrza. Kontinuirana i organizovana briga o onima koji su u stanju PTSD-a nakon zločina izostaje.  Već danas (tri mjeseca nakon tragedije) je trebalo  da javnost bude upoznata sa planom sljedećih koraka psihosocijalne podrške unesrećenima u zločinima  kao i sa dugoročnim planom stvaranja sigurnosti i mira na Cetinju.

Ono što slučajno znam je da se neopravdano kasni sa svim odgovorima i aktivnostima i da to doprinosi dodatnoj patnji svih, a posebno članova porodica koje su pretrpjele gubitak i imale traumatsko iskustvo.  Nisu dovoljne aktivnosti lokalne zajednice,  jer su i oni  nužno   obilježeni   jakim sentimentima zato što  su  dio  zajednice koja je ugrožena i trpe posledice. Njihova odgovornost se ne moža zaobići  ali u ovakvim slučajevima odgovor se traži  na nacionalnom nivou i oni ga moraju imati, ne da zaštite sebe nego sigurnost življenja na Cetinju.

MONITOR: Kako vidite studentske proteste u Srbiji?

KOVAČEVIĆ: Kao mogućnost drugačije politike i voljela bih da se njihove ideje institucionalizuju. Plaše me velika očekivanja  i to što se u Srbiji ovaj pokret  suviše glorifikuje. Dobro bi bilo da se obespravljeni pobune(zaposleni u institucijama) i da se ta energija kanališe za promjenu sistema. Vidjećemo.

MONITOR: A poziciju Crne Gore u regionu ?

KOVAČEVIĆ: Crna Gora je na rubu dešavanja i beznačajna i dobro bi bilo da političke elite shvate da to može biti prednost a ne nesigurnost. Suviše smo mala država da bi bila neki uticajan politički faktor. Ovo nije tako loša pozicija ako se vodi autonomna politika. Naša geopolitička situacija je interesantna većima iz okruženja, važno je da nas političari ne svedu na priljepak.

MONITOR. Kako vidite odnos EU prema onome što se dešava u regionu?

KOVAČEVIĆ: EU se zabavila sobom  naspram Trampove politike. Nikako mi se ne sviđa pomama za naoružavanjem. Ne sviđa mi se ni odnos prema protestima u Srbiji, a ni odnos prema dešavanjima u BiH. Dobro bi bilo da ne budu arogantni i nauče nešto iz procesa raspada Jugoslavije.

MONITOR: Kreće li se Crna Gora ka EU?

KOVAČEVIĆ: Trenutno sam više  zabrinuta za to u kom se pravcu kreće EU i svijet. Čitam analize stručnjaka i one me ne ohrabruju. Crna Gora je zaglavljena u  permanentnoj partitokratiji i strahu od neuravnoteženih poteza vlasti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR JANIĆ, MUZIČAR, TVORAC KAMPANJE ,,KROKODILI DOLAZE”: Igre za nesreću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri su naša cilja – protiv agresivnog reklamiranja kladionica, da se javne ličnosti zamisle. Drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. Treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podijeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi

 

 

Kampanja Krokodili dolaze (krokodilidolaze.com) protiv agresivnog reklamiranja kockanja i klađenja počela je nedavno premijerom spota sa obradom istoimene pjesme sastava Električni orgazam, uz učešće brojnih regionalnih muzičara. Pjesmu i spot su snimili, pored autora Krokodili dolaze Srđana Gojkovića Gileta iz Električnog orgazma, pjevači Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa, Darko Rundek, Mile Kekin, Zlatan Stipišić Džiboni i drugi. Tu su gitarista Vlatko Stefanovski, pjevači Dejan Cukić, Zoe Kida, Zoran Predin, Rambo Amadeus, Milan Mumin, kao i sastavi Atheist Rap, Letu štuke, TBF, Detour, Zoster, kao i Zoran Maddox i nekadašnji didžej Aleksandar Janić Jana, idejni tvorac kampanje.

,,Radim u rehabilitacionom centru već 15 godina i sam sam bio zavisnik pre toga, jedva sam živu glavu od heroina sačuvao. Godinama ovde dolaze ljudi sa tužnim pričama, to su mahom bile alkoholne i heroinske priče, a pre tri ili četiri godine pojavila se prva porodica sa problemom zavisnosti od kladionica. Kad sam ja saslušao njihovu priču, shvatio sam da je ta zavisnost nekoliko puta agresivnija nego bilo koja sa kojima sam radio do sada i da je propast porodice nekoliko puta brža nego kod bilo kog drugog zavisnika. Ja sam jedan bivši panker-emotivac, nisam mogao stajati sa strane i gledati ljudsku muku. Pukao sam kada mi je bila jedna porodica koja je za dva meseca isterana iz kuće. Izvršitelji su došli. Dečko, od 18 godina, bez znanja oca i  majke, pozajmio je 46.000 evra, što je za jednu, ne samo prosečnu, nego i iznad prosečnu srpsku porodicu – kraj. Ta porodica sa troje dece je završila na ulici. Tako da, ne da je agresivna zavisnost, nego je prilično ljigava i iz tog razloga smo odlučili da se pokrenemo i da utičemo na nas same”, priča Janić na početku razgovora za Monitor.

MONITOR: Izjavili ste da se fokusirate na promjenu svijesti.

JANIĆ: Akcija Krokodili dolaze nije usmerena na borbu protiv kladionica, nego borbu protiv laži koje se medijski plasiraju. To više nije reklamiranje nego ubeđivanje. Zamke su na svakom mestu i mi želimo na to da obratimo pažnju. Vlada mišljenje da je to zabavan način da bi se popravilo finansijsko stanje. To su priče koje su isprazne i koje mogu doneti samo nesreće. Dakle, problem je veliki.

MONITOR: Znamo li razmjere tog problema?

JANIĆ: Počeli smo malo da istražujemo. Brojnost kladionica u Srbiji je druga na svetu, po glavi stanovniku. Prva je Bosna, a vi, u Crnoj Gori i Makedonci baš grabite da nas stignete. U Srbiji ima oko 2900 kladionica, po toj cifri smo mi drugi na svetu po glavi stanovnika,  odmah iza Bosne. To je jedan sistem koji utiče ne na čitavu celinu našeg društva, zato što porodice nestaju. Oni završe u nekim iznajmljenim stanovima. A toga ima i previše.

MONITOR: Krenuli ste u kampanju, kada i sa kim?

JANIĆ: Pokrenuo jednu malu grudvu, ispade lavina. Ovo je jedan regionalni problem, i razmišljao sam kako bih to mogo da uradim. Ono što ja mogu je da zalarmam. Ne mogu ništa više, ali nekada je i larma i buka dovoljna da ljudi razmišljaju drugačije.

Ja sam bivši muzičar i producent i DJ. Jedan sam od prvih DJ-eva, možda čak i u Jugoslaviji. Najviše sam radio ovde na Đavi, koja je bila jedna od kultnih diskoteka. Bio je Salon u Zagrebu, Nana u Beogradu i bila je Đava u Novom Sadu, diskoteka na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu sam stekao mnoga poznanstva. Muzika mi je bila najveća ljubav. E onda sam zabrljao, nisam znao sa tim silnim novcima da se nosim i otišao sam u heroinsku zavisnost 17 godina. Zavisnost te nauči da grizeš kao staford. Nema u heroinskoj zavisnosti – Alo Pero, daj mi tri grama, nema, aj čujemo se sutra, nema toga. Znači grizeš, tako ja i grizem i dan danas, ali ljubazno.

Krokodili dolaze je pesma koja mi se nekoliko meseci vrtela u glavi, a ja znam kad mi se to dešava da imam nešto od čega nešto treba napraviti. Cijela ideja se rodila u Hrvatskoj kada sam bio na turneji sa Atheist repom u Zadru. Otišao sam kod Ateista i pitao sam ih- ljudi, da li biste napravili konstrukciju ove pesme i objasnio sam im ideju. Oni su rekli, sviđa nam se ideja, nervira nas taj problem. Otišao sam kod Gileta jedan dan u Beograd. Kada sam mu rekao o čemu se radi, kaže, ne da dajem pesmu, nego hoću ja da učestvujem. Tu sam već namirisao da postoji nekako kolektivna svest o problemu. I još uvek sam bio fokusiran na srpske zvezde.

MONITOR: Kampanja je, međutim, vrlo brzo dobila regionalni karakter.

JANIĆ: Zvao me je muzičar Saša Antić,iz splitske grupe TBF, kaže, je li može Gibo? Ja kažem, ja ne znam ko je Gibo, pa kaže, znaš, mi u Splitu tako zovemo Džibonija. I onda sam krenuo da zovem, nikada niko nije odbio. Dakle, mi smo poslali matricu  u Split,  Zagreb, Mostar, u Sarajevo,  Beograd, posle u Skoplje.. A gospodina Zorana Predina koji je predstavnik Slovenije, njega smo napecali u Beogradu. Ja mu kažem o čemu se radi,  a meni Zoran kaže u jednom momentu –  mi u Sloveniji baš nemamo takav problem, ali pevaćemo za vas. I razumete, ja sam tu jednostavno bio ohrabren takvim stavovima, takvom toplinom ljudi.

MONITOR: Kampanja je proširena i na Crnu Goru.

JANIĆ: Skupio sam hrabrost i nazovem Ramba, jer sam ja već s 90-ih radio sa njim i onda me je bilo sramota moje heroinske greške, pa smo 20 i nešto godina izgubili svaki kontakt. Iz te naše saradnje je nastala i ona pesma Džemo, voli džem. Uglavnom, skupio sam hrabrost i nazvao ga. Kad je čuo o čemu se radi za dva dana bio je u Novom Sadu. Došao je da se sretnemo i ponudio pomoć. Rekao mi je- mene ova tema jako dotiče, posle ću  objasniti razloge, ja želim ne samo da budem tu, nego želim u organizaciju. Mi za sada nismo organizacija, mi smo samo na neki način projekat, što  miriše da će preći u nešto malo veće. Sve se raširilo kao šumski požar.

MONITOR: Vaš cilj primarno je suzbijanje agresivnog reklamiranja kladionica i uticanje na umjetnike i ostale koji se do sada nisu libili da se reklamiraju?

JANIĆ: Početkom ove godine na konferenciji za štampu jednih od kladionica je stigla najava da u 2025. očekuju porast profita za 75 odsto. Znači, mora 75 odsto više ljudi da bude na nasamareno.

Problem klađenja postoji otkako je sveta i veka. Spominje se i u starim knjigama, on samo napreduje i menja lice, ali taj mehanizam uvek postoji. Borimo se protiv te agresivnosti. Jedan mlad čovek može zaključiti da je hijerarhijski više u svom društvu ako ima novaca, a novac će zaraditi u kladionici. Obično su te reklame tako napravljene da je on zagledan sa neke dve lepojke i na nekom kabrioletu… Moramo ući u mozak mladog čoveka koji je konzument još uvek i koji naseda na te stvari.

Jedna od naših misija je simbolička i možda je neostvarljiva, ali nervira. Mi ćemo proglasiti da se više ne zovu igre na sreću, nego igre na nesreću.

Tri su naša cilja – prvo je bilo ovo sa reklamiranjem, da se javne ličnosti zamisle, drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. A treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi.

MONITOR: Već 15 godina pomažete zavisnicima. Šta bi poručili ljudima koji se susreću s tim, roditeljima, porodicama?

JANIĆ: Najviše bih voleo da utičem na roditelje, staratelje i ljude koji rade sa decom. Mi smo napravili jedan video, uskoro će ga videti cela regija, koji se zove Da li ste obavili razgovor sa decom. Jako je važno da roditelji od samog početka razgovaraju sa decom na tu temu. Ta tema se prečutkuje, deca vide sa strane, vide šljašteće, vide sve… Siguran sam da od kuće mora krenuti prvo upozorenje i prva signalna raketa. Ali isto tako bih rekao roditeljima da oni koji dođu ovamo u Centar Duga, gde ja radim i u Epicentar, imaju problem, jer iza svake zavisnosti stoji pretjerana ljubav i pretjerana zaštićenost dece. Hoću da kažem roditeljima da se slažem, i ja sam nekad takav, ali da je nekada veća ljubav reći – ne. I to samom sebi govorim, jer emocija uvek ide ispred nas, očigledno pre racija, tako da pokušavam da utičem da je i ljubav reći ne, nekada. Mi smo  u pozicijama da budemo mehanizmi odbrane umesto naše dece. Dakle, moramo biti, jer oni još nisu spremni da prepoznaju sve te društvene mehanizme koje prave haos.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI DIPLOMATA, ČLAN FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE U SRBIJI: Evropo – davno si usnula, stigle su nove generacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim riječima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na djelu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku .Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu naprijed, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi povjerenje srpskih građana

 

 

MONITOR:  Studenti su najavili još jednu veliku akciju – ovog puta je to odlazak biciklima u Strazbur. Neki od članova EU parlamenta su izjavili da će ih tamo rado dočekati. Kako  vidite dosadašnje napore studenata u blokadama i ovaj najnoviji nastavak  „uznemiravanja“ EU institucija?

ĐUKIĆ:  Studenti suvereno demonstriraju novu političku snagu potrebnu Evropi, zato su rešili da putuju biciklima u pokušavaju da razbude njene  institucije i čelnike EU. Studentska mladost će se boriti za revitalizaciju evropskih vrednosti! Studentska i druga omladina Srbiju politički i moralno  protresa i podigla je na noge građane naše zemlje. To je bunt protiv osione i korumpirane vlasti što je naišlo na podršku najširih slojeva stanovništva, do poslednjeg sela u Srbiji. Studenti pokazuju da su jedina snaga sposobna da izvede narod na ulice i trgove od najmanjih mesta do glavnog grada. Nezampamćeni je skup naroda 15. marta na ulicama Beograda, a pre toga u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu gde je sve i počelo. Zato pozdravljamo njihovo putovanje biciklima u Strazbur, da probude Evropu – davno si usnula, stigle su nove generacije!

MONITOR:  Podrška akademsko-narodnoj pobuni u Srbiji prešla je granice regiona. Tu su i Madona i Bob Geldof…EU visoka birokratija kao da je ne primjećuje. Najviše je izjava da se „situacija pažljivo prati“ i da se od svih očekuje „inkluzivnost“ i dijalog-kako naglašava komesarka Marta Kos. Vi ste predložili da neke pro-EU organizacije u Srbiji prekinu saradnju sa Briselom?

ĐUKIĆ: Divne poruke podrške stižu iz sveta od znanin i nezananih. Ali EU ćuti. EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim rečima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na delu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku. Čak šta više zvaničnici EU pozivaju na večeru iz Srbije nenadležnog i da ga na vrhuncu protesta naroda podrže. Prosto prkose studentima i narodu Srbije. Ignorišu ih! A studenti su se pobunili protiv nepravde, korupcije, kriminala, nemorala, zbog nepoštovanje evropskih vrednosti. Evropska unija i njena „vlada“, Evropska komisija, i predsednica Ursula von der Lajen kao da „nisu obaveštene“ šta se dešava u Srbiji. Jedina svetla tačka jeste Evropski parlament, ali i on je blokiran zbog neprincipijelne narodnjačke solidarnosti.

Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu napred, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi poverenje srpskih građana. Ustvari igra se igrokaz. Beograd kao obećava Briselu da će nešto učiniti da se pomeri na evropskom putu, Brisel podržava pusta obećanja. I to tako godinama. Zar  nije red da EU zamrzne i onako zamrznute evropske integracije Srbije, da konstatuje faktičko stanje? Kada Srbija stvori potrebne uslove proces se može odmrznuti i krenuti napred. Igra se igra mačke i miša, međusobnog obmanjivanja i zamajavanja. Beograd obmanjuje Brisel, Brisel zna da ga Beograd obmanjuje itd itd. Brisel Beogradu obećava nove klastere i poglavlja (otvaranje), Beograd  zna da su to pusta  obećanja. „Igru mimikrije“, obmana i laži, niko od proevropskih organizacija ne prekida, nema hrabrosti da kaže: obustavljamo, zamrzavamo, prekidamo, proces integracija sa EU stvarno nema nade da krene napred?

MONITOR:  Veći dio opozicionih stranaka je predložio Vladu narodnog povjerenja kao sredstvo za izlazak iz krize. Manji dio-u kojem je i DS, smatra da sa režimom ne bi trebalo uopšte sarađivati. Kakvo je Vaše mišljenje o odlukama opozicije i predlozima „iz naroda“ da studenti i profesori naprave svoju političku organizaciju?

ĐUKIĆ:   Predlog se pokazao kao nemoguć a i  nije nov. Opozicija ga gura godinama. Pri tome opozicija ne vidi, prvo, da sama nije pozicionirana kao nezaobilazan politički faktor u zemlji (nije na vlasti čak ni u opštinama, sem čini mi se u jednoj), i drugo, upravo zbog toga što opozicija nema relevantnu težinu u zemlji, nema ni podršku međunarodne zajednice, zbog te svoje irelevantnosti. Zato je podrška režimu neupitna.

MONITOR:  Posle niza nasilnih akcija protiv studenata i građana koji su već pet mjeseci u protestima, Aleksandar Vučić je i dalje jedina instanca za razgovore ne samo sa zvaničnicima EU-, već se planira i aprilski susret sa Emanuelom Makronom. Istovremeno, traju i kontakti sa Vladimirom Putinom-sa kojim se Vučić čuo poslije dužeg vremena. Kako razumijete ovakav „raspored snaga“ – dok se sa „pobunjenicima“ niko ne sastaje

ĐUKIĆ: Da parafraziramo studente: najnenadležniji se ponaša kao najnadležniji u Srbiji. Sedi na više stolica, uspeo je da reši nerešivu kvadraturu kruga. Jedno je njegova neograničena vlast, drugo je da EU sve gleda kroz prste Srbiji kao kandidatu. Međutim, glavno je pitanje: a koliko košta, i koliko će tek da košta, ta politika građane Srbije sedenja na više stolica, kada računi sa kamatom počnu da pristižu na naplatu?

Žalosna je činjenica da Evropska unija ignoriše studentski pokret. Nije  ga prepoznala i našla načina da komunicira sa mladima koji govore evropskim jezikom budućnosti.

MONITOR:  Donald Tramp šalje Marka Brnovića kao novog ambasadora SAD, dok je Vučić u Vašington poslao Dragana Šutanovca. Kako vidite ova diplomatska kadriranja, šta su mogući ciljevi njihovih diplomatskih misija i u kom pogledu Donaldu Trampu mogu biti važni Srbija i ovaj region?

ĐUKIĆ: Ambasador postupa u okviru mandata koje dobije. Sve preko toga je u domenu neobaveznog. Gospodin Brnović, preko oca poreklom iz Crne Gore, imaće za tako nešto zahvalan teren. Novi srpski ambasador u SAD dugo je i u potaji radio na svojoj ambasaduri.

Zapadni Balkan nije na prenatrpanoj agendi Donalda Trampa. Ako je suditi po prvim reakcijama (debata u SB OUN o BiH, kvinte) nova administracija sklona je održanju stabilnosti i predvidivosti. Ali Srbija kao najtrampiskija zemlja na svetu, kako je rečeno sa najvišeg mesta, ostaje da veruje u čuda.

MONITOR: Za neke „trampovce“ je veliko iznenađenje bila oštra reakcija državnog sekretara Marka Rubia na odluke Milorada Dodika i parlamentarne većine u RS.. Kako  vidite ovu krizu u BiH i njenu perspektivu?

ĐUKIĆ:   Po dostupnim elementima i analizama bosansko-hercegovačka kriza, generirana od strane predsednika RS, ulazi u prirodnu završnicu. Postojeća kriza neće se rešavati novom i većom krizom. Akutnu treba demontirati i dovesti do  logičnog razrešenja. A to znači da međunarodna zajednica dovlači pojačanja da stvari postavi na svoje mesto, jer očito da domaći faktori za  to nemaju snage. Valjda je sada svakome jasno da nadzor međunarodne zajednice u BiH nije slučajan.

MONITOR. EU se sve više uvjerava u nesigurnost transatlantskog saveza dok se bori da održi  uticaj u postizanju mirovnog rješenja za rat u Ukrajini-za šta im je, očigledno, potrebna podrška Ujedinjenog kraljevstva i Vladimira Zelenskog. Do sada Trampova mirovna inicijativa nije dala značajnije rezultate. Da li je ovo ignorisanje Evrope od strane SAD, politički tajm-aut za Putina?

ĐUKIĆ: Tramp je uspeo da se posvađa sa američkim prijateljima, saveznicima, susedima. Kako misli bez saveznika? Sam? SAD nisu mogle same ni u Iraku, ni u Avganistanu… Tramp od Putina nije napravio prijatelja. SAD i RF su  strateški rivali. Rusija se neće okrenuti protiv Kine. SAD ostavljaju Evropu, ali i Amerika ostaje bez Evrope, najvećeg, najvažnijeg saveznika. Evropa je to shvatila i gradi nezavisnu poziciju posebno. To nužno ne znači kidanje transatlantskog savezništa i evro-američkih veza. Zapadne podele ide na ruku Putinu, a upad u Ukrajinu testira novi evropsku snagu. Tim pre jer Trampov mirovni plan klizi ka neuspehu. Putin želi mir pod svojim uslovima.

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnje domete nove administracije SAD, posebno Trampovo insistiranje na naglašavanju uloge carinske politike u spoljnopolitičkoj aktivnosti kao i „rivijera“ mirovni plan za Bliski istok i najnovije prijetnje bombardovanjem Irana u vezi sa Trampovom verzijom novog nuklearnog sporazuma?

ĐUKIĆ:: Mnogo, premnogo je frontova otvorila američka administracija. Mislim da se precenjuju američke sposobnosti. Neka se osvrnu na nedavnu istoriju, Vijetnam, Avganistan, Irak… Osiona ekonomska politika Donalda Trampa, „carinski rat“ mora doći na naplatu, ekspanzionizam, oligarhijski kapital. Zemlja koju je izgradio liberalizam, pribegava protekcionizmu, a to već vodi stagnaciji, recesiji, inflaciji.Trampove mere Americi  donose kontramere. Trampova Amerika pogrešno misli da celom svetu može diktirati, od Gaze  praviti plaže, da se upustiti u rat protiv Irana a sama je uništila zaključeni nuklearni sporazum…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo