Branko Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su, s podjednakim oduševljenjem, čitale sve generacije čitalaca. Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni literarno zamamni svjetovi kojima su se divili i velikani poput Krleže i Andrića
Prvog januara godine u koju smo upravo stupili navršilo se 105 godina od rođenja Branka Ćopića. Nenadmašni lirik u realizmu i krajnje realističan u svome lirizmu, Branko Ćopić, ostavio je duboki trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti. Za mene osobno Ćopić je bio prvi veliki pisac jugoslovenske literature koga su,s podjednakim oduševljenjem čitale sve,bukvalno sve generacije čitalaca.
Satirična i humoristična strana njegovog književnog angažmana do te mjere je pogađala u metu kad su u pitanju neuralgije društvenog sistema poslije Drugog svjetskog rata, da su čitaoci i njegova lirski obojena djela prihvatali kao reportaže iz prijesnoga života i nimalo lagodne svakodnevice, dobrano bojene naslagama socijalističkog realizma. Ćopić je prostodušnom,narodskom jednostavnošću pripovjedanja i krajiškim blistavo čistim jezikom zadobio povjerenje i mladih i starih, jednako tadašnjeg radništva,mladih i penzionera.
Nikoletina Bursać, amblematski lik Ćopićeve literature, postao je identifikaciono sredstvo širokih masa izišlih iz Drugog svjetskog rata,potpuno nesviklih na novi život i prilike koje je on diktirao. Da ne govorim o Vuku Bubalu, liku koji je blagohumorno ironizirao, ali i bitno relaksirajuće ocrtavao ratna vojevanja.
Pjesmom Mala moja iz Bosanske krupe Branko Ćopić je postavio visoki standard svoga lirskog pisma uopšte,a ta će se pjesma recitirati jednako na najuspjelijim književnim manifestacijama, kao i na većini školskih priredbi. Ako se za nekog jugoslovenskog književnika moglo reći da je narodski pisac, onda je to bio upravo Branko Ćopić.
Njegov literarni talent bio je temeljen na prepoznavanju karakteristične narodnosne leksike iz koje su nastajali svima nama prepoznatljivi humorno optočeni svjetovi,a literarno zamamni, da su im se divili i takvi velikani književnosti poput Miroslava Krleže i Ive Andrića.
Nije Ćopić bio samo vrstan pripovjedač, romanopisac i pjesnik.Njegove dramske storije harale su pozornicama, od onih školskih do nacionalnih kuća. Kao teatarski djelatnik zapamtio sam da kada god bi u nekom teatru došlo do krize publike (čitaj: prorijeđenih gledališta!) dramaturzi i direktori teatara posezali su za sigurnim adutima, a uz genijalnog klasika Branislava Nušića to su u dugom vremenskom periodu bili komadi Fadila Hadžića i Branka Ćopića.
Ćopić je pisao i jetku političku satiru, zbog koje je nerijetko bio i partijski kritikovan i opominjan. Ali, unatoč svemu, zdrav narodski humor koji je Ćopić donosio u svoje prozne i dramske tekstove pobjeđivao je moguće limite i potencijalne zabrane.
Pjesnik lirske duše i raskošne humorističnosti nije mogao ništa drugo do biti najčitanijim piscem ne samo lektirskih izbora već i najgledanijim komediografom koji je pisao o drugosvjetskoj ratnoj zbilji i surovom poraću. Bio je neponovljiv u jednostavnosti i spontanosti.
Danas, kad u jednoj dnevnoj novini gledam briljantan karikaturalni crtež Nikoletine Bursaća crtan perom Zuke Džumhura, ne bez sjete i dubokog uzdaha asociram na sretne trenutke dječaštva i mladosti kad sam Ćopićeve svjetove krajiških pletisanki doživljavao kao čudesna pozorja svijeta koji nije bio izmaštan, ali u koji je Ćopićeva pjesnička duša dosoljavala dostatne doze i plemenite tuge i smjeha i razgalice da je to bila poslastica kojoj niko nijemogao odoljeti.
A prošlo je 105 godina od rođenja velikog pjesnika.
Trebali bismo ga se češće sjećati.
Gradimir GOJER