Povežite se sa nama

Izdvojeno

PARALELE: Igre moći

Objavljeno prije

na

Sličnosti konkordatske krize 1937. i nedavne ekskomunikacije pripadnika crnogorske vlasti, pravoslavne vjeroispovijesti, koji su podržali Zakon o slobodi vjeroispovjesti

 

Nedavno usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se država opredijelila da liši Mitropoliju crnogorsko-primorsku i dvije eparhije SPC-a na teritoriji Crne Gore imovine kojom je raspolagala nekadašnja Pravoslavna Mitropolija crnogorska do 1. decembra 1918. podstaklo je Episkopski savjet SPC-a u Crnoj Gori da 29. decembra 2019. donese odluku o ekskomunikaciji (izopštenju) iz crkve kakvu Evropa nije često gledala od Drugog svjetskog rata. Njome su udaljeni iz crkve (i sveštenstvu zabranjeno da im činodejstvuje osim ukoliko se javno pokaju) svi poslanici Skupštine i ministri u Vladi pravoslavne vjeroispovijesti koji su podržali zakon. Premijer i Predsjednik, kako nisu kršteni, nisu ni mogli biti ekskomunicirani ali je u njihovom slučaju Episkopski savjet naložio da im se odbije krštenje, iako ga nisu ni tražili. Neupitno je da većinu njih privatno ne pogađa ekskomunikacija jer nisu vjernici ali su političke posljedice ovog čina sasvim izvjesne.

Sa katoličke strane jugoslovenskog plota najviše je odjeknula papska ekskomunikacija Tita i katoličkog dijela jugokomunističkih vlasti koji su učestvovali u montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu i kasnije kardinalu Alojziju Stepincu 1946. Međutim mnogo poznatija i opasnija klerikalno-politička kriza zadesila je predratnu Kraljevinu Jugoslaviju i dovela je do granice građanskog sukoba u osvit Drugog svjetskog rata. Kriza je doživjela vrhunac kada je Arhijerejski Sinod SPC-a 1. avgusta 1937. izopštio sve pravoslavne članove kraljevske vlade Jugoslavije, uključujući i premijera Milana Stojadinovića i poslanike u parlamentu koji su glasali za ratifikaciju Konkordata (temeljnog ugovora između pape i strane države o položaju Katoličke crkve u dotičnoj državi).

Konkordat je  bio projekat kralja Aleksandra koji je stvorio Srpsku pravoslavnu crkvu 1920. i isposlovao njen tomos iz Carigrada par godina kasnije. Kralj je dugo vremena pregovarao sa Vatikanom čiji je finalni nacrt već bio gotov 1931. ali se čekao povoljan politički trenutak zbog složenih italijansko-francuskih odnosa čiji interesi u Jugoslaviji su bila jedna od tačaka sporenja. Kasniji dolazak anti-klerikalnog Hitlera na vlast je dodatno usporio proces.

Kralj Aleksandar je konkordatom htio da prije svega riješi hrvatsko nacionalno pitanje koje je dugo bilo glavni teret novostvorene države i koje on nije uspio riješiti pendrecima, zastrašivanjima, a kasnije i otvorenim državnim terorizmom po uvođenju 6.januarske diktature 1929.

Aleksandar neće doživjeti potpisivanje Konkordata jer će ga  radikalni hrvatski i makedonski nacionalisti ubiti u oktobru 1934. tokom zvanične posjete Francuskoj. Kraljev rođak Pavle Karađorđević je preuzeo vlast kao namjesnik dok kralj Petar ne postane punoljetan. Knez Pavle će ubrzo dati upute kraljevskoj vladi da završi čitavu priču oko sporazuma direktno sa Vatikanom zaobilazeći hrvatske biskupe i političare od kojih su mnogi bili protivnici Konkordata. Jedni su bili razočarani zbog vatikanske podrške Musolinijevom projektu italijanizacije hrvatskog i slovenačkog stanovništva u Istri i Rijeci i pretenzijama prema Dalmaciji. Drugi su bili uvjerenja da dominantno srpska vlast u Jugoslaviji neće poštovati uredbe Konkordata isto kao što ni Hitlerova Njemačka nije poštovala njihov Konkordat. Treća grupa su bili tvrdokorni hrvatski nacionalisti koji se plažili da će Konkordat zacementirati postojanje Jugoslavije i zbližiti Srbe i Hrvate jer je jedna od uredbi Konkordata izričito dopuštala glagoljično pismo i mise na staroslovenskom. Sarajevski nadbiskup Šarić je otvoreno istupao sa nacionalističkih pozicija protiv Vatikana za šta je dobio ukor papskog nuncija u Beogradu.

Sporazum je potpisan u Vatikanu 25. jula 1935.godine od strane kraljevskog ministra pravde Ljudevita Auera i kardinala Eugenia Pačelija (koji će kasnije postati Papa Pio XII). Konkordatom je Katolička crkva dobila prava u obrazovanju katoličke mladeži, jamčena je njena imovina i pravo na pravično obeštećenje imovine oduzete u agrarnoj reformi, sveštenstvo je dobilo garanciju da će im se poštovati čuvanje svete tajne ispovjesti (da ono što čuju od vjernika na ispovijesti nisu dužni prenijeti policiji i tajnoj službi) i crkveni brak je priznat pred zakonom. Takođe je jamčeno da djeca iz mješovitih brakova sklopljenih u katoličkoj crkvi će biti odgojena kao katolici. Vatikan se obavezao da sarađuje sa Jugoslavijom oko izbora i postavljenja biskupa. Biskupi će položiti zakletvu lojalnosti Jugoslaviji pred kraljem i osigurati da sveštenstvo bude lojalno i da se pridržava svih zakona u zemlji. Granice katoličkih dioceza (eparhija) će pratiti državne granice a sveštenstvu će biti zabranjeno bavljenje politikom i politička agitacija. Takođe, katoličke mise su dopuštene na staroslovenskom jeziku umjesto latinskog- što je bilo u službi približavanja pravoslavnih i katolika a na užas srpskih i hrvatskih nacionalista.

Da bi stupio na snagu, Konkordat je trebao proći i ratifikaciju u jugoslovenskoj Skupštini i Senatu Kraljevine. Srpska crkva je polovinom septembra iste godine uputila primjedbe vladi Milana Stojadinovića koji je odlučio sačekati ratifikaciju dok ne dobije blagoslov Srpske crkve. U međuvremenu je htio isposlovati dobre ugovore sa anti-katolički nastrojenim režimom u Njemačkoj  i umiriti protestantsku Veliku Britaniju kojoj se nije svidjelo Stojadinovićevo približavanje Njemačkoj , Italiji i Vatikanu. Engleska crkva je gajila bliske odnose sa Srpskom crkvom i školovala i pomagala njeno sveštenstvo nakon što je Rusija pala pod komunističku vlast.

Nakon neuspjelih pokušaja da odobrovolji srpsku patrijaršiju Stojadinović je poslao Konkordat, uz odobrenje kneza Pavla, u Skupštinsku proceduru krajem 1936. U međuvremenu su kritike sa srpske strane postojale sve oštrije i zapaljiva retorika, koju je lansirao tadašnji crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožic, je počela izmicati kontroli. Počelo se sa pričom da je Katolička crkva dobila prava i privilegije kakva nema ni jedna druga vjerska zajednica. Pogotovo se izvrtao dio teksta u kome se jamči Katoličkoj crkvi da vrši svoju „misiju“ slobodno i javno. Jastrebovi na srbijanskoj strani su to tumačili kao dozvolu Rimu da prozelitira i pokrštava pravoslavne iako je pravoslavna crkva slobodno i uz podršku države javno prozelitirala među katolicima, a onima koji bi prešli na pravoslavlje država je nudila povlastice pri zapošljavanju i dodjeli zemlje (po istom modelu po kome je ranije Austro-Ugarska podsticala prelaske u suprotnom smjeru).

Za nastupajuću 1937,  patrijarh Varnava je napisao poslanicu čije objavljivanje je vlada zabranila zbog govora mržnje ali su je crkveni krugovi svakako rasturali po parohijama i među narodom. Patrijarh je optužio vladu da je napravila „ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale (tj.papom)“ kojim vlada hoće „da do srži zatruje naš zdravi svetosavski nacionalizam“, da su se Srbi i Turci borili protiv latinske najezde i da je ropstvo pod Turcima bio blagoslov jer su Osmanlije branile „pravoslavlje“ i „neka je čast Turcima“. Patrijarh je pozvao na zbijanje protiv Rima „u redove kao vojska Božija protiv vojske satanske“. Ubrzo su nakon Nove godine krenuli protesti, molebani i litije po Beogradu, Mladenovcu, Kragujevcu, Užicama. Širene su paranoične priče da je Konkordat „aždaja koja guta i da kroz 50 godina neće biti Srba ni pravoslavlja“.

Na ponudu Stojadinovića da vlada unese u temeljni sporazum sa SPC sve što patrijaršija misli da je uskraćena u odnosu na katolike odgovoreno je bujicom uvreda na račun „izdajničke vlasti“. Crkveni velikodostojnici su u  priču uveli i prokletsva Svetog Save i Njegošev Gorski Vijenac- „Konkordaši proklete vam duše“. Opozicija je tu vidjela priliku za političku dobit pa se i ona uključila. Shvativši do koje mjere je došla kriza Sinod SPC-a se javno ogradio od političkog djelovanja bilo koje stranke.

Indirektna podrška borbi SPC-a protiv Konkordata će stići i od strane Ustaškog pokreta Ante Pavelića iz emigracije za koje je ratifikacija i stupanje na snagu značila političku smrt. Zahvaljujući dobrim odnosima koje je Stojadinović izgradio sa Musolinijem italijanska vlada je pohapsila i internirala skoro sve ustaše na njenoj teritoriji.

Vlada je 9.jula pred raspravu u parlamentu unijela klauzulu uz Konkordat da isti ugovor može biti zaključen i sa bilo kojom drugom vjerskom zajednicom u Jugoslaviji ne bi li pacificirala dio SPC-a. Rasprava je počela 19. jula 1937. Prije početka rasprave svim pravoslavcima u parlamentu je zaprijećeno odstranjenjem iz crkve ako glasaju za ratifikaciju. Crkva je pokušala organizovati litiju koja bi prošla Skupštinom istog dana. Formalni razlog je bio molitva i procesija za ozdravljenje teško bolesnog patrijarha Varnave. Uprava grada Beograda se pozvala na kanone SPC da se litija ne može organizovati mimo crkvenih praznika i svetkovina ali su ipak dozvolili litiju pod uslovom da prođe drugom rutom. Kako je procesija ipak htjela da dođe pred Skupštinu došlo je do sukoba žandarmerije i demonstranata gdje su nekolicina sveštenika i šabački episkop Simeon pretučeni.  Nakon žučne rasprave u parlamentu Konkordat je prošao komotnom većinom (167 prema 129) a u noći između 23. i 24. jula patrijarh Varnava je umro. Pronijele su se glasine da je otrovan od strane vlade a kao krivci su označena dva ruska emigranta (jedan jeromonah a drugi kuvar) koji su brinuli o patrijarhu i koji su odmah nakon smrti nestali. Za novog patrijarha je izabran Gavrilo Dožić.

Stojadinović će  uvidjeti da su prepreke Konkordatu prevazišle njegova očekivanja i moć ubjeđivanja i na kraju godine će odustati od slanja Konkordata pred Senat na finalnu ratifikaciju. SPC će u februaru 1938. poništiti ekskomunikaciju pravoslavnih članova vlade i parlamenta. Jugoslavija će se, zahvaljujući nezaliječenim podjelama, 1941. raspasti u rekordnom roku a ustaški i kleronacionalistički saveznici SPC-a u borbi protiv Konkordata će postati, sa osnivanjem „nezavisne“ Hrvatske pod Musolinijem i Hitlerom, krvavi progonitelji i zatirači Srpske crkve.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Potencijalnoj saradnji u prilog ne idu ni zahtjevi koje doskorašnji lideri DF-a javnosti predstavljaju, u neobičnom zamahu, koji se tiču temeljnih promjena modela na kojima će se zasnivati crnogorsko društvo i država.  (Vidi antrfile).

Ne ide im se sa radošću ni na drugu, DPS stranu. Makar ne Milatoviću. I makar ne još. Na to ukazuju spekulacije  da je predsjednik države riješio da odgovornost za (ne)pravljenje odborničke većine u Podgorici prebaci na članove odborničkog kluba političke grupacije koja nastupa kao nukleus njegove buduće partije. Doda li se tome i zahtjev URA da budući gradonačelnik bude Luka Rakčević, nosilac zajedničke liste koalicije Za bolju Podgoricu, onda se sa sigurnošću može predvidjeti da će ishod pregovoa,  ako do njih i dođe, biti krajnje neizvjestan.

Uglavnom, kod Abdića su se okupili predstavnici partija koje imaju (samo) 24 odbornička mandata, uz postignuti dogovor da se nađu na novom sastanku. Nakon što se ispune neki “preduslovi” koji nijesu samo formalne prirode.

Iz Markovićevog SEP-a su, pred sastanak, saopštenjem zatražili da se razgovori odlože dok se prepiremi platforma za razgovore i definišu “fundamentalni principi za konstituisanje vlasti u Glavnom gradu zasnovani prije svega na programskim i kadrovskim kompetencijama”. U Evropskom savezu bili su još konkretniji. Predstavili su svoju pregovaračku platformu zasnovanu na pet principa: građani u fokusu, dinamičan razvoj i unaprjeđenje infrastrukture, kadrovska politika zasnovana na kompetencijama, transparentnost i otvorenost u radu te odgovorno upravljanje javnim finansijama i resursima.

“Za nas je isključivo bitna postizborna programska koalicija a kadrovi su izvedena kategorija”, kaže za Monitor Budimir Mugoša (SDP) navodeći kako u Evropskom savezu vjeruju u mogućnost dogovora i ako se njihovi mandati ne podrazumijevaju u bilo kakvoj postizbornoj koaliciji bez preciznog prethodnog dogovora. “Podgorica je u institucionalnom i razvojnom haosu i imamo obavezu prema građanima da slušamo njihov glas, koji je na izborima bio veoma jasan. Nadam se da će stabilnu većinu napraviti stranke koje su napravile otklon od dosadašnje vlasti. Sve drugo bi bila prevara građana jer su jasne bile poruke svih u predizbornoj kampanji. Sada je na političarima da ispoštuju poruke građana sa izbora, i da vjerujemo da će doći do dogovora”, kazao nam je Mugoša.

Na drugoj strani, najupečatljiviji je gromoglasni muk koalicije PES-a i Demokrata. Nosilac njihove zajedničke liste, ministar energetike Saša Mujović djeluje kao čovjek potpuno posvećen svom sadašnjem poslu. To bi moglo da ukazuje kako se  manje vidi kao potencijalni nosilac izvršne vlasti u Glavnom gradu. Ne treba zaboraviti, razmimoilaženja  bivših kolega iz nekadašnjeg, jednistvenog, PES-a i uslovila su prijevremene izbore u Podgorici. Ti ožiljci se teško saniraju, i neće biti lako postići dogovor PES-a i koalicije koju je u Podgorici predvodio Milatović. Upućeni tvrde da su i  lični odnosi Spajića i Milatovića, odnosno izostanak komunikacije između njih dvojice, sve veća prepreka ne samo dogovoru, veći i ozbiljnijim razgovorima o eventualnoj saradnji.

Problem je registrovao i Andrija Mandić pa je, neki dan, podsjetio kolege iz vladajuće koalicije na državnom nivou da bi, nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora, trebali da povuku neki potez u pravcu formiranja vlasti. “Ja mislim da poziv za okupljanje parlamentarne većine u Podgorici treba da potekne od onoga ko je osvojio najveći broj glasova, a to je koalicija PES – Demokrate”, kazao je on svjesno previđajući da je najveći broj glasova na septembarskim izborima osvojio DPS. I da toj partiji, dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom angažmanu, koalicioni potencijal raste. Sa do skora nepostojećeg na sadašnji status sve je moguće.

Knežević je bio direktniji. Osvrćući se na ćutanje PES-a i Demokrata, poručio je kako “ni Spajić ni bilo ko drugi, nema pravo da ostavi ni minimum prostora za vraćanje DPS-a ne vlast”. U skladu sa tim stavom, predsjednik NDP je u ime ZBCG pozvao Milatovića na pregovore i razgovore, naglašavajući kako oni ne žele da se odreknu Jakova Milatovića, “koji je sastavni dio 30. avgusta 2020. godine”. Pride, valjda da ubaži nedavne (političke) prijetnje upućene na račun predsjednika države, ali i da odgovori na neke ideje koje moguće kolaju među zvaničnicima dvije provladine koalicije u Podgorici, Knežević poručuje: “Ne smatramo ni da ga treba neutralisati i izolovati, a praviti koalicije sa takozvanim satelitima DPS-a, koji nam možda žele i gore nego sama DPS”.

Nije, dakle, lako ni na toj strani.

Pokreta Preokret se unaprijed odrekao mogućnosti da sa dva odbornika uđe u vlast.  To ne znači da do njih nijesu stizali zanimljivi prijedlozi. “Ponuda da promijenimo stav je bilo, dolazile su u uvijenim ili direktnim formatima, i svodile su se na to ne da se mijenja sistem, već da mi budemo dio dila na kraju kojeg bismo postali ekspozitura političkih korporacija”, kaže za Monitor Srđan Perić. “Da ne ostavim dilemu: tajnih pregovora nije bilo – sve što smo govorili javno saopštavali smo i onima koji su slali ponude. Svaki drugi odgovor osim odbijajućeg bio bi iznevjeravanje volje građana koji su dali podršku za glas protesta… I da naglasim: to nije pasivna već u datim okolnistima najaktivnija moguća pozicija. To je početak primjene sistema vlasti za koji se zalažemo. Počinjemo od lokalnog nivoa.”

Podgorica čeka. Novu vlast ili nove izbore.

Prerada Crne Gore

Andrija Mandić i Milan  Knežević se nadmeću produžavajući listu identitetskih ultimatuma i zahtjeva: novi državni simboli, dvojno (crnogorsko) državljanstvo za državljane Srbije, srpski jezik kao službeni (uz crnogorski) umjesto sadašnje ustavne definicije “jezik u službenoj upotrebi”, proporcionalna zastupljenost građana srpske nacionalnosti u administraciji, policiji i vojsci, putinovski zakon o agentima stranog uticaja… Sve to je začinjeno idejom da se, ukoliko njihovi zahtjevi ne budu usvojeni “dogovorom” mimo poštovanja važeće ustavne procedure, oni organizuju novu podgoričku, pardon, ustavotvornu skupštinu. Onu što se, prema definiciji pojma, organizuje kada treba donijeti ustav novoformirane države, ili nakon što se u nekoj koja već ima svoj ustav, organizuje puč/revolucija s ciljem da se nasilno promijeni državno uređenje ili državni status zemlje.

Nagađanja šta se sve ovim zahtjevima želi postići razriješio je, dobrim dijelom, Zoran Čvorović, profesor Pravnog fakulteta u Kragujevcu i, jezikom koalicije ZBCG, afirmisani agent ruskog uticaja u Srbiji. A čini se i šire.

“Rešenjem ustavnog statusa srpskog jezika, automatski bi se otvorilo pitanje neodrživosti građanskog karaktera Crne Gore”, piše Čvorović u desničarskom Novom Standardu nakon saopštavanja identitetskih rezultata popisa u Crnoj Gori.

“Jer, država koja ima dva službena jezika, koji su izrazi dva različita nacionalna identiteta i od kojih ni jedan nema apsolutnu većinu, ne može biti građanska država…

Kada promena odredbe Ustava o službenom jeziku dovede u pitanje građanski karakter Crne Gore, onda će se neminovno otvoriti i pitanje neodrživosti postojećeg grba, zastave i himne Crne Gore.

Jer, Crna Gora kao država dve dominantne nacionalne zajednice sa dva službena jezika, mora imati takve državne simbole koji  izražavaju dvonacionalni karakter države Crne Gore. I najzad, postojeći pleonastički i otuda besmislen st. 1. čl. 12. Ustava Crne Gore, po kome „u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvu“ trebalo bi brisati, jer je isključivo u službi asimilacije Srba, a protivan je dvonacionalnom karakteru Crne Gore, koji potvrđuju podaci najnovijeg popisa stanovništva.”

Na kraju svog teksta Čvorović iz teorije prelazi na praksu: “Za uspeh tog poduhvata nužan je kompromis među stranakama koje su srušile Đukanovićev režim, ali koje su u identitetskom smislu potpuno različite. Do kompromisa se može doći samo ako srpski narod u Crnoj Gori uspe u narednom periodu da jasno i odlučno formuliše stav da je alternativa kompromisu (=društvenom ugovoru) oko nove konstitucionalizacije Crne Gore raspad države, jer je njen sadašnji ustavni identitet oktroisan suprotno, ne samo istorijskom biću Crne Gore, već i postojećoj etničkoj i jezičkoj stvarnosti crnogorskog društva.”

To je uglavnom  to. Da ne bude nismo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beogradski Radar je objavio da je predsjednik Krivičnog odeljenja i Posebnog odeljenja za organizovani kriminal Apelacionog suda u Beogradu sudija Milimir Lukić smijenjen. U trenutku dok dva nova postupka protiv Darka Šarića na osnovu SKY komunikacije dostavljene iz inostranstva čekaju na red u odjeljenju Apelacionog suda. Ovaj sudija je još prije četiri godine bio razlog frustracije i intezivne SKY prepiske između braće Šarić

 

 

Evropska komisija (EK) je prošle sedmice objavila izvještaj o napretku Srbije za 2024. Zvanični primjerak izvještaja je lično uručio predsjedniku Aleksandru Vučiću šef Delegacije Evropske unije (EU) Emanuel Žiofre tek prije četiri dana. Ambasador Žiofre je počeo obraćanje izrazima saučešće porodicama 14 poginulih u nesreći u Novom Sadu 1. novembra. Nakon toga je pozvao srbijanske vlasti da “ubrzaju reforme sa pristupanjem EU”. Kada je riječ o stanju pravosuđa, izvještaj navodi da je “postignut određeni nivo pripremljenosti, i da je ostvaren ograničen napredak”, što je najniži oblik napretka prema metodologiji EK. Ukazuje se da je potrebno ojačati “nezavisnost, nepristranost i efikasnost” pravosudnog sistema.

Tragični događaj u Novom Sadu će zasijeniti vijest koja je objavljena samo dan ranije i koja bi u sređenom društvu bila drugačije primljena. Naime, Radar je objavio da je predsjednik Krivičnog odeljenja i Posebnog odeljenja za organizovani kriminal Apelacionog suda u Beogradu sudija Milimir Lukić smijenjen. I sam Lukić je potvrdio smjenu.

Smjena se desila u trenutku dok dva nova postupka protiv Darka Šarića na osnovu SKY komunikacije dostavljene iz inostranstva čekaju na red u odjeljenju Apelacionog suda, sa čijeg čela je skrajnut sudija Lukić. Ovaj sudija je još prije četiri godine bio razlog frustracije i intezivne SKY prepiske između narko bosa Darka Šarića i njegovog brata Duška u kojoj su dogovarali kako da utiču na ishod presude za krijumčarenje skoro šest tona kokaina. Mlađi brat Duško je zbog ovog nezgodnog i nekooperativnog sudije bio na sastanku u sjedištu Bezbedonosno – informativne agencije (BIA) sa načelikom operative Markom Parezanovićem (sa kodnim SKY imenima “Markus“ i “Markos“). Kod Markusa je došao na sastanak i Duško Milenković, predsjednik Apelacionog suda u Beogradu da bi vidjeli kako pomoći starijem Šariću da izađe iz zatvora.

Milenković, koji je nedavno potpisao smjenu Lukića, se tada (maj 2020.godine) požalio na sastanku u sjedištu državne bezbijednosti da je Lukić „težak za bilo koju vrstu pritiska, osim institucionalnog“ -tj. od strane države, te da problem može riješiti “samo jedan čovek” – koga su članovi klana zvali Oskar. U prepiskama se navodi “jedino on (Markus) može da ode kod Oskara” svemoćnog čovjeka u Srbiji a “Markus (je) od poverenja Oskaru”. Parezanović je nakon sastanka sa svemoćnim Oskarom javio “da je sve ok”.

U daljem slijedu događaja Jasmina Vasović postaje predsjednica Vrhovnog suda kao jedini kandidat aprila 2021. voljom Vučićeve stranke. Vrhovni sud ukida 15. juna  pravosnažnu presudu apelacionog vijeća sudije Lukića, koje je prije osudilo Šarića na 15 godina za krijumčarenje kokaina. Postupak je vraćen Apelacionom sudu na novo odlučivanje uz napomenu da se iz sudskog vijeća izuzme sudija Lukić. Presuda je umanjena za godinu dana i Šarić je izašao iz zatvora nakon osam godina. Otišao je u kućni pritvor u dedinjsku vilu crnogorskog košarkaša Nikole Pekovića (sa kojim je u kumovskim i poslovnim vezama), umjesto na sopstvenu adresu koja je naznačena u zahtjevu odbrane za ukidanje pritvora. Istom presudom Šarićev blizak prijatelj Darko Tošić, koji je ranije dobio 13 godina je oslobođen.

Prema dokumentima u koje je KRIK imao uvid, Parezanović je bio državni oslonac i tutor Šarićevoj grupi. Parezanovića režimska štampa u Srbiji opisuje kao “jednog od najbližih i najodanijih saradnika predsednika Srbije… ali i jednog od ključnih arhitekata novog Srpskog sveta”. Odradio je i “niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore” kako slavodobitno navode, Vučiću odane, Večernje novosti. Jedna od konsekvenci rada Parezanovića su i “rezultati popisa” jer je “sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi”. Bilo bi interesantno saznati jednog dana koliko je na porast broja Srba u Crnoj Gori uticalo i djelovanje narko dilera i narko fondova pod palicom BIA-e.

Nije samo srbijanska vlast brinula o Šarićima. U Crnoj Gori je u vrijeme Demokratske partije socijalista (DPS) vođen maratonski sudski proces protiv Duška Šarića zbog pranja novca od droge. Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Milivoja Katnića je tako sročilo optužnicu da je bilo izvjesno i opravdano da ona padne na sudu kao i optužnice protiv drugih, režimu vjernih narko bosova. Milionske cifre koje je država kasnije isplaćivala Šarićima i drugima nisu bile razlog za bilo kakvu brigu. Pljevaski gradonačelnik iz DPS-a je javno hvalio Šariće kao korektne momke i njihov doprinos ekonomiji grada i države kao i da, i sve da zna gdje se tada krije Darko, ne bi ga prijavio. I šef režima Milo Đukanović je tada na televiziji, nakon operacije Balkanski ratnik i zaplijene 5,7 tona kokaina u urugvajskim vodama, javno govorio da su optužbe protiv Šarića “za sada samo sumnje” i da je legitimno da mu država garantuje povratak u crnogorsko državljanstvo.

Nakon što je  Vučić preuzeo apsolutnu vlast u Srbiji 2014. (navodno uz izdašnu pomoć Đukanovića) i kada se stariji Šarić predao, smijenjeni su svi iz BIA-e i MUP-a koji su učestvovali u operaciji Balkanski ratnik iako su za to dobili međunarodna priznanja. Radar navodi da je čak smijenjen i istražni sudija Dragan Lazarević, koji je odobrio prisluškivanje komunikacija narko klana.

U autorskom tekstu od 21. marta ove godine sudija Lukić je javno pozvao Tužilaštvo za organizovani kriminal da zatraži nastavak SKY razgovora, posebno iz vremena donošenja odluke vijeća Vrhovnog kasacionog suda. Lukić je napisao da ima snažan osjećaj da će se u nastavku pojaviti lice koje u razgovorima identifikuju kao veliki šef Oskar. “Tada ćemo videti da li je opozicija neosnovano i lažno teretila predsednika da je on veliki šef Oskar, ili će Vučić morati pred organima države da objašnjava zašto protivustavno deluje na rad pravosuđa”.

Nije samo slučaj sudije Lukića sporan. Kada instance trebaju da se bave pravima običnih građana onda izgleda ne zasjeda ni BIA ni predsjednici sudova. Ustavni sud Srbije do dana današnjeg nije postupao u predmetima i žalbama opozicije koji se tiču optužbi za krađu na parlamentarnim i dijelom opštinskim izborima iz decembra 2023. Sudija Ustavnog suda Vladan Petrov je krajem oktobra imao javni izliv divljenja gospodaru Srbije na TV Prva. On se zapitao ko sve finansira javne proteste opozicije, te “ko su ti ljudi koji imaju vremena da se neprestano bave protestima“.

“Ima u državi ljudi, poput predsednika Republike koji se očigledno, hvala Bogu, ne obaziru na to da li je stanje redovno ili vanredno, oni rade svoj posao. Za razliku od Vučića, na žalost, ima i onih koji pretenduju na vlast, a koji očigledno misle da je jedini način da se na vlast dođe neredovnim putem, a onda verovatno i da vlast ostvaruju na isti način“,  zaključio je. Petrov je jedan od 650 javnih ličnosti koje su podržale kandidaturu  Vučića za predsjednika Srbije 2017. godine.

Predsjednik Vučić radi svoj,  i posao svih drugih institucija u zemlji koje je preuzeo, bilo direktno ili preko Prvog brata ili kumova. Nakon nedavne tragedije u Novom Sadu napomenuo je da je pregledao cijelu dokumentaciju vezanu za urušavanje nadstrešnice i da će biti mnogo teško i tužilaštvu i sudovima, a vještacima ponajviše, da ustanove šta je bio problem. Za očekivati je da će tužioci i sudije itekako poslušati ove javne instrukcije dok su njemu odani mediji otpočeli kampanju da uvjere javnost da su za sve krivi inžinjeri i građevinci iz 1960-tih.

Kako se provedu oni koji upere prst na javašluk i korupciju se može vidjeti iz primjera zviždača Borka Josifovskog, doktora medicinskih nauka i stručnjaka za urgentnu medicinu. On je nakon objelodanjivanja nezakonitosti,  da pojedini ljekari Hitne pomoći pacijente na samrti nisu reanimirali i da su adrese umirućih pacijenata prodavali privatnim pogrebnim preduzećima, ekspresno smijenjen sa mjesta direktora Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć Beograda. Dvije godine kasnije je i otpušten. Zbog šikaniranja i prijetnji, bio je prinuđen i privremeno napustiti  zemlju. Nikada više nije mogao dobiti posao u državnim zdravstvenim ustanovama. Malo vijeće Ustavnog suda Srbije, u kom je bio i sudija Petrov, je nakon četiri godine odlučilo da, bez rasprave, odbaci žalbu Josifovskog i da mu uskrati zaštitu od odmazde, koju trpi već skoro 20 godina. Navode Josifovskog nadležni nikada nisu detaljno ispitali.

U maju ove godine je profesor dr Dragan Milić, koji je radio na Medicinskom fakultetu u Nišu i bio nosilac izborne liste Grupa građana “Dr Dragan Milić” u tom gradu ostao bez posla jer mu je “istekao petogodišnji ugovor”. Njegova lista je ozbiljno ugrozila Vučićevu stranku  koja je  morala namaknuti većinu u gradskoj skupštini drugim metodama. Izgledi dr Milića da nešto učini na sudu su vjerovatno jednako izgledni kao i njegovog kolege Josifovskog dok  je na vlasti sadašnji režim.

 

Bivša šefica crnogorskog pravosuđa nepravosnažno osuđena

Da se kad tad stvari mogu promijeniti govori slučaj Crne Gore i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. Ona je ove sedmice  prvostepeno osuđena na šest mjeseci zatvora za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u vezi bivšeg sudije Osnovnog suda Rožaje Milosava Zekića. SDT tereti Medenicu da je nezakonito i mimo znanja članova Sudskog savjeta donijela odluku i arhivirala predmet Zekića i time mu pomogla da ostvari korist jer nije obavijestila Sudski savjet o pritužbi građana da taj sudija nezakonito prima zarade.

Drugi, puno ozbiljniji slučaj Medenice i njenog sina Miloša za zloupotrebu položaja, i šverc cigareta i droge ima slabe izglede da se desi. Nedavno je bilo 20. jubilarno odgađanje ročišta po raznoraznim osnovama. Mnogi se pitaju kakve su tek šanse da se jednog dana održi suđenje autokratama koji su najzaslužniji za sadašnje (ne)prilike u dva oka u glavi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mjesto savjetnika u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti  nerijetko služi  za uhljebljenje partijskih kadrova.  Nađe se tu i pokoji potomak ili član familije partijskih drugova i drugarica

 

Reakcije, uglavnom negativne, u javnosti je izazvala vijest da je, krajem proteklog mjeseca, Vlada imenovala Predraga Bulatovića za savjetnika potpredsjednika Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Miluna Zogovića.

Zogović je potpredsjednik Demokratske narodne partije (DNP),a Bulatović  predsjednik Političkog savjeta te partije. Politički veteran Bulatović svakako će imati što da savjetuje svog dosta mlađeg partijskog kolegu. Što se tiče politike za infrastruku i razvoj nije baš sigurno.

Zogović nije jedini ministar koga savjetuju partijski drugovi i drugarice.  Mjesto savjetnika u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti  nerijetko služi upravo za uhljebljenje partijskih kadrova. Desi se i da budu bez mnogo radnog i partijskog iskustva.

Potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić  okružio se sa najviše savjetnika, koji su pri tom  svi iz njegove partije.  

Njegova savjetnica Sandra Radević je Generalna sekretarka Demokrata. Završila je međunarodne odnose u Podgorici, bila zapošljena u MUP-u,  a savjetovala je Bečića i dok je bio predsjednik Skupštine.

Član Demokrata je i Bečićev savjetnik za digitalne medije Božidar Radinović. Radio je u IT sektoru Demokrata od 2016. godine, a od maja 2018. šef je tog sektora. Kadar Demokrata je i savjetnica Milica Kaluđerović, magistrica italijanskog jezika i književnosti.

Bečića savjetuju i stomatološkinja Valentina Minić, predsjednica Foruma žena Demokrata i ekonomistkinja Marija Nikčević, šefica računovodstva Demokrata.

Potpredsjednik Demokrata i potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravoduđe i antikorupciju Momo Koprivica ima isti broj savjetnika, pet, kao i njegov partijski lider. No, za razliku od Bečića okružio se i onima koji mogu da mu pomognu u oblastima za koje je nadležan.  Jedan od savjetnika mu je tako  Milan Popović, bivši profesor Pravnog fakulteta, istaknuti građanski aktivista,  toretičar savremenog društva, sociolog, politikolog.

Koprivicu savjetuje i Vladan Raičević, magistar kriminalistike i bezbjednosti, bivši poslanik Pokreta za promjene (PzP) i član Odbora za antikorupciju.

Savjetnica Koprivice je i magistrica filozofskih nauka Gordana Krcunović, saradnica u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. U jednom od svojih autorskih članaka ona tvrdi da je – kultura superiornija od politike.

Da se ne kvari prosjek, tu si i partijske kolege Branko Vuković, politikolog, bivši odbornik Demokrata u Skupštini Podgorice, kao i Nihad Rastoder, član Opštinskog Odbora Demokrata u Petnjici.

Partijske kadrove za savjetnike birao je i potpredsjednik Vlade za međunarodne odnose Ervin Ibrahimović. savjetuje ga Adaleta Pecević predsjednica Foruma mladih Bošnjačke stranke Tuzi.  Ibrahimović je doduše za savjetnike birao i djecu svojih partijskih saboraca. Savjetuje ga i Adel Nurković, sin nekadašnjg ministra saobraćaja Osmana Nurkovića. I Mirza Muratović, suprug  predsjednice Foruma žena BS Sabine Muratović.

Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama ima dva savjetnika -. Zorana Dubljevića, profesora engleskog jezika i Dragana Vukića, član Socijalističke narodne partije (SNP), koji je ranije bio savjetnik potpredsjednika Vlade za demografiju i mlade Dragoslava Šćekića, takođe iz redova SNP.

Potpredsjedniku Vlade za ekonomsku politiku Niku Đeljošaju savjetnik za odnose sa javnošću je član glavnog odbora njegove stranke Albanske alternative Albert Bikaj. Savjetuje ga i drugi član glavnog odbora Edin Kraja. Savjetnica i šefica Đeljošajevog kabineta je profesorica ruskog jezika Tatjana Bulatović

Filip Ivanović, potpredsjednik Vlade za vanjske i evropske poslove nema savjetnika.

Premijer Milojko Spajić ima najviše savjetnika, čak osam. Ekonomistkinja Milena Milović je savjetnica premijera za ekonomsku politiku. Ona je bivša generalna direktorica Direktorata za obračun, kontrolu i politiku zarada u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja. Bila je jedan od ključnih ljudi u timu za izradu reformskog programa Evropa sad. Nije članica nijedne političke partije.

Spajićeva savjetnica za vanjske poslove je i Milica Perišić, profesorica francuskog jezika. Obavljala je poslove generalne sekretarke u Ministarstvu vanjskih poslova, a radila je i kao generalna sekretarka u Fondaciji Petrović Njegoš.

Spajić ima najviše savjetnika za medije. Premijerova savjetnica i rukovoditeljka Službe za odnose s javnošću je Jovana Bojović. Od 2018. do 2020. godine bila je zamjenica šefa Kabineta predsjednika Vlade. Dugogodišnji novinari Veliša Jovanović i Ljubica Milićević su savjetnici premijera za medije, a Ana Dulović iz PES-a savjetnica za digitalne medije.

Vučić Ćetković savjetnik je predsjednika Vlade za kulturu i mlade. Bio je direktor JU Muzeji i galerije Podgorice, pojedini mediji su ga nakon  izbora na ovu funkciju prozivali zbog veza sa DPS-om, a za njegovog mandata u Muzejima i galerijama je podnijeta prijava protiv NN lica zbog nestanka 150 muzejskih predmeta.

Bilo je još Spajićevih savjetnika o kojima su pisali mediji. Todor Goranović je  premijerov savjetnik za bezbjednost i odbranu. Bivši je direktor Direktorata za obavještajno-bezbjednosne poslove Ministarstva odbrane. U ljeto 2022.  ekspresno je vraćen u Podgoricu iz NATO sjedišta u Briselu, a pola godine kasnije napustio je i Vojsku Crne Gore.Mediji su pisali da je povratak Goranovića iz štaba NATO navodno bio uslovljen ,,bezbjedonosnim problemom”, što je on demantovao.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ima šest savjetnika. Njihove biografije su dostupne na sajtu, za razliku od vladinih savjetnika.

Savjetnica za medije predsjednika  je Milica Marinović, bivša novinarka. Bivši direktor ANB Dejan Vukšić savjetuje ga za oblast bezbjednosti i odbrane. Bio je advokat i sudija, a 2020.  predsjednika Skupštine opštine Kotor.  Pravnik Ivan Šikmanovićsavjetnik je zapravna pitanja. Radio je kao savjetnik u MUP-u,  načelnik u Ministarstvu javne uprave, a u dok je bio premijer Zdravka Krivokapića savjetovao je za pravna pitanja. Mladen Grgić je savjetnik za ekonomiju i ekonomsku diplomatiju, Radio je u OEBS-u, UNHCR-u i Vijeću Evrope, kao konsultant u privatnom sekrtoru, bio je na čelu Agencije za investicije Crne Gore.

Savjetnica za vanjsku politiku je Marija Lakić Barfus, profesorica engleskog jezika, sa stažom u diplomatiji od 2005. godine. Ekonomistkinja Olivera Vukajlović je savjetnica za održivi razvoj. U 42. i 43. Vladi obavljala je funkciju Generalne direktorice Direktorata za unapređenje konkurentnosti u Ministarstvu ekonomskog razvoja i turizma.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić ima četiri savjetnika. Savjetuje ga  književnik i publicista Želidrag Nikčević, član Političkog savjeta Mandićeve stranke. Nikčević je bio član žirija koji je 1993. dodijelio nagradu Risto Ratković – Radovanu Karadžiću. Jedan je od osnivača ogranka u Crnoj Gori – Demokratske stranke iz Srbije. Nakon što je taj projekat propao Nikčević je postao član Kilibardine Narodne stranke. Izabran je  1996. godine za poslanika u Skupštini Savezne republike Jugoslavije.Nakon raskola u Narodnoj stranci pridružio se frakciji Božidara Bojovića, i postao predsjednik 1998. Srpske narodne stranke. Tada postaje i ministar bez portfelja u Vladi SRJ Momira Bulatovića. Krajem 90-ih bio je urednik Ju info televizije, pod kontrolom Miloševićevog režima.

Mandićev savjetnik je i pravnik Matija Medojević, koji je od 2014. do 2021. obavljao poslove savjetnika u Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javnih nabavki i Ministarstvu javne uprave. Bio je ekspert za pravne poslove u „Berzi električne energije“ gdje je od septembra 2021. do januara 2024. godine bio i izvršni direktor.

Tu je i advokatica Žana Praščević-Milačić, supruga lidera Prave Crne Gore Marka Milačića. U Krivokapićevoj vladi bila je generalna sekretarka.

Mandića savjetuje i dugogodišnji funkcioner NOVE i poslanik Janko Milatović.  A od septembra ove godine i bivši sudija Ustavnog suda Milorad Gogić.  Angažovan je po ugovoru o djelu, obzirom da je odnedavno penzioner.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo