Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

MONITOR: Kakva  je trenutno politička situacija u BiH? 

ČEKRLIJA: Politička situacija u Bosni i Hercegovini se već godinama čini istom. Problemi zasnovani na etničkim ideologijama dominiraju u političkom i društvenom životu i održavaju socijalnu situaciju gotovo nepromijenjeno nestabilnom. Istovremeno takva situacija onemogućava pozitivne promjene na ekonomskom i privrednom planu. A to dalje onemogućava većinu ostalih mogućih napredovanja. Svi indikatori stanja u ekonomiji i privredi u državi su negativni. Uz nepostojanje jasnog plana za unapređenje i odliv stanovništva jasno je da je situacija loša. A pri tome nismo ni pomenuli kriminal, korupciju, zdravstvo, školstvo…

Konačan ishod u smislu uticaja opšteg političkog stanja u zemlji na građane se najbolje vidi iz brojnih socio-psiholoških istraživanja koja se sprovode u Bosni i Hercegovini. Rezultati jasno pokazuju vrlo nisko zadovoljstvo životom građana BiH, relativno visok stepen zabrinutosti za budućnost i perspektivnost.

MONITOR: Postoje li u BiH ozbiljnija ljevica i ozbiljnija građanska partija?

ČEKRLIJA: U Bosni i Hercegovini postoje samo političari koji su dominantno ljevoruki. Kako sada stvari stoje, na ljevicu, pa čak i ozbiljnu građansku partiju ćemo još dosta čekati.

MONITOR: Često se može čuti da je strah ušao u sve pore društva i da je Bosna i Hercegovina zemlja straha?

ČEKRLIJA:Pored bazične nesigurnosti koja opstaje zahvaljujući održavanju međuetničke tenzije, i nesigurnosti koja je posljedica loše ekonomske situacije u BIH postoji i strah vezan za eskalaciju kriminala u različitim oblicima. Tome dodatno doprinosi nepovjerenje u institucije koje bi građanima trebale garantovati sigurnost. Bolni primjeri Mahira Rakovca, Dženana Memića i Davida Dragičevića omogućili su direktan uvid u ovaj problem. Građani u susretu sa ovakvom svakodnevicom opravdano zaključuju da je BiH zemlja straha. Međutim, čini se da najviše treba da brine odsustvo želje političara i institucija da se na tom planu nešto pozitivno uradi. Mislim da sticanje takvog uvida najviše doprinosi opstanku straha kod građana.

MONITOR: Šta se u ovoj godini u BiH može očekivati na političkom planu?

ČEKRLIJA:Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti. Na osnovu najvećeg broja različitih pokazatelja stanja u zemlji ne mogu reći da očekujem nikakvu posebnu promjenu političke situacije. Mislim da i kad jednom dođe do određenih značajnijih promjena, one će biti pokrenute od strane građana, a ne političara u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Edin Pobrić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nedavno je izjavio da u BiH pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale…

ČEKRLIJA:Profesor Pobrić je samo konstatovao jednu činjenicu iz društvenog života Bosne i Hercegovine. Bošnjački nacionalizam postoji kao i srpski i hrvatski. Jedina razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam nominalno vezan za Bosnu i Hercegovinu, dok su srpski i hrvatski vezani za njihove matične države. U svim ostalim karakteristikama je negativan kao i bilo koji drugi nacionalizam.

MONITOR: Koliko je kleronacionalizam raširen u bh društvu?

ČEKRLIJA:Kleronacionalizam kao naučni konstrukt u psihologiji predstavlja spoj izražene etničke vezanosti; distanciranja u odnosu na druge etničke grupe; i poslušničke religioznosti. Istraživanja ovih aspekata u BiH jasno pokazuju da je kleronacionalizam prilično rasprostranjen. Većina rezultata koji se odnose na mlade pokazuje izraženu vezanost za vlastitu etničku grupu, kao i izražene među-etničke  distance. Takvi rezultati ne čude imajući u vidu da se pripadnost vlastitoj etničkoj grupi i vjeri danas instalira kao osnovna odrednica ličnog identiteta. Naglašavanje ovih aspekata kroz permanentno nametanje odnosa Mi i Oni (Naši i Tuđi) plodno je tlo za dalji razvoj kleronacionalizma.

MONITOR: Hoće li se izborom Zorana Milanovića promijeniti politika Hrvatske prema BiH? 

ČEKRLIJA:Mislim da na to pitanje čak ni on sam ne može dati odgovor. Gledajući u širem smislu, svaki predsjednik Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji želi unaprijediti odnose sa komšijama i susjedima se mora boriti na dva fronta; na jednom se sa predsjednikom susjedne države zajedno boriti za razvoj i unapređenje odnosa, a na drugom protiv reakcionih snaga u vlastitoj državi (ili vlastitom etničkom korpusu) kojima to ne odgovara. Na osnovu pred i izbornih rezultata čini se da je novi predsjednik sposoban funkcionisati simultano na oba plana.

Logično je prije svega očekivati da će Zoran Milanović djelovati tako da iz odnosa sa Bosnom i Hercegovinom izvuče maksimum dobiti za Hrvatsku. Moje je mišljenje da u ovom momentu to može ostvariti tretirajući Bosnu i Hercegovinu kao dobrog partnera iz susjedstva i volio bih da taj scenario i zaživi.

Trajni podanički mentalitet

MONITOR: Posljednjih decenija, kažu analitičari, u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regiona, građani najčešće na izborima za svoje predstavnike biraju autoritativne lidere, pa umjesto vladavine institucija i zakona o svemu odlučuju političke ličnosti.

ČEKRLIJA: Nakon vjekova uslovljavanja ostvarenih kroz tuđinsku vlast i permanentno nesigurnu egzistencijalnu kod naroda Bosne i Hercegovine je razvijena sklonost ka potrebi da budu zaštićeni, oslobođeni, vođeni. Najvećim dijelom su kroz istoriju liderske figure formirane kroz borbe i sukobe. Drugim riječima i arhetipski lider na našim područjima je neko ko će obezbjeđivati sigurnost i smanjivati strah a ne voditi u dalji napredak ili ostvarenje većeg zadvoljstva životom. Nažalost, izgleda kao da smo stekli trajni podanički mentalitet, jer nismo imali dovoljno vremena da razvijemo napredniji oblik.

Tome slobodno možemo dodati i činjenicu da su današnji lideri u Bosni i Hercegovini toga savršeno svjesni i da to koriste u ogromnoj mjeri. Četvrt vijeka nakon rata postoji isti bazični osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti za egzistenciju koji su zasnovani na lošim etničkom međuodnosima. Čime se god takvo stanje podupire, i koliko god to moglo biti samo krajnje nepošteno političko sredstvo, održavanje osjećaja bazične nesigurnosti produžava mogućnost opstanka autoritarnih političara.

I na kraju ne mogu da ne dodam da stepen intelektualne otvorenosti i obrazovanje takođe igraju ogromnu ulogu u formiranju, odnosno razbijanju sklonosti ka autoritarnim političarima. Ukoliko ste stvarno upoznati sa tim šta znači autoritarni političar (u narodu nerijetko poznat i kao diktator) i ko sve spada u ovu grupi, onda bi trebalo da je nemoguće da takvog birate, koliko god pripadao vašoj etničkoj grupi. S obzirom na to da ih mi na ovim prostorima stalno iznova biramo samo zato što su naši, to pokazuje da imamo ogroman problem, ili sa strahom ili sa kognitivnim funkcionisanjem.

Politički preletači

MONITOR: Da li, kako tvrde bh mediji, napuštanje političkih partija pojedinaca ili grupa, koji zadržavaju poslaničke ili odborničke mandate, poprima zabrinjavajući obim?

ČEKRLIJA:Zabrinjavajuće razmjere pojava “političkih preletača”, kako se danas nazivaju političari koji mijenjaju stranke, su već odavno dostignute. Danas je to pojava koja predstavlja sasvim legitimno sredstvo u političkom i društvenom djelovanju. U zakonu ne postoje stavke koje tretiraju ovaj problem tako da je iz tog ugla sasvim legalno prodavati i kupovati stranačku pripadnost ili riječnikom političih elita “trgovati papcima”. S druge strane, pitanje moralnosti postupaka pojedinca ili grupe se u Bosni i Hercegovini uopšte gledajući prestalo postavljati za bilo šta, kako na ličnom, tako i na opštem planu. Primarni cilj je ostvarenje kvazi-političkih i ličnih interesa, a sve ostalo se prilagođava tome, čak i osnovna moralna načela. U vezi moralnosti u Bosni i Hercegovini kvalitetni su samo još vicevi, koji opet nastaju da bi lakše podnosili opšte nezadovoljstvo i nemoć.

Veseljko KOPRIVICA