Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“. Da ga nema, Đukanović bi ga morao izmisliti. Udruženoim njihovom akcijom zbrisana je Crna Gora s proljeća prošle godine koja mu je opasno prijetila
Može li neko i zamisliti onu Crna Gora s proljeća prošle godine ? Hiljade građana, svih nacija i vjera, oba pola, različitog životnog doba, seksualnih opredjeljenja, političkih uvjerenja, na ulicama. Traže bolje društvo. Jednakih u dostojanstvu. Društvo u kojem se kovertama ne krade sloboda, ne podmićuje pravosuđe, ne zapošljava, ne liječi..Društvo u kom različitosti žive u skladu, jedni kraj drugih.
Pokret Odupri se, i protesti koje su tada pokrenuli, bili su ozbiljna prijetnja Đukanovićevoj kriminalnoj, korumpiranoj i autoritanoj vladavini. Znao je to vođa. Možda je baš zato, uoči izborne godine, ta opasnost, ta Crna Gora, zbrisana u svega nekoliko proteklih sedmica. Đukanović, mitropolit Amfilohije Radović, Andrija Mandić, Aleksandar Vučić i ostali pomagači, pobrinuli su se da bude tako. Ili, prosto, Đukanović i partneri. Pobrinuli su se da prodube jaz, da jedni kraj drugih palimo badnjake u prisustvu policije. Dok se Crnom Gororm širi vatra mržnje.
Na ulicama, samo deset mjeseci kasnije, opet protesti. Ali protesti druge Crne Gore. Zemlje podjela, zemlje u kojoj naši i njihovi ne mogu jedni pored drugih, zemlje u kojoj se različitosti ne podnose. Danas se ne protestuje za bolje društvo, za sve nas, nego za posjede. Za monopole svetovne i duhovne. Nije ovo priča o tome da li treba ustati protiv Zakona o vjerskim zajednicama, posebno načinu i tajmingu njegovog donošenja. Mnogo je zakona u ovoj zemlji donešeno, na brzinu i ispod žita, kojima su nam ukradene svetinje – pravo na rad bez straha da će nas poslodavac ko od šale odpustiti kad mu dune, pravo da znamo šta Vlada radi sa našem novcem, a da se to ne proglasi poslovnom tajnom čim se zainteresujemo za naše pare. Ali tada niko nije ni došao do trga, a kamoli pomenuo da bi zbog toga život izgubio. Kada je usvojen zakon o majkama, pa potom proglašen neustavnim, čime su prevarene hiljade i hiljade žena koje su na tren pomislile da konačno možda mogu da skrpe život do prvog, nije bilo njihovih sinova i muževa na ulicama. Nijesu se pričale priče o otkopavanju oružja. U parlamentu tišina. A majka je valjda isto svetinja, rekli bi Crnogorci.
Zato je ovo priča o manipulacijama vjerskim i nacionalnim osjećanjima. O opasnom manipulisanju obespravljenima, osiromašenima, obeznađenima…O fašizmu koji se baš u takvom ambijentu rađa. Ili rasplamsava.
Zato danas, u ovoj Crnoj Gori, gubitnici mogu da budu samo građani. Opet se prebrajaju krvna zrnca, a za novogodišnjim i božićnim trpezama vode rasprave o tome čija je vjera prava. I bude duhovi devedesetih. Duhovi podjela i krvi. A Takva Crna Gora budi strah. Kod svih koji sanjaju ono društvo jednakih a različitih, kao u lanjsko proljeće. . Kada su se protesta plašili, s pravom, samo Đukanović i njegovi.
Danas je Andrija Mandić „oduševljen“ zbog „nacionalne srpske solidarnosti“ odavde do Tokija. I ohrabren da u Beogradu kaže da je i „narod oduševljen“ i da „nije dužan da prihvata volju izmišljene većine“. Da ga nema, Đukanović bi ga svakako morao izmisliti. Ovako može, mirno iz Majamija, oduševljeno da gleda kako ga intelektualci iz regiona proglašavaju demokratom. Koverta u Đukanovićevom džepu više se ne vidi. I mitropolit Amfilohije je oduševljen. Raduje ga, kaže, „što je narod danas sve bliže istini“.
Danas smo možda najdalje od normalne, građanske, demokratske, civilizovane zemlje. Možda je nemoguće zamisliti proljeće prošle godine, ali smo danas dužni više nego ikad da se odupremo gospodarima tame.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ