Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao. Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove
MONITOR: Ove godine navršilo se 70 godina od osnivanja Šahovskog saveza Crne Gore. Bili ste šahovski prvak Crne Gore čak sedamnaest puta. Ima li danas Crna Gora dobrih šahista?
IVANOVIĆ: Crna Gora ima šahovsku tradiciju. Stvarale su je mnoge generacije, koje su šahu donijele vrijedan status i popularnost. Ja sam stariji od Šahovskog saveza i ne mogu se radovati njegovom jubileju, jer pamtim mnogo ljepša šahovska vremena. Našim najboljim igračima želim da istraju, a nadam se da će odlična mlada generacija vratiti dostojanstvo crnogorskom šahu.
MONITOR: Mnogi kažu da aktuelni ministar sporta Nikola Janović ne cijeni šah?
IVANOVIĆ: Takav odnos prema šahu predstavlja lični doživljaj, ali je porazno kad može da se pretvori u službeni akt jedne države. No, Vlada je to podržala, pa se pitam odakle je krenula inicijativa ?!
MONITOR: Kako komentarišete to što šah više nije olimpijski sport?
IVANOVIĆ: To je proizvoljna ocjena koja proizilazi iz institucionalnih formalnosti. Mi, inače, robujemo tuđim sugestijama, pa čak i tamo gdje smo bili ubjedljivo ispred drugih zemalja. Naši sportski zvaničnici doživljavaju MOK kao Tvorca svjetskog sporta, pa one koji nijesu pod njegovim okriljem, tretitiraju kao sportsku jeres. To su kompleksi koji malim narodima ne daju da postanu veliki.
MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u Šahovskom savezu? Na njegovim skuštinama vode se žučne rasrave, još nije rasvijetljena sumnjiva transakcija 200 hiljada eura…
IVANOVIĆ: Nema tu šta da traži Šahovski savez Crne Gore. To je posao za Tužilaštvo, gdje je, izgleda, predmet još u fazi izviđaja. Do kada? U Bugarskoj je presuda za istu stvar davno izrečena.
MONITOR: Prije desetak godina, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija dobili ste zvanje vrhunskog sportiste. Jeste li to i dalje nakon usvajanja novog Zakona o sportu?
IVANOVIĆ: Vlada je usvojila Zakon, a u resoru nijesu našli potrebu da me konsultuju dok je nacrt bio u pripremi, da kažem nešto u odbranu šaha. Zakon se, s pravom, obračunava sa ranijim odlukama o dodjeli zvanja vrhunskog sportiste, ali, uz zakašnjele korekcije, načinjeno je više “zahvata”, čiji će epilog uslijediti na sudu. Mnogi su znali za te zavrzlame i zbog toga bili ogorčeni. Meni su zadržali zvanje, a četvorostruko umanjili primanje. Sad imamo vrhunske sportiste i neke koji su “vrhunskiji” od njih. Zakon, prepisan iz hrvatskog, ponizio je šah gurnuvši ga pod tepih po kojem gaze pikado, badminton,“breakdance”, igra koju je MOK uvrstio u olimpijske sportove, i ostali…
MONITOR: Igrali ste sa najvećim šahistima svijeta, a možda i najvećim u istoriji šaha. Koji je po Vašem mišljenju najbolji šahista svijeta?
IVANOVIĆ: Biti u društvu Botvinika, Smislova, Keresa, Bronštajna, Petrosjana, Spaskog, Talja, Gligorića, Karpova, Kasparova, Fišera i dugih asova koji su proslavili sebe i šahovsku igru, bilo je zadovoljstvo koje ne prestaje. Od trinaest svjetskih prvaka, upoznao sam devet i igrao protiv njih sedam. U mladosti sam volio Aljehina, potom Talja, a na kraju, uz Aljehina, najvećeg tragičara Roberta Fišera.
MONITOR: Je li Vam neki od njih bio uzor?
IVANOVIĆ: Aljehin i Talj su bili moji uzori, a kad je Fišer zakoračio na svjetski vrh, ja sam već bio formiran igrač i nijesam želio da mijenjam svoj stil i svoj način života.
MONITOR: Vaš otac bio je čuveni pjesnik Leso Ivanović. Jednom ste otkrili: “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao da ne igram kafanske partije, već da čitam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom…”
IVANOVIĆ: Leso je nastojao da me usmjeri u ozbiljno proučavanje šaha. On je volio da sjedi u bašti “Granda” i Gradske kafane, gdje je pio kafu i čitao novine. Tu se igrao šah i često su se čuli povici smijeh na duhovite komentare igrača. Leso je shvatio da ta atmosfera ne vodi napretku. Literatura je bila rjetkost, pa je lako bilo preporučiti neku šahovsku knjigu, ali je bilo teško doći do nje. Samo je beogradska “Politika”imala šahovsku rubriku. Zagrebački “Šahovski,glasnik” izlazio je jednom mjesečno, a ruski časopisi i knjige teško su bili dostupni. Rubriku “Politike” je uređivao majstor Vladimir Sokolov. Leso je utorkom i petkom skupljao te stranice, obavezujući me da ih čuvam.
MONITOR: Napisali ste knjigu “Igrati svoj život”. Zašto ste joj dali takav naslov?
IVANOVIĆ: Kad sam razmišljao o naslovu knjige, prva ideja mi se odmah dopala. “Igrati svoj život” ima dvostruku poruku : Moj život je bio igra, a igrao sam sebe u sportskom i fer izdanju prema rivalima i prijateljima. To je poruka djeci da odrastaju sa željom da prožive život kao slobodni ljudi!
MONITOR: Kao šahista osvojili ste brojne medalje. Koja Vam je posebno draga?
IVANOVIĆ: Najveći uspjesi dva puta prvak SFRJ (1973 i 1981) dioba prvog i drugog mjesta (1983), prvak SRJ (Podgorica 1996) i dvije srebrne medalje : Evropsko prvenstvo, Plovdiv 1983. 1. mjesto; SSSR 2. SFRJ 3. Engleska; i Svjetsko prvenstvo, Lucern 1989. 1. SSSR 2. SFRJ 3. SAD.
MONITOR: Šta Vam je posebno ostao u sjećanju iz Vaše bogate sportske karijere?
IVANOVIĆ: Moja sjećanja su najsnažnije posvećena sjajnim ljudima koje sam upoznao putujući kroz život. Među njima su, svakako, šahisti čija imena sam pomenuo. Sjajne impresije ostavili su na mene prirodni fenomeni i ljepote mnogih zemalja. Volio sam kontraste klimatskih mijena, leteći iz egzotičnih krajeva u rusku zimu. Divio sam se nacionalnom blagu u čuvenim muzejima. Izostalo je još puno stvari, ali za sve ono što svijet može da ponudi ljudskom oku, premalo je za jedan život.
MONITOR: Bili ste ministar sporta u tri mandata. Kako ocjenjujete aktuelno stanje u crnogorskom sportu?
IVANOVIĆ: Dok sam bio na čelu resora sporta, držao sam se pravila da svaki sport ima jednako pravo na život, kao i svaki njegov protagonista. Danas se čudim nekim odlukama koje su daleko od mojih shvatanja. Kategorizacija sporta, uz pristup da sportovi čije su federacije učlanjene u MOK, imaju prednost nad ostalima, nije ništa drugo nego diskriminacija sporta. Naprimjer, šah ima olimpijsku tradiciju od 1927. godine. Ko želi da poništi taj istorijski festival i poruči šahistima da se bolje baviti pikadom ili badmintonom? To je posredan udar na Trinaestojulsku nagradu, koju sam dobio za rezultate u šahu. Umanjuje se primanje šahisti koji je imao vrhunski rezultat na Olimpijadi za slijepe (Milan Ivanović), a bez zvanja vrhunskog sportiste ostaje ovogodišnji svjetski prvak za slijepe i slabovideće Predrag Nikač. Uzalud je šah na programu Paraolimpijskih igara! Razgovarao sam sa gospodinom Janovićem, ali to je već bilo kasno. Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.
Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove. Sjetimo se kako su naši sportisti srcem izgarali u borbi. Novac je tada bio zanemarljiv u odnosu na njegov današnji božanski lik. A sad se nameće obaveza da sportski klub ima i plaćenog sekretara, kad klubovi jedva imaju novca da realizuju program takmičenja. Mnogi su predali tužbe, a neki su već dobili presude (biciklisti i džudisti) ali su još na “standby”- u. Ko će objasniti o čemu se tu radi i da li je to put koji naš sport vodi naprijed.
MONITOR: Često se čuje da je politika ušla i u sport. Je li to tačno?
IVANOVIĆ: Politika odavno opterećuje sport. Političari vješto koriste popularnost klubova i pojedinaca, gradeći tako rejting za sebe i svoju partiju. Ali, ne samo vlast, nego i opozicija tu traži šansu, pa sportska arena postaje poprište raznih transfera, pranja novca i lova na glasove.
MONITOR: Vi ste se takmičili u vrijeme istinskog „ljudskog šaha”, a danas se igra kompjuterski šah. Još 1977. godine Botvinik Vam je rekao da će do kraja dvadesetog vijeka kompjuter pobijediti svjetskog pravaka u šahu….
IVANOVIĆ: Botvinik je 1971. rekao : – “Maljčik”, budući prvak svijeta, zove se Garik Vajnštajn! Dječak je, poslije očeve smrti, uzeo majčino prezime Kasparov i 1985. postao prvak svijeta. Obistinila se i Botvinikova tvrdnja da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona. U Londonu 1997. “Deep blue” je savladao Kasparova sa 3,5 : 2,5. Time je izgubio i šah, jer je u drugi plan došao čovjek, biće čiji je mozak stvorio i šah i kompjuter. Sad je novi izazov za čovjeka da nadmudri šahovsku mašinu.
MONITOR: Koji su poznati šahisti boravili u crnogorskoj prestonici i kojim su povodima dolazili?
IVANOVIĆ: Prvi od velikih šahista na Cetinju je 1956. gostovao Viktor Korčnoj. Potom je Petrosjan 1963. igrao u Gradskoj kafani, gdje je Mihail Botvinik nastupio 1971., a Mihail Talj 1984. godine. Od bivših jugoslovenskih šahista na Cetinju su gostovali Gligorić, Ivkov, Matanović i Ljubojević .
MONITOR: Zašto danas u svijetu nema velikih šahovskih imena?
IVANOVIĆ: U najkraćem, previše masovnih takmičenja, a malo slavnih imena, izaziva pad interesovanja u ogromnoj ponudi svjetskog sporta. Jedino FIDE može da uzdigne šah, sa reformama koje vapiju kao žedna zemlja za kišom. Komično je da titulu svjetskog prvaka odlučuje brzopotezna partija. Takođe, Olimpijada traži promjene koje bi joj podigle ugled i interesovanje u svijetu.
Veseljko KOPRIVICA