Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, OSNIVAČICA I KOORDINATORKA MREŽE ŽENA U CRNOM, BEOGRAD: U Srbiji vlada strah

Objavljeno prije

na

Kao što su paravojne formacije (koje su bez izuzetka bile pod kontrolom tadašnjeg SDB-a) bile u ratovima devedesetih godina zadužene za najprljavije poslove, tako i danas Srpska napredna stranka i njene bezbjednosne službe organizuju i finansiraju parapolitičke grupe profašističkog i neonacističkog profila

 

MONITOR: Više od trideset godina suprotstavljate se ratnohuškačkim politikama, nacionalizmu, neofašizmu… Sudeći prema ovome što se danas dešava u našem regionu sve su prilike da će biti još zadugo razloga za takav aktivizam?

ZAJOVIĆ: Nažalost, danas se – možda i u većoj mjeri nego devedesetih godina – suočavamo s retrogradnim tendencijama, što važi naročito za Srbiju, ali takve tendencije vidljive su i u drugim zemljama regiona. Nacionalistička matrica ne dovodi se u pitanje, a političke elite mobilišu stanovništvo povremenim korišćenjem ratnohuškačke i šovinističke retorike. U Srbiji, konkretno, to ne rade samo stranke koje čine aktuelnu vlast, nego nažalost i značajan dio opozicije, koji se takmiči s režimom u lažnom patriotizmu. Podrška istorijskom revizionizmu je neupitna, a odsutnost političke volje da se suočimo sa zločinima koji su u ratovima devedesetih godina činjeni u naše ime je sasvim očigledna. Ako se niko ne suprotstavlja takvim tendencijama, onda se od budućnosti ne može očekivati ništa drugo osim sve dubljeg moralnog, političkog i društvenog sunovrata.

MONITOR: Danas  u parlamentu Srbije sjede osuđeni ratni zločinci. Umjesto zadovoljenja pravde rehabilituju se ratni zločinci, što je kulminiralo rehabilitacijom Draže Mihailovića.

ZAJOVIĆ: Nije rehabilitovan samo Draža Mihailović (koji je zahvaljujući revizionističkom tumačenju Drugog svjetskog rata postao predvodnik jednoga od dva srpska antifašistička pokreta, što je danas opšte mjesto i u školskim udžbenicima) nego se rehabilituju (zasad bez konačnog uspjeha) i takvi evidentni kvislinzi kao što su Nedić i Ljotić. Međutim, veći je problem odnos režima (i značajnog dijela opozicije) prema ratnim zločincima iz devedesetih godina, koji su se vratili u zemlju nakon što su odslužili svoje kazne u Haškom tribunalu. Kao što su u Hag bili ispraćeni kao heroji, tako su se i vratili s najvišim državnim počastima. Pozivaju ih na zvanične ceremonije, generali među njima drže predavanja po vojnim školama, učestvuju na tribinama vladajuće stranke… Ukratko, oni su neupitni heroji, moralni i politički autoriteti, revidiraju sudski utvrđene činjenice, rugaju se žrtvama! I zato je nužno uporno insistirati na istini o zločinima koji su počinjeni u naše ime (a najveći dio zločina počinjen je upravo sa srpske strane), i tek tako možemo da se nadamo da će sve strane koje su učestvovale u ratovima smoći snage da se suoče sa sopstvenim zločinima, kako bismo došli do trajnog i pravednog mira.

MONITOR: Vlasti u Srbiji, kako ste jednom saopštili, više ne kriju da stoje iza raznih takozvanih patriotskih, profašističkih organizacija…

ZAJOVIĆ: Kao što su paravojne formacije (koje su bez izuzetka bile pod kontrolom tadašnjeg SDB-a) bile u ratovima devedesetih godina zadužene za najprljavije poslove, tako i danas Srpska napredna stranka i njene bezbjednosne službe organizuju i finansiraju parapolitičke grupe profašističkog i neonacističkog profila (navijačke grupe i ekstremističke pokrete i partije, čiji su vođe na platnom spisku države), koje su s jedne strane zadužene da Vučića u očima međunarodne zajednice prikažu kao umjerenog političara koji uspješno suzbija ekstremizam, a sa druge strane imaju zadatak da unose strah i da – kada to režim procijeni – sprečavaju pokušaje da se postojeća vlast dovede u pitanje.

MONITOR: Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin bili su dio politike i vlasti koja je podsticala, pomagala i inspirisala brojne zločine po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj  i na Kosovu, a i dalje su u vrhu vlasti.

ZAJOVIĆ: Tu se zaista nema šta dodati. Niko se od njih nije čak ni ogradio od svoje uloge u vremenima vladavine Slobodana Miloševića, sistematski brišu tragove svojih zlodjela. Tu je veoma problematičan stav tzv. međunarodne zajednice, koja je ovu ekipu prihvatila kao garante stabilnosti na Balkanu, iako bi moralo da bude sasvim jasno da se oni nisu nimalo promijenili, nego samo prilagodili novim okolnostima, u kojima je projekt Velike Srbije odgođen za neka „bolja vremena“, ali se od njega nipošto nije odustalo. Oni koji su za njih glasali, amnestirali su društvo od odgovornosti za rat i ratne zločine.

MONITOR: Je li teško danas u Srbiji biti slobodnomisleća osoba i kritički javno govoriti protiv Vučićevog režima?

ZAJOVIĆ: Danas u Srbiji vlada strah i samo se mali broj ljudi usuđuje da javno iskaže svoje neslaganje s režimom. Ipak, ima građanki i građana koji se to usuđuju – i baš to nudi nadu.

MONITOR: Da li je, kako tvrde mnogi analitičari, uticaj Srpske pravoslavne crkve u Srbiji veliki i da  li ona zloupotrebljava religiju u političke svrhe?

ZAJOVIĆ: Srpska pravoslavna crkva u nedavnoj je prošlosti odigrala sramnu ulogu u blagosiljanju ratnih zločina i slavljenju zločinaca. Nakon demokratskih promjena 5. oktobra 2000. SPC se izborila za privilegovanu poziciju u državi i društvu, i to kako na materijalnom planu (stekavši restitucijom velika materijalna bogatstva) tako i na duhovnom planu (ušavši u sve pore društva i namećući se kao bitan faktor u obrazovanju, kulturi, medijima a nadasve, vršeći brutalnu propagandu protiv prava žena…). Istovremeno, SPC je u Srbiji značajan faktor podrške Vučićevom režimu, razmjenjujući svoje privilegije za počasti kojima obasipa vodeće ličnosti režima. Nismo nikad čuli da se crkveni velikodostojnici kritički osvrću na moralno dno pink-kulture, na psihičko i fizičko nasilje koje se propagira u tabloidnim medijima ili na spregu kriminala i politike, ali smo zato čuli kako patrijarh Irinej proklinje oni koji dovode u pitanje božanski legitimitet predsjednika Vučića.

MONITOR: Jesu li aktivisti Žena u crnom i dalje izloženi raznim prijetnjama, progonu, demonizaciji…?

ZAJOVIĆ: To je konstanta koja nas prati od samog početka 1991. Našim aktivistkinjama posebno je teško u malim sredinama, gdje su zahvaljujući demonizaciji koja se sprovodi posredstvom medija pod kontrolom režima, izložene raznim vrstama pritiska. Svi počinioci nasilja nad nama sudski su oslobođeni!

MONITOR: Povodom Svjetskog dana mira, 21. septembra, vlada španske pokrajine Navare uručila Vam je nagradu za mir. Koliko je ta nagrada značajna za Vas i Žene u crnom?

ZAJOVIĆ: To nije prva međunarodna nagrada koju sam dobila bilo ja lično bilo Žene u crnom. Sve te nagrade, uključujući i pomenutu, pokazuju da demokratske institucije na Zapadu cijene i podržavaju ono što radimo na suočavanju sa prošlošću i na oslobađanju društva od tereta zločina počinjenih u naše ime. Takve nagrade ujedno predstavljaju i izvjestan oblik naše zaštite od onih koji bi najradije da nas nema.

MONITOR: *Žene u crnom godinama insistiraju na suočavanju s prošlošću, prije svega u Srbiji. Ali, iako su ratovi u našem regionu završeni prije više od 25 godina, i dalje se u Srbiji, BiH i Hrvatskoj koristi ratna retorika, jačaju nacionalizmi, četništvo, ustaštvo, slave ratni zločinci… Čemu to vodi?

ZAJOVIĆ: Vodi moralnom, pa i emotivnom ništavilu, normalizaciji nasilja i gubljenju dostojanstva. Vodi učvršćivanju neograničene moći kriminalnih i pljačkaških elita koje su se izgradile na ratu i s ratom povezanoj privatizaciji industrijskih i uopšte ekonomskih resursa i koje autoritarnim metodama koje sprovodi režim, sistematskim zastrašivanjem i zaglupljivanjem stanovništva i širenjem ksenofobije nastoje  da ovjekovječe svoje privilegije.

MONITOR: Utisak je da ni u Evropskoj uniji nemaju interes da se bave ljudskim pravima i građanskim slobodama kod nas i režimima koji ta prava i slobode ugrožavaju?

ZAJOVIĆ: Evropska unija je, kao što znamo, u krizi, ali to nije opravdanje za indolentan pristup regionu. Čini se da je dominantnom dijelu evropskih struktura više stalo do osiguranja evropskih investicija u regionu nego do ljudskih prava. Njima su prihvatljivi autoritarni i kriminogeni režimi ukoliko obezbjeđuju stabilnost.

Mora se, međutim, naglasiti da pomenute strukture predstavljaju samo jedno, birokratsko i pragmatično lice Evropske unije. Evropska unija je mnogo više od toga: to su građanke i građani koji se zalažu za mir, solidarnost i ljudska prava, koji se protive nacionalizmu i fašizmu i koji od svojih vlada zahtijevaju dosljedniju i principijelniju politiku prema zemljama koje klize u nove oblike fašizma. Najvažniji ispit demokratičnosti EU nije položila, a to je odnos prema izbjeglicama. Za razliku od birokratije EU, solidarna i odgovorna Evropa u vidu društvenih pokreta predstavlja naše glavne saveznike/ce.

 

Taoci veliksrpskog projekta

MONITOR: I dalje su zategnuti odnosi između Beograda i Prištine. Postoji li politička volja da se konačno riješi status Kosova i kako bi po Vašem mišljenju taj problem trebalo najpravednije riješiti?

ZAJOVIĆ: Ne znam ima li političke volje da se taj status riješi. Kako režim tako i većinski dio društva u Srbiji taoci su velikosrpskog projekta ( a režim je i sam učvršćivao taj projekat, čiji je i sam izdanak), Kosovo je i dalje „najskuplja srpska riječ“ i slična mitomanija. Jedino racionalno rješenje je uzajamno priznavanje Srbije i Kosova uz međunarodne garancije za poštovanje ljudskih i manjinskih prava Srba na Kosovu i Albanaca u Srbiji. Pitanje je, međutim, ko je danas u stanju da preduzme taj korak.

                                              Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo