Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve afere neće bitnije uticati na izborni rezultat

MONITOR: Zemlju u ovom trenutku potresaju ozbiljne afere, koje pokazuju da su ključne institucije zarobljene, ali reakcije društva, posebno opozicije izostaju. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: U posljednje vrijeme postoji hiperprodukcija informacija o raznim aferama koje su samo spoljna manifestacija dinamike društva koje je ozbiljno oboljelo, jer ne koristi mehanizme za pokretanje pitanja odgovornosti. Klijentelizam, nepotizam, siromaštvo, ambijent neregularnih izbora, uz sveprisutnu korupciju čine da sve što nam se događa smo kao društvo u cjelini (ne kao i pojednici), i zaslužili. Crna Gora nije funkcionalna demokratija, i autokratski način vršenja vlasti gdje imamo slabe institucije uzima svoj danak.

Reakcije društva i opozicije na ovo što se dešava ima, istina, nije uvijek adekvatna, ali ne treba njih kriviti što sistem ne funkcioniše. Opozicione partije su gotovo sve već pokušale. Godinama ukazuju na afere, organizovale su i dugotrajne proteste a sada ih je većina ušla u domen realpolitike jer pragmatično procjenjuju i prilagođavaju se konkretnoj situaciji. Ako misle da sve zajedno, makar zadrže podršku dijela javnosti moraju da razgovaraju i to ne preko medija. Mislim da bi, za početak, dobro došla medijacija nekog iz međunarodne zajednice ko je neutralan i ko bi imao autoritet da ih okupi na jednom mjestu. Jer, činjenica da je najmanje polovina građana Crne Gore (na osnovu rezultata izbora) potpuno izopštena iz mogućnosti da se i njihovo mišljenje uzima u obzir kod odlučivanja je nešto što se mora hitno mijenjati.

Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo na političkom terenu neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve ove afere neće bitnije uticati na izborni rezultat. Ako do toga ne dođe, ako društvo ne počne ozbiljno da se mijenja, za što su jedan od preduslova i političke promjene, bojim se da ulazimo u stanje koje neće ništa dobro donijeti ni građanima, ni državi Crnoj Gori.

MONITOR: Kada ste podržali koaliciju Za 21 vijek, kazali ste da ova generacija političara ima jedinstvenu priliku da ,,poslije puno godina sprovede u djelo većinsko opoziciono raspoloženje građana Podgorice”. Je li ta šansa izgubljena?

MANDIĆ-KOSTIĆ: Ja i dalje smatram da u Podgorici preovladava većinsko opoziciono raspoloženje, tačnije, kao najveći grad ima i najveći ljudski potencijal koji još uvijek ima kritičku svijest. To su dokazali i ovogodišnji protesti. Društveni, politički i ekonomski uslovi u kojima živimo već tri decenije su se morali odrazati na sve nas, čak i u situaciji da živimo u normalnom, uređenom društvu a ne u društvu gdje je partijski, odnosno lični interes mjera vrijednosti svega, pa i države. Činjenica je da smo od svih opozicionih partija više očekivali a da je odgovornost dvije najbrojnije opozicione grupacije i najveća. Jer, iz perspektive građana, nije dovoljno da ste protiv vladajuće strukture već treba da postoji i kredibilna alternativa ovakvoj vlasti. Građanima treba ponuditi dobro upravljanje, pravnu sigurnost, realne mogućnosti za zapošljenje, političku stabilnost, prohodnost građanskih inicijativa i afirmaciju neposrednih vidova demokratskog izjašnjavanja kao što je referendum, a time će doći i do promjene tradicionalnih obrazaca ponašanja. Šansu za promjene i na lokalnom nivou i na nivou države vidim u jačanju formalnih i neformalnih građanskih inicijativa, umrežavanju istomišljenika i okupljanju oko zajedničkih interesa lokalnih zajednica i naročito, okretanju najuspješnijim stručnjacima iz naše dijaspore, čije bi angažovanje u Crnoj Gori moglo blagotvorno uticati na naše društvo. A uvođenje sistema djelimično otvorenih izbornih lista, bi moglo doprinijeti ograničenju partitokratskog načina funkcionisanja društva.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se na Univerzitetu glasno ćuti, izuzev rijetkih pojedinaca koji dižu glas? Mislite li da su intelektualci dužni da ukažu na loše pojave u društvu?

KOSTIĆ- MANDIĆ: U današnjoj Crnoj Gori scena je tako postavljena da ,,ako niste sa nama, onda ste protiv nas” i obavezno ste eskponent neke političke partije, a to za većinu nije situacija u kojoj žele da se nađu. Dugogodišnji članovi akademske zajednice, po prirodi stvari bi trebalo da su skloniji da budu društveno angažovani, ne samo zbog svog intelektualnog potencijala već i zbog činjenice da uživaju sigurnost koju pruža status redovnog univerzitetskog profesora. Jer, figurativno govoreći uvijek treba imati na umu da mogu doći u situaciju da ako jednog dana padnu u nemilost više neće biti nikoga ko bi im stao u odbranu, jer su oni neprincipijelno odćutali sve ono što nije njih direktno ugrožavalo.

Ako ćemo iskreno, i meni je najlakše bilo da ne pristanem na ovaj intervju i imala bih puno dobrih opravdanja za to. Ali, ja smatram da su meni brojni roditelji povjerili svoju djecu ne samo da ih podučavam pravnoj teoriji, nego i da ih motivišem da daju sve od sebe da budu dobri pravnici, koji će, ako tako odluče, ostati da žive i rade u Crnoj Gori. Ako niko ne ukazuje na probleme, ne pokušava da daje ideje šta i kako bi moglo da se promijeni, Univerzitet će postati servis za pripremu najboljih, za tržišta rada zemalja koje će znati da cijene njihov potencijal. To su procesi koji već traju, a posljedice će biti dugoročne i po Crnu Goru katastrofalne. U javnim izjavima uvijek sam se trudila da iznosim principijelne stavove koji se odnose na određene pojave a ne subjektivne stavove o pojedinim ličnostima i pojavama. Ili, što bi mi, pravnici rekli, da svaka tvrdnja bude potkrijepljena činjenicama.

MONITOR: Kakva je situacija na Univerzitetu kada je u pitanju njegova autonomija, ali i kvalitet obrazovanja?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Da se razumijemo, naš Univerzitet nikada nije ni bio autonomon u pravom smislu riječi. U doba dok DPS još nije bio ovladao svim tehnikama vladanja, postojao je prostor za pluralizam mišljenja koji načelno, nije u značajnijoj mjeri suzbijan ili sankcionisan. Iz ove perspektive čak i period kada je tadašnji jedinstveni SDP imao monopol na Univerzitetu djeluje kao doba autonomije. A, od kada je DPS povratio monopol na Univerzitetu, što se za njih, pogodno, poklopilo sa prisutnim trendovima centralizacije u visokom obrazovanju, za svega nekoliko godina, paralelno sa centralizacijom Univerziteta išlo je i „uvođenje u brazdu“ neposlušnih univerzitetskih jedinice, nezakonitim smjenama dekana, pritiscima na neposlušne članove Senata i drugih tijela Univerziteta, kao i pritiscima na akademsko osoblje u domenu gdje su najranjiviji – prilikom izbora u zvanja. Što se tiče kvaliteta obrazovanja mislim da sistem u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje suštinske potreba društva i obrazovnog procesa već da je naglasak na stalnim promjenama radi promjena koje najčešće nisu dovoljno kvalitetno pripremljene. Neke promjene su, naravno i pozitivne. Na primjer, danas studenti, više nego ikada ranije imaju mogućnosti da se usavršavaju, da idu na razmjenu u inostrantvo, a na nekim univerzitetskim jedinicama, u koje spada i Pravni fakultet, da imaju i praktičnu nastavu, mogućnost učešća u raznim vannastavnim aktivnostima kojima se pripremaju za budući poziv, a značajna je i dostupnost elektronskih baza podataka  i upotrebe najsavremenije opreme.

U našim uslovima sam kvalitet nastave najviše zavisi od ličnosti profesora, jer evaluacije koje se redovno rade nemaju značajnijeg uticaja na naš položaj. Mi imamo i profesore koji bi mogli da rade i na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali imamo i lica koja samo u zemljama kao što je naša mogu da obavljaju edukativnu funkciju.

I inače, ne mogu da shvatim tu našu potrebu da uvijek prednjačimo u radikalnim reformama obrazovanja. Smatram da je nametanje sistema 3+2 gotovo svim univerzitetskim jedinicima ogroman korak nazad. Trebalo bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je npr. faktičko produženje studija na pet godina uticalo na prijavljeni broj studenata za upis npr. na Pravni fakultet u poslednje tri godine kao i na motive svršenih srednjoškolaca u Crnoj Gori da masovno upisuju fakultete u regionu pa je u ovoj studijskoj godini samo na Pravnom fakultetu u Beogradu upisano oko 300 studenata iz Crne Gore.

MONITOR: Rektorka beogradskog univerziteta odlučno je procesuirala slučaj doktorata ministra finansija Siniše Malog, dok se kod nas uprava UCG ne oglašava kada su u pitanju plagijati, pa i kad oni dospiju u centar pažnje javnosti. Kako to vidite?

KOSTIĆ-MANDIĆ: Koliko sam ja u toku, u Srbiji je već nekoliko godina aktuelna priča o doktoratima političara ali bez epiloga. Čini mi se da je u ovom slučaju upravo pritisak javnosti doveo do pokretanja procedure. Ako je moj utisak tačan, onda u Crnoj Gori pritisak javnosti nema toliku snagu, ili odgovor na pitanje treba tražiti u ličnostima koje obavljaju funkciju rektora.

Milena PEROVIĆ – KORAĆ