Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre
Harija Ejubovića, tuzlanskog slikara, upoznao sam nekih godišta u kojima je tuzlansko Narodno pozorište predvođeno Eldinom Tabučićem imalo za jugoslovenske prilike izniman zamah i let u prostore čiste nepatvoreneumjetnosti.Ejubović je svojom umjetničkom imaginacijom već signalizirao da se radi o stvaraocu razvihorene mašte i visoke likovne kulture. Pokazivao je i sjajan odnos prema pojedinim slikarskim i scenografskim materijalima, od kojih je svojim zlatnim rukama pravio prava mala čuda i likovne senzacije.
Međutim, potpuni ulazak u svijet njegove imaginacije omogućio mi je rad na projektu Malone umire, prema Beketovim jednočinkama i prozama, koje sam autorski oblikovao u predstavu Bosanskog kulturnog centra iz Tuzle. Tada sam shvatio da je ovaj likovni stvaralac više i od slikara i od scenografa, kao pukog teatarskog praktičara.
Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre.
Susret sa najnovijim radovima ovog tuzlanskog, bosanskohercegovačkog i europskog umjetnika, jer je Ejubović i ranije i danas, itekako vezan za čudesni umjetnički stratum Praga i češke umjetnosti uopće, pokazao mi je neka potpuno nova smjeranja ovog trajno nadahnutog likovnog magičara.
Ejubović u biću drveta traži inspirativ, pa već izrezane zadivljujuće forme,sjedne strane koristi kao postojani samogovoreći artefakt,a s druge strane urezani dio slika samo njemu pristajućim skladom boja,progovaraju krajnje kozmopolitskim govorom.
Umjetnik je to koji stvara neke samo njemu znane i duboko značeće svjetove.
Nova poetika ovoga stvaraoca ne oslanja se ni na jedan do sada poznati pravac niti izam.On logikom premošćavanja čitavih perioda iz povjesnice umjetnosti ostvaruje nove literarno i likovno relevantne sinteze iz kojih progovara i nadrealno i sirealizam, ali neminovno itvrdazbilja vezana za bh. rural u najširem smislu.
Naravno, kompletan postav novih Ejubovićevih radova,koje bih mogao pozicionirati između citatskog i autocitatskog,kolažnih majstorija i nekog samo Ejuboviću pripadajućeg naiviteta gotovo djetinjeg rasuđivanja,koji se može vidjetina plohama BKC-a u Tuzli, usmjeren je,pak, na ono što bih mogao nazvati kombinacijom čiste likovne duhovnosti i majstorskog uplitanja primjenjeno-umjetničkih obrazaca.
Ejubović stvara krajnje oneobičajen svijet u kojem je svakom gledatelju dozvoljeno da dograđuje,naravno u dosluhu sa svojim znanjem i imaginacijom, široke i duboke prostore njegovog likovnog angažmana.
Opus je ovo koji kvalitetom i širinama opservacije po mnogo čemu nadvisuje recentnu tuzlansku likovnu scenu.
Gradimir GOJER