Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

MONITOR: Kakve su reakcije publike na predstavu?

VUŠUROVIĆ: Nakon svakog izvođenja, ljudi su prilazili i čestitali režiseru Gradimiru Gojeru, glumcima i meni. Posebno me dotaklo kada mi je dramski tekst pohvalio preživjeli iz deportacije izbjeglica i kada su mi članovi porodica ubijenih Bošnjaka/Muslimana čestitali na predstavi. Veliko je zadovoljstvo ako smo uspjeli da kod ljudi probudimo nadu da u svima nama ima još plemenitosti, hrabrosti da se saopšti istina i želje za opraštanjem. Ipak sve to neko od nas nosi u sebi i nudi onom najbližem kao dar. Ali takvi se darovi ne nose u kovertama, tako da mnoge ljude, skloni materijalizmu i DPS-ovskom ušuškavanju uz skute gospodaru, to onda ne insteresuje.

MONITOR: Ove godine obilježeno je 27 godina od deportacije BiH izbjeglica.  Zločin je zataškan, zločinci nijesu kažnjeni.  Kako Vam danas sve to izgleda?

VUŠUROVIĆ: Sve što je ova država uradila od 25.05.1992. godine do danas je strašan zločin prema izbjeglicama i njihovim porodicama. Prvo su pohapsili ljude koji su kod nas došli spasiti se od rata, onda ih predali ratnim zločincima koji su ih većinu pobili, da bi onda zataškavali slučaj. Onda je takva vlast licemjerno, zbog odnosa sa Evropskom unijom, optužila neke policijske funkcionere za zločin, da bi ih sve oslobodili.   EU se ne stidi što im u srcu Evrope postoji vlast koja nije riješila  državni ratni zločin, jer smo mi za njih samo statistika i pokusni zečevi u odnosima Zapad-Istok. Volio bih kada bi se i naša vlast stidjela svog ratnog zločina, kao što se i sve njemačke vlade nakon II svjetskog rata stide zlodjela svojih sunarodnika. Ali, ne, crnogorska vlada nema osjećaj za stid kao što ima osjećaj za stambenu politiku. Zato se zvanično ne znaju krivci za ratni zločin i  navodno ne zna se i nalogodavac. A vi samo zamislite državu u kojoj ni Predsjednik ni premijer nisu ništa znali o hapšenju i deportaciji izbjeglica, što je  nonšalantno na sudu izjavio Milo Đukanović.

MONITOR: Deportacija nije jedini zločin o kome zvaničnici ćute, a u međuvremenu su  postali glavni promoteri demokratskih vrijednosti. Kako komentarišete to nesuočavanje sa prošlošću i
demokratski ,,preobražaj”?

VUŠUROVIĆ: Težak je prelaz sa makadama na asfalt, sa loze i šljive na viski i sa čuvanja goveda na čuvanje države. Takav prelaz su imali i neki naši vlastodršci-ratni huškači, koji su se preko noći zaodjenuli Hugo Bos odijelima i šinjelom demokratije. Misle da  svakom mogu prodati tu priču. Mnoge tzv. nezavisne intelektualce su kupili. To je farsa, koju filuju medijski jastrebovi i intelektualni potrpežnjaci što, nažalost, većina naroda ne vidi. Onda je normalno da razni likovi iz devedesetih godina kao što su Milo Đukanović, Duško Marković, Predrag Bulatović, Emilo Labudović, Velizar Kaluđerović, Neven Gošović i Andrija Mandić mogu ovom narodu pričati o demokratiji. Zamislite i  rukovodioce Demokrata koji su većinom bili u ratnohuškački SNP. Nisu imali moralnih dilema da li treba biti u partiji koju je osnovao zločinac Slobodan Milošević i koja mu je služila do kraja. I onda bi oni danas da pričaju o demokratiji, Briselu, izbornim pravilima, a spremni su da obmanu javnost i plasiraju neistine kao onu o ukinutim platama, da bi ih na kraju mjeseca primili. Vlast Demokrata i Nove srpske demokratije u Herceg Novom je odbila gostovanje predstave Deportacija u gradu đe se i desio taj ratni zločin. Zvanično mi nikada nisu odgovorili na mejl, a nezvanično su mi saopštili da im je predstava skupa. Gostovanje Deportacije košta oko 2.000 eura. Vlastima Demokrata i ostalih u Herceg Novom je to bilo skupo, da bi nakon nekoliko mjeseci platili Ceci Ražnatović i Zdravku Čoliću 100.000 eura za dva koncerta. Gradonačelnik Herceg Novog gospodin Katić iz redova Demokrata se nije pojavio ni na obilježavanju godišnjice deportacije BiH izbjeglica, dok Amfilohijeve skupove posjećuje. Kako ga nije stid; imaju li ti ljudi imalo empatije za stradalništvo ljudi druge vjere, druge nacije, drugih političkih pogleda?

MONITOR: Da li radite na nekom novom dramskom tekstu?

VUŠUROVIĆ: Trenutno ne; nemam vas što lagati, što bi rekli stari Cetinjani. Prošle zime sam počeo pisati novu dramu, ali sam zbog nekih životnih okolnosti prestao. Ti likovi sada u kompjuteru odmaraju od mene. No, izgleda da uzalud pišem drame i scenarije. Često ih šaljem na konkurse državnih kulturnih institucija, ali me stalno odbijaju. Možda stvarno kvalitetom nisu ni zaslužili da pobijede ili bar uđu u neku grupu scenarija ili drama koji dobiju neki euro podrške. Ali je veoma moguće da moje radove odbijaju iz političkih razloga. Deportacija, odbijena od strane CNP-a, se ipak postavila, a imam najave jednog producenta iz Beograda da je zainteresovan za moj film koji bi se mogao svrstati u žanr političkog trilera, a čiji je scenario takođe odbijen od strane Filmskog centra Crne Gore.

O deportacijama ćute i vlast i opozicija

MONITOR: Očekujete li da će se neko od političara  pojaviti na predstavi  Deportacija u Podgorici?

VUŠUROVIĆ: Znam da će doći predstavnik Stare Garde LSCG sa Cetinja, koja je uz naš LSCG moralni svjetionik ovih prostora. Koliko sam upoznat, pozvani su i neki predstavnici vlasti. Mislim da vlast ali i većina opozicionih partija izbjegava spominjanje ovog ratnog zločina, jer su mnogi tad zajedno činili vlast. Jedan događaj potvrđuje moju rečenicu. Na poziv Tee Gorjanc Prelević sam prisustvovao obilježavanju 27-e godišnjice Deportacije izbjeglica ispred policijske stanice Herceg Novi, gdje je te nesretne ljude iz Bosne i Hercegovine crnogorska policija privela i držala uhapšene prije predaje njihovim krvnicima. Niko se od predstavnika DPS-a i SD-a nije pojavio, ali niko nije bio ni ispred opozicionih partija. I prije tog dana sam znao da je većina političke a i kulturne elite takva da su skloniji poći tamo đe ima da se jede i pije. Ne čudi me odsustvo empatije kod DPS-ovskih političara i njihovih političkih slugu, ali mi je licemjerno kada čujem od većine tzv. opozicionih političara da su oni alternativa ovoj vlasti, dok o ovom ratnom zločinu nemaju  jasan stav ili su čak  intimno na strani onih koji su počinili zločin.

Plašim se opstrukcije

 MONITOR: Izvođenje predstave Deportacija, koja je rađena po Vašem tekstu, u Podgorici je zakazano za 24. septembar U KICU-u. Kakva su očekivanja,  s obzirom na to da predstava govori o zločinu koji se prećutkuje?

VUŠUROVIĆ: Plašim se opstrukcija. Deportacija je još zabranjena u zvaničnim pozorišnim institucijama ove države. Zahvalan sam direktorici Akcije za ljudska prava Tei Gorjanc Prelević, koja je organizator podgoričke premijere Deportacije. A od novopazarske premijere do danas, skupilo se dosta materijala da bi se mogao snimiti dokumentarni film o rađanju, životu i opstrukcijama predstave Deportacija. Režiser Gradimir Gojer je o tome lijepo pisao u vašem listu avgusta prošle godine, ali se i od tada mnogo toga izdešavalo da bi takav materijal trebalo trajno zabilježiti na filmskoj traci. Valja i na taj način imati svjedočanstvo u kakvoj mi državi živimo, ko sve rukovodi kulturnim institucijama, kako se neodgovorno ponašaju i bespogovorno služe režimu koji ih je instalirao na te funkcije.

Gledaoci predstave će te večeri imati svoj sud. Nadam se da će ovog puta ljudi „zaduženi“ za pozorišnu kritiku napisati par riječi o predstavi. Znam da se nekome neće dopasti, a nekome, vjerujem, hoće. Jedino sam siguran da se na kraju predstave niko neće smijati.

Predrag NIKOLIĆ