Kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir sve češće odbijam da uz jutarnje kafenisanje, šta je tek sa onim manje strasnim čitačima, koji se informišu putem interneta ili televizije
Sve češće odbijam da uz jutarnji ritual kafenisanja pregledam novine,bez obzira iz kojeg dijela bivše nam zajedničke domovine stizale.
Neki dan sam sâm sebi, u nekom unutarnjem monologu kazao da kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir tako rezonujem, šta li je sa onim manje strasnim čitačima,koji se informišu putem interneta ili televizije.
Televizije sam prestao gledati iz dva razloga: njihove neobjektivnosti i stranačke pristrasnosti, te krajnje nekvalitetnog ukupnog,a ne tek i samo informativnog programa.
Šta je to što me do te mjere udaljava od medija,i to redom, a ne tek pojedinih?
Količina grubih manipulacija i čistih laži kojima obiluje medijska slika na zemljopisnom,a obezduhovljenom prostoru bivše Jugoslavije je tolika da niko, ko imalo drži do vlastitog dostojanstva i ličnog intelektualnog integriteta, ne može podnijeti poniženje na koje nas prisiljavaju krajnje neodgovorni, a nerijetko neuki i profesiji nedorasli urednički timovi.
Poseban problem je okupacija pojedinih medija od strane kadrova stranaka na vlasti, te potkupljivanje tvoraca medijske slike da nam serviraju isključivo ono što nacionalne i državne, a sve češće i vjerske vođe žele, odnosno samo ono što je po njihovom vlastodržačkom ukusu.
Već dugo vapim kao čitalac i gledalac da čujem,pročitam i vidim ozbiljan komentar stranački ili državno-vlasnički neostrašćen.
Izgleda da je vrijeme ozbiljnih komentara i ozbiljnih komentatora daleko iza nas,iza ovog nesretnog vremena, čijim smo, nažalost dionicima, a pojedinci i sudionicima.
Namjerno pravim ovu dinstikciju jer ne želim biti dijelom manipulirane mase građana,kojima žurnalistički diletanti i stranački dobro plaćeni medijski činovnici permanentno ispiraju mozak.
Vlastodršcima u svim jugoslavenskim sredinama odgovaraju polupismeni i nepismeni pisci naručenih vijesti i kvazi komentara,koji se ne mogu tretirati drugačije nego kao medijske fekalije. U takvoj situaciji nerijetko sam i sâm bio u poziciji da razmišljam ima li uopšte smisla išta pisati, kome pisati, za koga, jer činjenica da mediji koji siju laži i koji su pisani jezikom ulice i podzemlja, imaju prođu mnogo bolju od onih rijetkih, koji se bore za istinu i za eliminaciju laži inajgrubljih falsifikata, govori sama za sebe.
Današnja medijska slika naših sredina, odnosno sredina koje komuniciraju jezikom koji svi razumijemo, je ustvari civilizacijski sunovrat, trijumf duha palanke i poraz onih snaga u našim južnoslavenskim sredinama koje imaju svijest da je jedini spas iz ovih političkih i kulturnih nedođija u koje smo uvedeni protiv svoje volje pisati i govoriti istine i demontirati laži na svaki način.
Zavedenost medijima čitalaca, slušalaca i gledalaca je tolika da uspjevaju samo neuki, neobrazovani i najčešće nedotupavni poslušnici,koji savjestostavljaju pred vratima svojih partijskih i državnih šefova i kojekakvih moćnika.
Raskinuti sa ovakvom medijskom okupiranošću svih naših sredina značilo bi ozbiljno ozdravljenje društava i država…Ali, ko je taj ko to može napraviti? Taj se nažalost ne vidi niti na dalekom horizontu. A sve dotle dok se ne raščisti fekalizirano ostrašćena, debelo potkupljena novinarska diletantska bagra bićemo svi zajedno zarobljenicima neviđene manipulacije u svakom pogledu.
Pobjedu nad medijskim fekalijama trebali bi svi građani koji iole misle o budućnosti sebe, a osobito svoje djece, staviti u prvi plan i boriti se za to do zadnjeg atoma snage.
U suprotnom, i dalje nam se crno piše.
Gradimir GOJER