Država, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata
Početkom ove godine britanska ljevičarska izdavačka kuća Pluto Press objavila je zbirku članaka univerzitetskih profesora i aktivista posvećenu borbi protiv političke represije i nezakonitog obavještajnog nadzora (nadgledanja) u tzv. liberalnim demokratijama pod naslovom Aktivisti i država nadzora: što možemo naučiti od represije.
Znajući za moju angažovanost na polju obavještajnih studija, američki profesor Geri Rot me zamolio da napišem prikaz ove knjige za akademski portal H-Net. Rado sam prihvatio, posebno zbog toga što ova knjiga daje konkretne dokaze političkog licemjerja vladajućih zapadnih elita koje neprestano (i sa pravom) pronalaze povrede ljudskih sloboda kod svojih geopolitičkih protivnika, ali zato vješto kriju da se slične stvari dešavaju i na domaćem terenu. Drugim riječima, knjiga pokazuje da suština problema prevazilazi okvire političke ideologije date elite (bilo da je ona liberalna ili konzervativna) i da se tiče same birokratizovane, hijerarhijske strukture upravljanja koja predstavlja osnovu svih postojećih državnih formi.
Država kao takva, ma gdje se ona nalazila, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim (čak i kada ne zagovaraju revolucionarne metode), uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata. Represija im biva nametnuta kao konačna sudbina, a mehanizmi koji se koriste uključuju psihološka i fizička sredstva prijetnje i prinude, u rasponu od demonizacije karaktera do eliminacije ličnosti.
Sve ovo, naravno, nije nikakva misterija i nije ono zbog čega je ova knjiga bila napisana i objavljena. Poenta knjige nije analiza postojeće situacije već to što u njoj intelektualci i aktivisti koji se ovdje i sada, svakodnevno, bore za progresivniju, bolju budućnost artikulišu svoje iskustvo i znanje za generacije koje dolaze. Jedan od najvažnijih zaključaka knjige je da svaka uspješna kampanja za širenje postojećih prava i sloboda ima, između ostalog, i snažno izražen međugeneracioni (višegeneracioni) karakter. Ona, u isti, zajednički front, dovodi i mlade i stare, i početnike i veterane, i one koji su na početku i one koji su na kraju svog radnog vijeka.
Još jedna važna karakteristika uspješnih kampanja protiv državnih zloupotreba moći je čvrsta saradnja između nevladinih organizacija, koje posjeduju specijalističko znanje vezano za određene društveno-političke anomalije, i širih društvenih pokreta (sindikata, političkih partija, itd.). Moć ovakve društvene konfiguracije protiv korumpiranog i represivnog državnog aparata se mogla vidjeti i u Crnoj Gori tokom protekle decenije. Nema razloga da se slične stvari ne ponove i u bliskoj budućnosti, posebno imajući u vidu elan ovogodišnjih okupljanja pod sloganom „Odupri se“.
Jasno je, međutim, da bez snažne dimenzije međunarodne saradnje, ni borbe protiv lokalnih moćnika ni rezultati tih borbi ne mogu biti dugotrajno održivi. Upravo zbog toga su socijalistički pokreti od samog početka pridavali izuzetnu pažnju međunarodnom povezivanju tj. Internacionali. Tako je Marks, iako je Manifesto komunističke partije pisao sam (uz malu pomoć Engelsa), u predgovoru tvrdio da je Manifesto rezultat zajedničkog rada komunista različitih nacionalnosti koji su se sastali u Londonu i da će odmah biti objavljen na šest evropskih jezika. I posljednja rečenica Manifesta – “proleteri svih zemalja, ujedinite se“ – šalje istu poruku. To je, uostalom, i jedina adekvatna i racionalna strategija kada nema sumnje da represivni državni aparati i kapitalisti već stoje čvrsto objedinjeni u aktivnostima odbrane statusa kvo.
U jednom članku u knjizi, aktivistkinja Evelin Lubens navodi podatak da od blizu 60 javnosti poznatih infiltracionih operacija britanske policije, samo dvije nisu bile usmjerene na ljevičarske organizacije. Isto tako, javno dostupna statistika pokazuje da FBI mnogo češće targetira manjinske radikalne organizacije (npr. Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca) nego organizacije povezane sa bjelačkim nacionalizmom.
Jasno je, dakle, ko se smatra neprijateljem broj jedan. Sa jedne strane, to je znak za veliki oprez. Ali sa druge, psihološki mnogo važnije, to je priznanje straha vlasti pred energijom koja se akumulira kao u tamnim oblacima pred oluju.
Filip KOVAČEVIĆ