Smrću Abdulaha Sidrana Bosna i Hercegovina je izgubila jednu od najznačajnijih ličnosti našeg doba,  čovjeka koji je mnogo dao ovoj zemlji i SFRJ. Za svoja literarna ostvarenja dobio je brojne nagrade i društvena priznanja. Veliki uspjeh doživio je i kao filmski scenarista. Nije doživio spokojnu starost

Slavni bosanskohercegovački pjesnik i književnik, filmski scenarista svjetskog glasa ,Abdulah Sidran, napustio nas je prohladne sarajevske noći, u subotu 23. marta. Otišao je zabrinut za svoju Bosnu, bijesan na one koji   i dalje sanjaju svoje nedosanjane velikodržavne snove  ali i duboko razočaran u činjenicu da Bosna i Hercegovina ni danas  nije u sigurnim rukama.  Smatrao je da sadašnji kreatori sudbine ove napaćene države nisu dorasli trenutku i aktuelnim historijskim okolnostima.

Sidran je u vječnom snu.  Njegovom smrću, Bosna i Hercegovina je izgubila jednu od najznačajnijih ličnosti, čovjeka koji je mnogo dao ovoj zemlji, ali nije doživio  spokojnu starost. Nema veliki opus, ali ima domet, kako to kaže u mojoj knjizi o njemu,  Sidran – živjeti, svjedočiti epohu, koja je objavljena prije pola godine.

Abdulah Sidran se u književnosti javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju “šezdesetosmaškom”. Za svoje literarna djelo nagrađivan je brojnim književnim nagradama i društvenim priznanjima. Za knjigu poezije Sarajevski tabut, objavljenu u ratu, dobio je Nagradu slobode, PEN-centra Francuske.

Veliki uspjeh doživio je i kao filmski scenarista. Njegovi scenariji za filmove Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu, mnogi će se složiti, proslavili su reditelja Emira Kusturicu.  Tokom agresije n BIH prekinuo je sa Kusturicom saradnju, ljut na njega što je  stao uz agresorsku stranu. I okrenuo leđa Sarajevu i Bosni.  Napisao je scenario za  slavni film Kuduz koji je režirao Ademir Kenović. S njim je bio koscenarist i za film Savršeni krug.

Zanimljivo je da je prvi scenarij napisao 1979. godine za film Jegulje putuju u Sargaško more, a režiju potpisuje Slobodan Praljak, koji je mnogo kasnije u Hagu  osuđen za ratne zločine. U mojoj knjizi Sidran svjedoči o njegovom i Praljkovom prijateljstvu, i o tome da se s Praljkom vidio mjesec i po prije njegovog samoubistva u sudnici Haškog tribunala te da je svojoj supruzi Biji kazao: “Vidjećeš, ovaj čovjek će se ubiti u Hagu, ali ne znam kako.”

Sidran je obogatio naše živote – svojom poezijom, svojom prozom, filmskim scenarijima, isto tako  svojom neposrednošću i vrckavom mudrošću. I oporom duhovitošću. Jedna od njih je antologijska:  “Nemam ja ništa protiv velike Srbije, samo je, brate, gradite na sprat”.

Živio je sa  običnim ljudima, volio susrete sa njima, osluškivao, bolje od drugih, puls svog grada, svojih sugrađana i to vješto pretakao u remek djela.

I niko bolje od Sidrana nije budio “zaboravljene mirise” prohujalih vremena. Njegova “dušina mašina” – što je još jedan njegov izraz – imala je neiscrpni, kosmički izvor inspiracije, tako da  je uvijek i iznova fascinirao snagom svojih kreacija , ma u kojoj oblasti djelovao. S pravom je, Uroš Jovičić novinar beogradskog Nedeljnika, jednom kazao: “ Što je Džojs za Dablin, a Kavafis za Aleksandriju, to je Abdulah Sidran za Sarajevo “.

Brojne anegdote ostale su iza našeg rada na  knjizi, Sidran – živjeti, svjedočiti ali i kasnijih druženja. Jednom, pred kraj rada na toj knjizi Sidran mi kaže:

“Što ti je život, moj Ruždija. Trebalo je da se desi da ti dođeš iz Podgorice da napišeš knjigu o meni i Muhamedu Tunju Filipoviću”.

“Pa dobro, Avdo. Treba i nama došljama pružiti šansu. Uostalom, ja sam već trideset godina rođeni Sarajlija”, odgovorio sam.

“Učiš sarajevske mangupluke, učiš”, kroz smijeh je prokomentarisao.

Sidran je bio jedinstven po mnogo čemu. Svojim djelima i osebujnim izrazom dao je poseban, originalan pečat i prepoznatljiv šmek književnosti, filmskoj umjetnosti i, uopšte, kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine, bivše  SFRJ, ali i mnogo šire – dokle god doseže njegovo djelo.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.

Ruždija ADŽOVIĆ

Cerovićeve emisije su dugo bile najbolji proizvod koji je TV Titograd predstavljala tadašnjem jugoslovenskom auditorijumu. Njihov kvalitet potvrđen je sa pet najvažnijih nagrada na TV festivalima na Bledu i Portorožu iz oblasti dokumentarnog programa. Za TV stvaralaštvo dobio je Trinaestojulsku nagradu. Pisao je hrabre antiratne tekstove devedesetih. Bio je  saradnik Monitora u najtežim danima

Jedan od najznačajnijih crnogorskih televizijskih stvaralaca Rajko Cerović umro je 5. februara u 86. godini.

Cerović je završio Filološki fakultet – Opšta književnost sa teorijom književnosti u Beogradu. Nakon profesure u gimnaziji i godinu dana rada u Pobjedi, Cerović je radni vijek proveo u Televiziji Titograd, današnjoj Televiziji Crne Gore. Autor je nezaboravnih emisija, koje su i danas primjer vrhunske dokumentarne forme. Emisije  Rajka Cerovića su dugo bile najbolji proizvod koji je TV Titograd predstavljala tadašnjem jugoslovenskom auditorijumu. Kvalitet Cerovićevih djela potvrđen je sa pet najvažnijih nagrada na TV festivalima na Bledu i Portorožu iz oblasti dokumentarnog programa. Za svoje TV stvaralaštvo dobio je Trinaestojulsku nagradu.

Bio je osnivač i odgovorni urednik kulturno-umjetničkog programa, kao i glavni i odgovorni urednik TV Titograd.

Zbog suprotstavljanja politici Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika u Crnoj Gori, tokom AB revolucije  1988. je smijenjen  sa mjesta glavnog i odgovornog urednika. U jesen 1991. godine je zbog pisanja za Monitor suspendovan  i otpušten  sa  posla, na televiziji koju je stvarao, i čiji je bio znak prepoznavanja. .

Tokom ’90-ih piše u antiratnim glasilima u  Crnoj Gori – u Monitoru i Liberalu.  Piše takođe i za listove u drugim jugoslovenskim republikama/ državama: Oslobođenje, Naši dani, Nedjelja, Vjesnik, Danas, Borba. U tekstovima hrabro ukazuje na pogubnost velikosrpske politike, koju u krvi i zločinima, realizuje vlast u Beogradu na čelu sa Miloševićem i tadašnja crnogorska vlast, koju predvodi trojka – Bulatović, Đukanović, Marović.

Bez ostatka i svom snagom  se tokom raspada SFRJ zalagao za državni suverenitet i nezavisnost Crne Gore, koju je bezgranično volio.  Zbog svojih prepoznatljivih britkih tekstova, fizički je napadnut i teško povrijeđen 1990.  ispred zgrade u  kojoj je stanovao.

Komemoracija Rajku Ceroviću, koju su organizovali Matica crnogorska i PEN centar,  održana je u   prepunoj sali Narodne  biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici.

Istoričar Živko Andrijašević istakao je da je nakon više od pola vijeka Cerović završio svoj stvaralački put, kojim se kretao u mnogim oblastima našeg javnog života: u književnoj kritici, televizijskom stvaralaštvu, političkoj publicistici. ,,U svakoj od ovih oblasti stoji po jedan ostvareni i priznati Rajko Cerović, i to na visokom mjestu. Da je djelovao u samo jednoj od njih, bilo bi dovoljno za jedan stvaralački vijek. A stvarao je i djelovao sa rijetko viđenom energijom, sa skladnim spojem darovitosti, erudicije i hrabrosti, sa izvrsnim stilom, lucidnošću i invencijom. Sve to zajedno učinilo je Rajka Cerovića jedinstvenim i izuzetnim, značajnim i prepoznatljivim u našoj kulturi i našem javnom životu”, rekao je on.

Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović kazao je da u javnom djelovanju  Rajka Cerovića, nije bilo kompromisa prema naslijeđenom provincijalizmu i inferiornosti, kao i prema društvenim činiocima u kojima je  prepoznao osnov stagnaciji i regresiji kojima je bila  izložena Crna Gora.  ,,Cerović pripada onom dijelu intelektualne elite koja je svim svojim bićem gradila temelje savremene Crne Gore, zbog čega je njegovo ime u zadnjih pola vijeka neizostavno kada sagledavamo i razmatramo društveno-političke procese”, kazao je Jovović.

Izbor iz svojih književnih kritičkih eseja  Rajko Cerović  je objavio u knjizi Svjetlost i sjenke jedne tradicije (1986.) i Crnogorsko književno iskustvo (2003.). Izbor iz publicističkih rasprava, kulturološko-političkih eseja i polemika objavio je u knjizi Riječ protiv i Crnogorski stereotipi. Njegova posljednja knjiga Otimanje države objavljena je prošle godine u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i sadrži tekstove nastale tokom tri decenije.

Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji član redakcije revije Ovdje i kasnijeg Crnogorskog književnog lista, te jedan od pionira formiranja režimu opozicionih crnogorskih institucija, od Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra do Udruženja nezavisnih pisaca.

Crna Gora i njena sudbina, bila je u središtu težnji, želja i snova Rajka Cerovića.

P. NIKOLIĆ