Situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu
Šahovska partija u kojoj ni jedan igrač ne može da pobijedi na kraju se, najćešće sporazumno, proglasi remijem. To je tačno ono što ni državna ni crkvena vlast u Crnoj Gori neće uraditi u partiji oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mišljenje Venecijanske komisije već služi i jednima i drugima da tvrde kako su pobijedili. Svako zna da pobjednika nema, ali jednima će laž poslužiti za pretkongresnu i predizbornu kampanju, drugima za učvršćivanje pozicije branitelja svetinja.
To što niko ništa neće reći o sporazumnom remiju, ne znači da sporazumijevanja nije bilo. Znakovite su, u tom smislu dvije izjave: jedna sveštenika Velibora Džomića i druga Žane Filipović, generalne direktorke Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
Nekoliko dana prije nego što je mišljenje objavljeno Venecijanske komisije, osvrćući se na vijesti iz vlade, protojerej-stavrofor Velibor Džomić je rekao: “Nije tačno da je usvojeno pozitivno mišljenje i u pitanju je najobičniji spin”. Precizirao je: “Venecijanska komisija nije podržala određene predloge eksperata. Imam stopostotno tačnu informaciju da su određena njihova mišljenja morala da budu zamijenjena prije plenarne sjednice i to što vam govorim je istina“.
Pokazalo se da je tako, a ljepota je u tome što je potvrda da su predlagači zakona nešto prepravljali stigla je iz vlade. Nakon što je mišljenje objavljeno generalna direktorka Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama kazala je da tvrdnje da je Venecijanska komisija svojim mišljenjem spriječila Vladu Crne Gore u namjeri da „jednostrano preknjižava ili otima crkve“ – naprosto nije tačno. “Prvo, to nikada nije bila namjera Vlade, a drugo, preporuka Venecijanske komisije koja se odnosi na zakonske odredbe o državnoj imovini upravo sadrži obrazloženje koje je Vlada Crne Gore zvanično uputila Venecijanskoj komisiji nekoliko dana prije održavanja plenarne sjednice”.
Šta je to tačno nekoliko dana prije plenarne sjednice vlada imala da javi Komisiji od koje je tražila mišljenje najprije 2015, a potom u maju ove godine – generalna sekretarka nije rekla.
Dok je papir sa objašnjenjima ispisivan, predjednik Crne Gore u javnosti žučno raspravljao s popovima. Druge su se stvari, sva je prilika, dešavale ispod žita. Tamo gdje se sračunalo da priča o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja se stvara u okviru partijskog zadatka ne pije vodu. Tamo gdje su se prebrojali oni što su došli na Trojičindanski sabor i oni što su mogli doći. Tamo gdje se, ipak, zna da Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, a da je pravoslavaca u svijetu oko 260 miliona i da teško može crnogrska vlast preuređivati eparhije sve i kad bi svaki stanovnik Crne Gore bio pravoslavne vjere i glasao za vođu.
Kako god. Premijer Duško Marković je najavio da će zakon prepraviti u skladu sa preporukama Venecijanske komisije i da se nada da će se taj propis do kraja jula naći u parlamentu. Kazao je i da je Venecijanska komisija potvrdila kvalitet zakona.
Ako ćemo pravo, Venecijanska komisija je izričito pohvalila – namjeru vlade da donese zakon o slobodi vjeroispovijesti. Sve ostalo je: “mož da bidne, ne mora da znači”.
Predlogom zakona vlada je predvidjela da “vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koje su izgrađene ili dobijene iz javnih prihoda države ili su bile u vlasništvu države do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o vlasništvu vjerskih zajednica, kao kulturno nasljeđe Crne Gore, predstavljaju državnu imovinu”. To je član 62.
Članom 63 određeno je da će “organ državne uprave nadležan za imovinska pitanja utvrditi vjerske objekte i zemljište u vlasništvu države, u smislu člana 62. ovog zakona, izvršiti popis istih i podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva države nad tom nekretninom u katastar nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona”. Onda bi katastar imao rok od 60 dana da državu kao vlasnika upiše.
Fakat da je Srpska pravoslavna crkva trenutno vlasniik velikog broja crkava i crkvenih imanja, vlada je objasnila pozivajući se na devedesete. Tad je, je li, bio haos.
Venecijanska komisija je, za početak, rekla da to nije njen posao. “Posao Venecijanske komisije nije da utvrdi istorijske činjenice i kontekst, kao ni to da li su i koje su nepokretnosti pogrešno ili zloupotrebom prava upisivane u katastar tokom 90-tih, tako da bi se moglo smatrati da po crnogorskom zakonu pripadaju državi.”
Takođe, kažu, nije na Venecijanskoj komisiji da foruliše i primjenjuje pravila o dokaznom postupku u vezi s tim pitanjem. To je dužnost crnogorskog zakonodavstva i crnogorske uprave i sudova.
Venecijanska komisija nema mogućnost da ispita pojedinačno svaki zakon o imovinskim pravima koji se može pojaviti kao relevantan u sprovođenju odredbi iz predloga zakona. Preciznije, Venecijanska komisija nije bila u poziciji da procijeni pomenute zakonske odredbe i sudsku praksu o prezumpciji vlasnišva nad svojinom upisanom u katastar, te o sticanju svojine održajem kao i o ograničenjima tih odredbi.
Svojina se, pravno je pravilo, može sticati i održajem. Član 54 Zakona o svojini predvidja da “savjestan” držalac svojine koja pripada nekom drugom postaje njen vlasnik nakon 20 godina.
Vlasti tvrde da svojina koja je držana nesavjesno, kroz krađu, nasilje ili zloupotrebu moći ne pruža valjan osnov za održaj, te da se ovaj član svakako ne odnosi na državnu svojinu. Za propise iz katastra kažu da se ne odnose na kulturno nasljeđe.
Sad država treba da dokaže da je SPC bila “nesavjesi” držalac, da je nešto varala ili slično. Sve i ako jeste, varanje treba da dokaže onaj ko ga je omogućio.
U mišljenju Komisije piše: “Vlasti su objasnile da prenos imovine vjerskih objekata i zemljišta u načelu neće uticati na upotrebu objekata od strane vjeskih zajednica. To, po mišljenju Komisije, predstavlja važnu garanciju da vjerske zajednice mogu nastaviti svoje vjerske aktivnosti u tim zgradama u skladu s njihovim pravom na slobodu vjeroispovijesti. Međutim, ova garancija se ne nalazi u predlogu zakona”.
Te, dakle ne može na časnu riječ.
Da ne bi došlo do teorijski moguće situacije da upravno tijelo odgovorno za katastar , po članu 63, upiše državu kao vlasnika imovine i potom izda upravni nalog za iseljenje, Venecijanska komisija preporučuje da zakon izričito propiše da sama činjenica da je država proglašena vlasnikom neke vjerske imovine neće automatski uticati na prethodno postojeće pravo na upotrebu takve imovine.
Kažu još da ovo ne bi trebalo da utiče na pravo države da nametne stroge zahtjeve za očuvanje i zaštitu kulturne baštine zemlje, uključujući i zahtjev da svaka izmjena imovine zahtijeva prethodno državno odobrenje. To je ionako propisano crnogorskim zakonima, samo je mitropolita bilo briga, i moglo mu je bit’.
“U vezi odredbe o crkvenoj imovini pokazalo se da smo istinu zborili kada smo rekli da nema saglasnosti VK za jednostrano preknjižavanje imovine crkava i vjerskih zajednica “, rekao je, nakon što je mišljenje Venecijanske komisije objavljeno, koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske Velibor Džomić. Većina pravnika saglasna je sa tim.
Iz Vlade su ponovili da “nema riječi o bilo kakvom ‘jednostranom oduzimanju crkava’ jer to Vlada nikada nije ni predlagala”.
“Ukoliko postoji sporenje o tome da li je neka imovina zakonito ili nezakonito uknjižena na ime određene vjerske zajednice, spor će se razriješiti na jedini način kako je to moguće – nikakvim jednostranim oduzimanjem, već primjenom važećih zakona, kao i u slučaju svih drugih imovinskih sporova”, saopšteno je iz Vlade.
Vlada, kao slučajno, ne pominje sudove, ali to je samo usputni manevar. Nema tog spora koji ova vlast pred ovakvim sudovima ne može da dobije. Vidjeli smo presudu za “državni udar”. Sve i da na osnovu sudske odluke upiše da je manastir Ostrog državni – šta će država da dobije? Oni koje su za mišljenje pitali, lijepo su im rekli da SPC ne mogu da istjeraju. A i da je istjeraju – koga će da dovedu?
Nije lako doučiti šta je u korijenu operacije pod šifrom “Državna crkva”. Je li riječ samo o dnevno političkoj upotrebi ili o zamisli predsjednika Crne Gore da uz oreol “obnovitelja države”, ponese i oreol “obnovitelja crkve”, nije lako procijeniti.
SPC čuva infrastrukturu Velike Srbije, devedesetih je prevarno upisala sebe kao vlasnika crkava, ne haje za crnogorsku baštinu – gordo zvuči, ne vrijedi ni groša. Hvala za vazda DPS-u sa predsjednikom na čelu što se predomislio, ali prošlost se ne briše tek tako. Ni SPC ni Mitropolija crnogorsko primorska neće se tek tako odreći ni zajedničkih poslova ni darova.
Kad čeljade isključi i pravo i vladu i SPC i katastre i sve ostalo jasno je da je situacija – nestvarna. Ima li smisla da država crkvi oduzima imovinu – nema. Ima li smisla da, na primjer, Cetinjski manastir ne pripada Crnoj Gori – nema. Jasno je da bi se čitava stvar morala regulisati pažljivo, uz međusobno poštovanje kakvo ni jedna ni druga strana nijesu spremne ni u naznaci da pokažu.
Jesu li Đurđevi stupovi turski?
Manastir Đurđevi stupovi kraj Berana napravio je, slažu se stručnjaci, jedan od Nemanjića 1212. godine. Tu je, kažu, bio centar Budimljanske episkopije od 1219. Da ne ulazimo u priču koja je to zemlja bila. Poslije nekih dva i nešto vijeka došli su Turci i ostali 500 godina. Poslije Balkanskih ratova i Berane i manastir su 1912. postali dio Crne Gore. Brat bratu – država Crna Gora je, prije datuma koji je sama odredila kao ključni, mogla da računa u svoj nekih šest godina. Što je manje od Turske za aproksimativno 494. Iz čega logično slijedi da država Turska ima nenadoknadivu prednost u odnosu na državu Crnu Goru.
Pa im piši pamet, što bi rekao predsjednik.
Kad je, prije sedam godina, obilježavano 800 godina Đurđrvih stupova, pare za proslavu dala je, pored ostalih, Vlada Srbije. Država Crna Gora čitavu stvar je uglavnom ignorisala. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović došao je kao gost.
Da bi stekla pravo da priča čak i o zaštiti kulturnih dobara vlast u Crnoj Gori morala bi postati spremna da kaže: “Da, ovo su napravili Nemanjići i, da, to je dio crnogorskog nasljeđa”. Preozbiljan je to posao za njih ovakve.
Miloš BAKIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice