Kaže se da pravi šampioni odlaze u trenutku kad su najbolji. Krivokapić je trenutno bolji nego ikad, ali ne odlazi kao šampion. Njegove zasluge nijesu uspjele da nadiđu njegovo služenje. Šteta
Blizu je i ta istorija: na Kongresu Socijaldemokratske partije 29. juna Ranko Krivokapić, predsjednik te stranke otići će u političku penziju. Postaće, kako je najavljeno, počasni predsjednik. Predsjednik SDP-a bio je 18 godina – od 2001. Jedni će ga pamtiti po zaslugama za crnogorsku nezavisnost, drugi po služenju režimu Mila Đukanovića.
Najavljujući da se neće ponovo kandidovati za mjesto predsjednika Krivokapić je krajem aprila kazao da odustajanjem od kandidature želi da otvori prostor za novu generaciju lidera SDP-a. U međuvremenu je obnarodovano da će jedina kandidatkinja za predsjednicu biti Draginja Vuksanović Stanković. Neko vrijeme se spekulisalo da bi se u toj ulozi mogao pojaviti i Raško Konjević, ali prema Monitorovim izvorima iz SDP-a, on za tu funkciju nije zainteresovan. Iako bi, kako kažu, u partiji imao veću podršku od već proglašene kandidatkinje.
Za političku biografiju Ranka Krivokapića, ali i mnogih drugih funkcionera Socijaldemokratke partije, važno je osnivanje te stranke. Partije od kojih je konstituisana SDP CG bile su na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori i SFRJ, decembra 1990. godine, okosnica antiratnog i reformskog pokreta pod nazivom “Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru”.
SDP je nastala tako što su se 1993. godine ujedinile Socijaldemokratska partija reformista i Socijalistička partija. Obje su nastale ujedinjavanjem više malih partija nastalih na početku višepartizma. Pažljiviji posmatrači u narednim decenijama mogli su da uoče ko je u SDP-u stigao iz Socijalističke partije, a ko iz SDPR-a. Socijalisti su uvijek bili “svileni”: Ljubiša Stanković, Srđan Darmanović, Ivan Brajović, Ranko Krivokapić, Radoš Šućur… Sve sama imena ljudi koji su, u različitim trenucima, na ovaj ili onaj način, “vukli” ka Demokratskoj partiji socijalista.
To je baš daleka istorija. U ovom vijeku, 2001., Ranko Krivokapić je, pomalo niotkuda, postao predsjedik SDP-a. Kad je dotadašnji predsjednik Žarko Rakćević odlučio da se povuče sa čela partije, pojavila su se dva kadnidata za nasljednika: Duško Simonović i Ranko Krivokapić. Procjenjivalo se da Simonović, kojeg je podržavao odlazeći predsjedik, ima veće šanse, ali desilo se dugačije. Krivokapića su podržali jaki oopštinski odbori iz Plava i Bara, Simonović je ostao u manjini.
U to vrijeme SDP je već duboko u koalicionom partnerstvu sa DPS-om. U tim vodama našli su se od 1998. kada je DPS sa Narodnom stramkom i SDP-om napravio koaliciju “Da živimo bolje”. Prethodno je SDP, nakon izbora 1996,. ostala van parlamenta. Kratak trenutak odvajanja od DPS-a imali su jedino početkom 2002. kada su zbog potpisivanja Beogradskog sporazuma izašli iz vlade. Iste godine, međutim, na izbore su ponovo otišli sa DPS-om.
Otprilike ta slika može poslužiti kao ilustracija načina na koji je funkcionisao SDP tokom predsjednikovanja Ranka Krivokapića, sve do samog kraja 2015. godine.
Uz ovo ili ono obrazloženje, uz razne vrste ograda, uz komentare ili ćutke, SDP je na čelu sa predsjednikom Krivokapićem čitavih 14 godina aminovao glavne pravce Đukanovićeve politike i većinu usputnih događaja koji su tu vladavinu obilježavali. Ministri iz SDP-a povremeno su se protivili ponekoj odluci vlade – nijedan nije, iz principijelnih razloga, podnio ostavku.
Ranko Krivokapić je 2003. prvi put postao predsjednik Skupštine Crne Gore. Na tu funkciju biran je tri puta, smijenjen je u maju 2016.
Oni koji su naklonjeni Krivokapiću procjenjuju da je SDP za Crnu Goru bio korisniji na vlasti nego u opoziciji. Ističu dva primjera: zaštićena je Tara i Buljarica nije ,,valorizovana”, to jest data sumnjivim partnerima na iks godina. Ta računica ima ozbiljnu manu: sve i da je svijetlih trenutaka bilo 20-30, a ne dva-tri, to, prosto, nije dovoljno da opravda 18 godina uživanja u koalicionim zagrljaju.
Tokom rastajanja sa Đukanovićem, Krivokapić je temeljno nabrajao sve glavne ,,pohare” režima – KAP, Elektroprivredu, Telekom… – ali njegovi argumenti da je SDP bio ,,protiv” nikako nijesu mogli ni da okrnje činjenicu da je SDP bio dio vlasti koja je radila te i takve stvari.
Kad se naljutio Krivokapić je zamjerao Milu Đukanoviću zbog napada na nezavisne medije. Koju godinu ranije odbornici njegove partije u podgoričkom parlamentu odbili su da glasaju za raspisivanje referenduma o povjerenju dugogodišnjem gradonačelniku Miomuru Mugoši zbog toga što je povrijedio fotoreportera i zamjenika glavnog urednika Vijesti, Borisa Pejovića i Mihaila Jovovića. ,,Naše kolege su odlučile po svojoj savjesti, a znamo da je savjest SDP-a najčistija politička savjest u Crnoj Gori”, prokomentarisao je predsjednik SDP-a. Kao s neba.
Na rastanku je Krivokapić bio među najglasnijima oko neophodnosti promjena u javnom servisu. Koju godinu ranije lično je uspostavio praksu da se članovi Savjeta RTCG u Skupštini biraju, ne da se, kako je zakonom bilo predviđeno, u parlamentu samo potvrdi njihovo imenovanje.
Iako je važio za političara koji ima dobre odnose sa evropskim kolegama – bio je i predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a – u zvaničnim dokumentima na Krivokapićevu adresu stizale su loše ocjene o radu Skupštine koju je vodio.
U Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2008. godinu pisalo je da ,,Skupština nije dobro iskoristila radna tijela” i da poštovanje Poslovnika ,,i dalje ostaje problematično”. ,,Štaviše, mehanizmi nadzora i kontrole predviđeni Poslovnikom se ne koriste na odgovarajući način. Rad Skupštine još nije dovoljno efikasan i transparentan, naročito u pogledu pravovremenog
planiranja tačaka dnevnog reda i dostavljanja dokumenata skupštinskim odborima.”
Opozicioni poslanici redovno su se žalili da je Krivokapić obesmislio njihov osnovni posao – predlaganje zakona. Mogli su oni da predlažu šta hoće, predlozi koji vlasti nijesu bili po volji čamili su godinama po skupštinskim fiokama. Uključujući i zakon o lustraciji.
Ostalo je zabilježeno da su jednom, kako je izbrojao MANS, poslanici usvojili 35 zakona za 58 minuta. Manje od dva minuta po zakonu.
Zlatno je znao da veze Krivokapić o koalicionom partneru. Uoči izbora 2009. u Nikšiću govorio je da u tom gradu može da se pravi samo čelik i da “Milo jeste ta snaga, taj čelik…“.
Tokom 2015. počelo je da škripi. DPS je sve češće morao da se pita hoće li u parlamentu poslanici SDP-a glasati za vladine predloge. Šef DPS-a Milo Đukanović počeo je da se žali na “parlamentarnu diktaturu”.
Odmazda je stigla brzo. Na VIII kongresu SDP-a u junu 2015. kao protivkandidat Krivokapiću pojavio se Ivan Brajović. Krivokapić je u toj rundi u svojoj partiji pobijedio Mila Đukanovića. Od ukupno 362 delegata za Krivokapića je glasalo 197, dok je za njegovog protivkandidata Ivana Brajovića glasalo 162. Tako su nastale Socijaldemokrate Crne Gore koje su, nakon izbora 2016. preuzele nekadašnje mjesto SDP-a. Zapravo, zauzeli su fotelje koje su nekada pripadale SDP-u a bezličnost uvećali višestruko.
Krajem 2015. Đukanović je najavio da će pokrenuti pitanje povjerenja sopstvenoj vladi, u prvim mjesecima naredne godine poslanički klub SDP-a glasao je protiv, ali uzalud. Vladu je podržala Pozitivna Darka Pajovića a pripomogla su i dvojica poslanika SDP-a koji su se priklonili Socijaldemokratama.
Tako je Ranko Krivokapić postao izistine opoziccionar, ne opozicionar u vlasti, kako ga je prekorijevao Đukanović. U maju 2016. Krivokapić je smijenjen sa mjesta predsjednika Skupštine.
Uoči izbora 2016. govorio je da se mora zaustaviti “pohara” Crne Gore. Objašnjavao je da Crna Gora mora ustati, da pokaže koliko časnih, pravih, poštenih i vrijednih ljudi u njoj ima. “Oni koji su spojili državnu i kasu sa svojom privatnom će morati odgovarati za to, jer ne može biti pravde ako njima ide profit, a nama građanima ostaju dugovi”.
,,Crna Gora jedina zemlja u Evropi u kojoj nikada nije bilo promjene vlasti na demokratskim izborima, što je dovelo do stvaranja svojevrsne simbioze jedne partije i države”, uočio je tek kao opozicionar.
Njegov otklon od Đukanovića pratio je niz hirurški preciznih konstatacija. Među njima: ,,Odbranili smo se od drugih, ali smo pali praktično pod domaću okupaciju. Okupaciju vlasti koja nimalo ne služi narodu nego služi sve užem krugu ljudi koji državu doživljavaju plijenom ili privatnom svojinom. I zato mi nažalost njesmo slobodni ljudi, ljudi koji mogu dobiti zaštitu zakona, reda i vidjeti perspektivu u ovoj zemlji”.
Neobičan je zapravo slučaj Ranka Krivokapića. Kaže se da pravi šampioni odlaze u trenutku kad su najbolji. Krivokapić je trenutno bolji nego ikad, ali ne odlazi kao šampion. Njegove zasluge nijesu uspjele da nadiđu njegovo služenje. Šteta.
Miliš BAKIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice