Često smo montažerka i ja gledajući materijale, kojih je bilo ukupno 250 sati, plakali
Nagradu publike nedavno završenog 10. UnderhillFesta, međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici, dobio je film iz Hrvatske “Dani ludila” Damiana Nenadića s prosječnom ocjenom 4,7. Film je bio u regionalnoj selekciji, a Nenadić i producent filma Oliver Sertić bili su gosti festivala. U sinopsisu filma stoji da “Dani ludila“ prikazuju nevjerovatnu odiseju dvoje psihički različitih i nepravedno odbačenih ljudi koji uče da prihvate svoju različitost, suočeni sa sljepilom društva koje ih je olako proglasilo beznadnima, a zdravstveni sistem zavisnicima.
Damian Nenadić rođen je u Zagrebu gdje je završio Prirodoslovno-matematički faklultet, smjer biologije nakon kojeg sljedećih šest godina radi u području zaštite prirode. Završio je i filmsko i TV snimanje na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Reditelj je nekoliko muzičkih spotova, a aktivno se bavi i umjetničkom fotografijom i drugim medijima izražavanja.
MONITOR: Vaš dokumentarni film o Mladenu i Maji, ljudima s poteškoćama i veoma narušenom mentalnom zdravlju, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 10. UnderhillFesta. S obzirom na to da film nimalo nije zabavan, da oslikava i stanje društva – odnos prema bolesnom čovjeku – da li Vas je ova nagrada iznenadila?
NENADIĆ: Pa moram priznati da nije, s obzirom da živimo u jako burnom vremenu gdje smo sve više izloženi stresu i gdje su psihičke poteškoće sve učestalije. Ne čudi me da je ljudima potreban prostor gdje mogu nešto saznati o takvim problemima i gdje mogu otvoreno razgovarati. Poslije mnogobrojnih projekcija na raznim festivalima ljudi su znali često da mi priđu i započnu razgovor o tematici iz filma. To je samo pokazatelj da je stanje društva u kojem živimo nedovoljno otvoreno prema toj vrsti tema.
MONITOR: Ovo je Vaš prvi film u kojem ste reditelj, pa me zanima kako je sve počelo, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?
NENADIĆ: Ideju za film sam dobio od prijateljice koja je u to vrijeme osnovala nevladinu udrugu čiji je cilj bio propagiranje psihološke raznolikosti. Zanimljivo je bilo to da udrugu čine isključivo korisnici psihijatrijskog sustava koji su se samoorganizirali kako bi pomagali jedni drugima. Njihov moto je: 100% L(j)udi. Ideja da se na psihičke poteškoće gleda kao raznolikost mi se jako svidjela i učinila kao dobra tema za film. Na početku sam zapravo snimajući research materijal tj. njihove grupe podrške htio napraviti film o toj nevladinoj organizaciji.
MONITOR: “Dani ludila” su neobičan film. Iako ste iskusni snimatelj, kameru ste upravo dali protagonistima da sebe snimaju, a oni su snimke slali Vama. Kako ste pridobili njihovo povjerenje i da li ste tokom procesa vjerovali da ćete imati ovakvu priču?
NENADIĆ: Odlučio sam se za takav pristup kako bi eliminirao prisustvo filmske ekipe u njihovim intimnim prostorima jer me upravo zanimalo kako provode svakodnevicu, s čim se susreću tijekom života, koje probleme imaju. Htio sam dobiti materijal koji je će biti više intiman i emotivan. Na početku sam organizirao mali “tečaj” snimanja kako bi likove upoznao s osnovama korištenja kamere i prilikom tih druženja smo polako razvijali odnos koji i danas traje. Moram priznati da nismo očekivali ovakvu priču i da smo puno puta mijenjali sam narativ filma jer nismo mogli predvidjeti tijek događaja. Prvih godinu dana su Maja i Mladen snimali sve što im je dolazilo na um, a kasnije su kako bi koliko toliko stvorili neki filmski jezik dobivali jednostavne zadatke.
MONITOR: U filmu ste uspjeli da izbalansirate – toplu, ljudsku priču, a s druge strane veliku osudu zdravstva, društva, vjerskih ustanova… Moram Vas pitati da li je bilo teško suočavati se sa svim tim njihovim intimnim zabilježenim trenucima?
NENADIĆ: Drago mi je da su Maja i Mladen snimajući svoju priču uspjeli nekako ukazati na sve nepravilnosti unutar našeg sustava zaštite takvih ljudi. I uvelike je materijal koji su snimili prožet u mnogo slojeva i emocijama, ali i evidentnim problemima u hrvatskom društvu. Često smo montažerka – Sandra Bastašić i ja gledajući materijale kojih je bilo ukupno 250 sati, plakali.
MONITOR: Za Maju i Mladena film je bio mnogo više od snimanja. Bili su odgovorni prema sebi, dobili su Vaše povjerenje… Čini se da im je ovaj proces bio iscjeliteljski, mnogo važniji od odlaska kod psihijatara… Uspjeli su da maksimalno smanje terapiju. Kako su oni reagovali na film kad su ga pogledali?
NENADIĆ: Oboje su plakali, ali su se na nekim dijelovima i smijali. Bili su jako zadovoljni i u biti u filmu je bilo minimalno prepravka nakon testne projekcije s njima. Zajendo su i putovali s nama na nekoliko festival, a i dan danas prate karijeru filma. Moram istaknuti da su izvanredne ovacije publike dobili na Liburnija film festivalu gdje im je publika pljeskala bez prestanka pet minuta.
MONITOR: Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?
NENADIĆ: Pa poprilično mi je teško na to odgovoriti pošto sam prvenstveno snimatelj pa sam često u situaciji gdje se svojim poslom prilagođavam odlukama redatelja i taj način koristim i različite metode tj. pristupe. Kao autora me zanimaju metode u dokumentarizmu koje uključuju i same objekte snimanja kao tvorce sadržaja tj. parcipativna metoda u nekom širem kontekstu.
MONITOR: Šta nakon “Dana ludila”? Radite li na nekom novom projektu – kao reditelj?
NENADIĆ: Trenutno pripremam dokumentarno igrani hibrid o nasilju nad transgender osobama.
Miroslav MINIĆ