Više od polovine građana Crne Gore o sedam dana ljetovanja može samo da sanja. Onda kad ne sanjaju da žive u toploj sobi i da im ne prijeti život uz svijeće u iznajmljenim sobama gdje svakoga časa može pokucati gazda zbog neplaćene kirije
Počinju polako da izumiru generacije radnika samoupravljača, odraslih u vrijeme socijalizma, kad je pravo na godišnji odmor bilo zagarantovano i kad su i osrednje plate dopuštale da familije bar desetak ljetnih dana provedu na moru. Novo je vrijeme, godišnji odmor kao niz slobodnih dana za ogroman broj zaposlenih u Crnoj Gori postao je neostvarivo pravo, more je mnogima, tek slika iz reklama.
,,Ponekad možemo do mora da odemo od ujutru do uveče da se okupamo”, kaže Monitorova sagovornica iz Podgorice. Ne pamti kad je prekonačila na primorju. ,,Plate su tako male da jedva preživljavamo. Imamo prastar auto sa kojim je rizično krenuti do mora čak i kad bi se mogle skrpiti pare za benzin. Muž ima slobodan vikend, a ja radim kod privatnika i slobodna mi je samo nedjelja. Prezadovoljna sam i ako stignem dva sata da se odmorim, stalno imam neki kućni posao koji me čeka. Sve i kad bi imali para da odvedemo djecu da se okupaju, ja nemam ni vremena, a pravo da vam kažem ni volje da krenem. Umorna sam”, objašnjava naša sagovornica.
Mogućnost domaćinstva da priušti sedam dana odmora van kuće godišnje, jedna je od devet stavki čiji nedostatak, prema evropskim standardima, određuje ‘materijalnu deprivaciju’ kao oblik siromaštva.
Ostale stavke su mogućnosti domaćinstva da priušti: adekvatno zagrijavanje stana; veš-mašinu; automobil; neočekivani finansijski trošak iz sopstvenih sredstava; telefon; televizor u boji; meso ili ribu u obroku svaki drugi dan i da ne kasni sa plaćanjem rente, rate za stan ili drugog kredita ili komunalnih usluga za stan u kojem domaćinstvo boravi.
Indikatori istraživanja o dohotku i uslovima života građana u Crnoj Gori, 2013 – 2017. godine, koje je Monstat objavio krajem prošle godine pokazali su da je stopa materijalne deprivacije u 2017. godini bila 35,2 odsto. Toliko je ljudi koji žive u domaćinstvima koja ne mogu da priušte najmanje tri od devet stavki ‘materijalne deprivacije’. Stopa izrazite materijalne deprivacije, koja obuhvata ljude iz domaćinstava koja ne mogu priuštiti najmanje četiri od devet stavki iznosi 13,9 procenata, dok pet od devet stavki sebi ne može da priušti 5,3 odsto ljudi. Kad se sabere, to je 54,4 odsto crnogorskih građana.
Možete se kladiti da je u svakom od tih domaćinstava među prvim stavkama stradao – godišnji odmor. To znači da više od polovine građana Crne Gore o samo sedam dana ljetovanja može samo da sanja. Onda kad ne sanjaju da žive u toploj sobi i da im ne prijeti život uz svijeće u iznajmljenim sobama gdje svakoga časa može pokucati gazda zbog neplaćene kirije.
Doduše, u odmor se može računati i ako neko sedam dana ode kod svojih na selo da pomogne roditeljima ili babama i đedovima da zasade nešto od povrća što će im, kad rodi, dobro doći da se prehrane. Teško da su oni koji su pisali evropske propise mislili na tu vrstu ‘odmora’.
Posebna su priča zaposleni koji s teškom mukom od poslodavaca mogu da dobiju sedam spojenih slobodnih dana. Čak i kad ostvare to pravo, ‘iskija im’ jer poslije moraju da rade duple smjene kako bi odmor dobile ostale kolege. Gazde preferiraju poslovnu politiku koja broj zaposlenih drži na apsolutnom minimumu.
,,Moj muž i ja imamo primanja koja su značajno iznad crnogoskog prosjeka i imamo jedno dijete. Dakle, očekivalo bi se da na ljetovanje možemo lagano otići. Međutim, nije tako. Prvo, kao i većina građana imamo kredit za stan, rata je prilično velika. Kada se uz to dodaju ostali troškovi – računi, vrtić, hrana, teško nam može ostati novca za ljetovanje. I kada odemo, to ni u kom slučaju nijesu hoteli po crnogorskom primorju već privatan smješaj, odnosno aparmani. Možemo da platimo pet ili šest dana. Jedini luksuz koji sebi priušimo je taj da jedan obrok jedemo u restoranu. Ipak, more najčešće viđamo tako što na dan odemo iz Podgorice, što je isto tako opterećenje za kućni budžet, jer ako platite gorivo, sladoled, kafu… ne možete proći ispod 50 eura. Da zaključim – u posljednjih 7- 8 godina od mora smo vidjeli Ulcinj i Jaz na po nekoliko dana i Petrovac i Bečiće na po dan”, priča još jedna Monitorova sagovornica.
Crna Gora se opredijelila da privuče visokoplatežne goste. Znamo u šta se to pretvorilo: u sabijene nakićene betonske gromade na obali mora i gomile nastambi okolo koje mogu da prime toliki broj ljudi koji na plaže, jednostavno, ne mogu da stanu. Za većinu građana te su stvari, ipak, nebitne. Prosto, ništa od toga ne mogu da plate.
Za sedam dana na moru tročlana porodica, samo za skroman smještaj treba da izdvoji oko tri stotine eura. Dok se do mora dovezu i kupe hranu koju će spremati u apartmanu – treba im, na primjer, minimalno oko 200 eura. Pod uslovom da nijednu kafu ne popiju u kafani. I sladoled je upitan. I – potrošili su prosječnu platu. Preostale tri sedmice, dok ne stigne naredna plata, nema za hranu, račune, rate za kredit i tako dalje. Ukratko, to je nemoguća misija.
,,O hotelima u Crnoj Gori mogu da sanjam, mada, iskreno, i da imam novca ne bih dao tolike svote. Prije bih otišao na neko dugo mjesto gdje dobijete mnogo više za mnogo manje para: To znam iz iskustva jer sam ranije, dok nijesam imao porodicu, ljetovao i u Grčkoj i u Egiptu. U Hrvatskoj jeste nešto skuplje, ali imate čisto more i drugi vid odmora bez buke i haosa”, kaže za Monitor dobro plaćeni IT stručnjak. On primjećuje da naši građani nemaju naviku da unaprijed sebi organizuju odmor, ali i da su ovdašnje turističke agencije pretežno okrenute onima koji mogu da plate skuplje aranžmane. Na primjeru Srbije objašnjava kako tamo ljudi već tokom zime počinju da uplaćuju rate za ljetovanje i, čak i kad im je standard niži nego kod nas, uspijevaju da sebi priušte kvalitetniji godišnji odmor.
Gini koeficijent koji mjeri nejednakost u populaciji, prema Monstatu u Crnoj Gori je 2017. godine bio treći najgori među 35 zemalja Evroske unije i regiona. Gora su Bugarska i Litvanija. Po nejednakosi distribucije dohotka, drugi smo na toj listi, gore je samo u Bugarskoj. Stopa rizika od siromaštva u Crnoj Gori iznosi 23,6 isto kao u Rumuniji. Svi drugi u ovoj grupi su bolji od nas. U Hrvatskoj, na primjer, stopa rizika od siromaštva je 20 odsto.
U moru obeshrabrujućih podataka možda su najgori oni koji se odnose na djecu. U Crnoj Gori 40 odsto djece živi u domaćinstvima koja su u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, dok ta stopa u zemljama Evropske unije iznosi 25 odsto. Siromaštvo djece je za deset procentnih poena izraženije od siromaštva odraslih.
‘Materijalno deprivirano’ je 38,2, ‘izrazito deprivirano’ 18,2 i ‘ekstremno deprivirano’ 8,4 odsto djece. Ukupno ih je 64,8 odsto. Ili im majka pere ‘na ruke’, ili im isključuju struju, ili zimi drhte od hladnoće. Žive u mediteranskoj državi socijalne pravde. Mogu se nadati da će ih, ako stignu na red, jednoga ljeta socijalno voditi da vide more.
Miloš BAKIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice