Brez prisustva Sefarda na bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina ne bi bili ono što jesu, ni kroz burnu povijest, ni danas. Doselivši se u Sarajevo brojne židovske su obitelji donijele nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit,čineći grad podno Trebevića čudesnijim i ljepšim nego što je bio do njihovog doseljavanja
Dok sam slušao zvuke stare židovske pjesme u interpretaciji glumice Minke Muftić,tokom trajanja predstave Sedam dana kasnije Svetlane Broz u Narodnom pozorištu Sarajevo, na premijernoj izvedbi ove predstave mojim mislima prolazila su, vjerovali ili ne, čitava stoljeća…
Sam sam u ovu predstavu uvrstio part izvedbe divne sefardske pjesme, ali i na probama i tokom ove izvedbe razmišljao sam, ustvari o sarajevskim Sefardima. O narodu bez čijeg prisustva na bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina nebi bili ono što jesu, kako kroz burnu povijest,jednako i danas. Doselivši se u Sarajevo brojne u to doba, židovske su obitelji donijele potpuno nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit, čineći ovaj grad podno Trebevićačudesnijim i ljepšim u svakom pogledu, nego što je bio do njihovog doseljavanja…Razmišljao sam kako rijetko i malo mislimo o tom četvrtom narodu, koji uz Bošnjake, Srbe i Hrvate čini bogatstvo Sarajeva. Taj najmalobrojniji bh. i sarajevski narod dao je značajne osobnosti koje su u različitim oblastima privrednog, naučnog, kulturnog i sportskog života ostavili uistinu neizbrisivi trag…
Upravo i predstava Svetlane Broz koju pominjem donijela je mali, ali dostatno jarki detalj o doprinosu širenju dobra i čovjekoljublja u najstrašnijim danima opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu,onaj o značenju kuhinje koju su Jevreji organizovali da bi prehranili dio svojih sugrađana, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Roma, ali i da bi kroz cjelodnevna druženja spasavali dušu napaćenog sarajevskog populusa…
Tih dana dok sam na Malu scenu En Face sarajevskog Narodnog pozorišta inscenirao bisere ljudske dobrote koje je Svetlana Broz sakupila u svojoj draguljno vrijednoj knjizi Dobri ljudi u vrememu zla, koincidentno čitao sam knjigu Priče Isaka Samokovlije, sarajevskog i goraždanskog Židova, za kojeg je Ivo Andrić ustvrdio da se radi o bosanskohercegovačkom Čehovu.
U toj atmosferi koju su mi Brozova i Samokovlija stvarali kao svojevrsni bekgraund za predstavu i pojedine njene prizore sjećao sam se i veličanstvene predstave zeničkog Narodnog pozorišta Pasha nosača Samuela, ali i baletne stilizacije Simha posvećene sarajevskim Jevrejima.
Taj tihi četvrti sarajevski i bh narod, za kojeg su tvrdili da je sol Bosne, sve češće naseljava moje misli.Valjda i zbog toga što sam sve svjesniji da njihovim tihim odlascima sa životne scene Sarajevo sve manje liči sâmo na sebe. Dok moju realnost ali i imaginaciju ispunjava lik čudesnog, sitnog i siromašnog bakalina Juse snivam moguću novu teatarsku freskovitost napučenu čudesima tog skromnog jevrejskog populusa. A sve radi tog zvuka iz moje predstave,zvuka sefardskog a tako sličnog našem sevdalijskom.
Četvrti narod kojem vrijedi posvećivati pozornost. Ali ne zgodimice, jer on to zaslužuje i češće i svestranije!
Gradimir GOJER