Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju
Od djetinjstva sam posjećivao Stadion pod Bijelim brijegom, gdje je sve do početka dvostruke agresije na BiH u fudbalskom smislu carevaona daleko čuveni fudbalski klub nazvan po planini ponad Mostara – Velež.
Izrastao je iz radničke tradicije, na početkuse zvao Radničko sportsko društvo. Bio je decenijama više od fudbala i više od bilo kakve zabave za Mostarce,a popularnost je sticaoi diljem Jugoslavije.Osim blistave tradicije koju je baštinio, Velež se posljednjih decenija prošlog vijeka nametnuo izuzetno atraktivnim fudbalom.
U jugoslovenskim razmjeramanezaboravanje bio triling fudbalskih čarobnjaka nazvan po početnim slovima njihovih prezimena BMV (Bajević,Marić, Vladić).Neodoljivi šarm koji su mostarski čarobnjaci odnjihani uz Neretvu i od najstrastvenijih navijača prozvani Rođeni prosipali diljem planete toliko je plijenio fudbalsku,ali i ostalu javnost, da su vrlo brzo Rođeni postali simbol, ali i najbolji ambasadori Grada na Neretvi.
Nije za zanemariti činjenica da je u Veležu karijeru, koju će kasnije nastaviti u francuskom Sent Etjenu, otpočeo reprezentativni čuvar mreže Partizana, Ivica Ćurković, koji je kasnije obavljao dužnost predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije,a i danas je na poziciji počasnog predsjednika FK Partizan.
Veležovu crvenu majicu nosio je i Vahid Halihodžić, donedavni selektor fudbalske reprezentacije Japana, trener Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba.
Agresija na RBiH promijenila je kompletan lik moje domaje.Tako su fašisti iz redova hrvatskog naroda najprije od mostarske kolijevke lijepog fudbala, stadiona pod Bijelim brijegom, načinili sabirni logor za sve mostarske nehrvate, ali i za Hrvate ljevičarskih pogleda i opredjeljenja,a potom jednostavno predali taj fudbalski mostarski hram drugom klubu iz Mostara, Hrvatskom športskom klubu Zrinjski.
Klub blistave tradicije Velež otišao je u mostarsko predgrađe Potoci ili, kako smo ga svi mi Mostarci zvali, Vrapčići.
Neugasla strasna želja Mostaraca, ali i Rođenih iz drugih dijelova nekadašnje zajedničke domovine, da se Velež vrati na stare grane, ovih mjeseci doživljava procese koji bi mogli signalizirati da mostarsko fudbalsko čudo doživljava svojevrsnu reinkarnaciju.
Stadion u Vrapčićima opremljen je gotovo premijerligaški naporima brojnih prijatelja i navijača Rođenih iz inostranstva,kao i mostarskih biznismena, a kvalitetne igre Veleža koje obećavaju povratak u najelitniji rang takmičenja, garancija su rađanja nove generacije čarobnjaka fudbala u mostarskoj kotlini.
To fudbalsko čudo imenom Velež opet je na prvim stranicama sportske štampe, opet su mostarski Rođeni prva vijest na radijskim i televizijskim valovima.
Povratak Rođenih u najelitnije fudbalsko takmičenje ne nosi samo sportsku dimenziju.Vraća se time šarmantni duh Grada na Neretvi,a fina konkurencija Veleža i Zrinjskog rasterećena nesportskih natruha može ovaj,po nacionalnim crtama podijeljeni grad,opet vratiti samom sebi.
Dok mi u ušima odjekuju tekstovi Veležove himne iz pera Miše Marića sjećam se čarobnjaštva i Krune Radiljevića i Muhameda Mujića i Gordana Irovića i Miše Lazovića i Muhameda Roma Glavovića i čudesne trenerske taktike Sulejmana Sule Repca i Domagoja Kapetanovića Kapeca i velikog Miloša Milutinovića, koji je predvodio Rođene kad su osvojili Kup maršala Tita i srca fudbalskih tifoza diljem zemlje.
Rađanje novog mostarskog fudbalskog čuda dragocjen je povjesni trenutak i za cijelu Bosnu i Hercegovinu,kojem se iskrene bh. patriote itekako raduju!
Gradimir GOJER