Povežite se sa nama

MONITORING

Kuda nas vodi autoput: 100 miliona izgubljeno pokraj druma

Objavljeno prije

na

Nepunih sto dana pred istek (prvog) zvaničnog roka za završetak tzv. prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare, ministar saobraćaja Osman Nurković potvrdio je da trebamo vjerovati svojim očima: cesta od Smokovca do Mateševa neće biti završena ove, nego tek u drugoj polovini naredne godine.

,,Očekujemo da to (kraj radova na dionici Smokovac – Mateševo, prim. a.) bude 2020. godina, negdje polovina, možda avgust, krajnji rok septembar – radi svake sigurnosti. Vodimo računa o tome da nam je kvalitet na prvom mjestu. Zaista nam je tu nulta tolerancija…“, gotovo pa nam se pohvalio ministar Nurković, objašnjavajući da su, uz „kvalitet na prvom mjestu“, na probijanje planiranog roka završetka radova za nekih 30 – 40 odsto, najviše uticali „naknadni, nepredviđeni radovi“.

Zaista, ko je još davne 2014. godine, kada su sa kineskim državnim kompanijama i bankama ugovarani radovi i kredit težak skoro milijardu kojim će isti biti plaćeni, mogao planirati da se duž budućeg autoputa mora graditi rasvjeta, te da uz struju planirani infrastrukturni objekat treba i vodu. Iz današnje perspektive čini se kako su nadležni za gradnju autoputa najviše iznenađeni saznanjem da planirana dionica, da bi bila u funkciji, zahtijeva i pristupne puteve, makar u početnoj i krajnjoj tački. Zato nijesu planirali njihovu izgradnu, ali ni eksproprijaciju zemljišta preko koga če te „poveznice“ prelaziti.

Naknadna pamet zahtijeva, pokazalo se, i dodatno vrijeme i troškove. Iako o tome nerado govori, Vlada polako preduzima neophodne korake kako bi prioritetna dionicajednog dana, ipak, bila stavljena u normalnu funkciju.

Bez mnogo pompe, Vlada je na jednoj od prethodnih sjednica usvojila plan rada Monteputa za ovu godinu. A u njemu je planirano zaduženje od 31,6 miliona eura „za izgradnju sistema trajnog napajanja električnom energijom autoputa“. Prema informacijama Monitora u Monteputu su već preduzete konkretne aktivnosti kako bi im traženi kredit bio što prije na raspolaganju.

Šta to kreditno opterećenje znači za državnu kompaniju prepoznatu, najviše, po naplati putarine na tunelu Sozina? O tome govori podatak da su ovogodišnji prihodi Monteputa planirani na 8,3 miliona (1,5 miliona eura manje nego prošle godine) dok je očekivana dobit oko 400 hiljada eura. Prema tome, preuzeti kredit biće težak približno četiri godišnja budžeta (prihoda) odnosno 80 (ovo)godišnjih profita.

Posao dodijeljen Monteputu predstavlja, opet, manje od polovine „nepredviđenih“ dodatnih radova na dionici Smokovac – Mateševo. Ostatak Vlada Duška Markovića pokušava ugovoriti sa postojećim izvođačem – kineskom kompanijom CRBC.

Najavljujući da će taj posao, u vidu aneksa postojećeg ugovora, biti završen do 21. maja – nekadašnjeg roka za završetak svih radova i puštanje 42 kilometra prvog crnogorskog autoputa u svakodnevni rad, iz Vlade nam otkrivaju još jednu neobičnuinformaciju. Nakon 45 mjeseci zvanične gradnje i nepuna tri mjeseca prije planiranog okončanja radova, još uvijek ne postoji glavni projekat za dionicu Smokovac – Mateševo. Taj dokument će biti kompletiran do kraja marta, najavljuju izvršne vlasti uz napomenu da je do sada Glavni projekat završen „u procentu od 98 odsto“. Da li ta dva odsto koja tek treba da se urade kriju još nekakve „naknadne i nepredviđene radove“? To je pitanje u ovom trenutku izlišno i postavljati. Oni koji znaju prinuđeni su da ćute, a onima koji o tome govore ne možemo više vjerovati na riječ.

Vratimo se, zato, aneksu ugovora o izgradnji prioritetne dionice koji pripremaju Vlada i CRBC. On je „praktično“ u završnoj fazi, najavljuje ministar Nurković „očekujemo ovih dana da dobijemo konačno odobrenje, odnosno obrazloženje svake stavke iz tog aneksa, ponude izvođača i da ćemo vrlo brzo potpisati aneks ugovora“. On najavljuje da će dodatni radovi koji se ugovaraju sa Kinezima koštati nekih 50 miliona eura. Uz poslove i troškove prebačene na Monteput, to bi sve skupa nosilo dodatnih 80-81 milion eura, ili deset posto prvobitno ugovorene cijene. „To je onih 10 odsto ugovorom predviđeno za nepredviđene, neugovorene radove”, napominje ministar, pokušavajući da i sebe i druge ubijedi kako sve to ide prema unaprijed zacrtanom planu.

Iz Vlade, primjetno je, niko više ne pominje obavezu izvođača iz Kine da plati penale za svako kašnjenje radova. To i ne treba da čudi znamo li da su nama i našim vlastima trebale dvije i po godine da shvatimo kako ne znamo gdje počinje, a gdje se završava naš posao stoljeća, odnosno prioritetna dionica autoputa.

OVAKO JE POČELO – KAKO ĆE SE ZAVRŠITI: Milo Đukanović u društvu nekadašnjih premijera Hrvatske i Srbije na jednoj od svečanosti početka gradnje autoputa

,,Dilema je da li je petlja ugovorena obaveza ili ne”, priznao je ministar saobraćaja Osman Nurković početkom prošle godine, nakon što je njegov prethodnik na čelu Ministarstva saobraćaja Ivan Brajović pokušao da demantuje navode medija da gradnja petlje (ukrštanja) u kojoj će, navodno, da se spoje dva autoputa (Bar – Boljare i Jadransko-jonski autoput) i magistralni put Podgorica –Kolašin nije dio ugovorenog posla sa CRBC i Eksim bankom. „Bilo bi nezamislivo da glavni grad bude bez priključka na autoput”, čudio se kao Brajović, sve nas podučavajući: „U potpunosti je netačan navod da Projektnim zadatkom investitora nije uvrštena petlja Smokovac. Upravo suprotno, Projektnim zadatkom je predviđena obaveza da se projektuje petlja Smokovac sa svim pripadajućim elementima”.

Svima koji umiju da čitaju i to je bilo dovoljno da shvate kako izgradnja tog dijela autoputa nije ugovorena.

Čuvajući obraz koalicionim partnerima bez čije podrške nema potrebnu većinu, u priču ima-nema petlje uključio se i premijer Marković. „Nesporno je da je ugovorena izrada projekta te petlje, ali postoje različita tumačenja da li iz ugovora proizilazi i obaveza kineske kompanije CRBC da izrade petlju. Oni misle da to nije predviđeno, mi mislimo da jeste”. Onda su stvari stavljene na svoje mjesto. I Vlada je krenula u potragu za načinom na koji će najefikasnije prikriti dodatne troškove.

U novcu i vremenu.

Da smo, recimo, mi u Crnoj Gori usvojili poslovne manire vladajuće porodice mi bismo naglas postavili pitanje izgubljene dobiti za vrijeme produženja roka gradnje. Pretpostavljeni broj vozila dnevno (makar dvije ljetnje sezone) puta oprojektovana cijena putarine. Minus troškovi… Na isti način na koji je to pitanje postavio ovdašnji biznismen kome je potom Vlada, pod komandom njegovog rođenog brata, isplatila desetak miliona eura, pored ostalog i na ime „neostvarene dobiti“.

Umjesto toga svjedočićemo pokušaju vladajuće koalicije da i ovaj svoj poraz preokrenu u prednost. Predizbornu. Istina je da ministar Nurković svako malo pomjera zamišljeni rok za završetak dionice na kojoj, do danas, nije stavljen ni metar asfalta. Tako smo krenuli od narečenog 21. maja 2019, pa preko kraja ove godine i narednog Dana nezavisnosti stigli do septembra 2020. Ostane li na tome, moglo bi se desiti da se svečanost puštanja u rad dionice Smokovac – Mateševo preklopi sa narednom predizbornom kampanjom. Pod uslovom da se gradnja puta dodatno ne otegne, a mandat aktuelnih vlasti prinudno ne skrati.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz vlade (resornog Ministarstva)  brojne primjedbe zainteresovane javnosti na ponuđeni dokument, nijesu željeli ni da ih čuju. Ko želi, može da im piše, saopštio je ministar Slaven Radunović, najavljujući skoro usvajanje pripremljenog PUP-a Podgorice

 

Obećano je pretvaranje Podgorice u „modernu metropolu“. Dobićemo građevinsko zemljište umjesto šuma u Rogamima i na Gorici. Višespratnicu umjesto gradskog bazena u Tološima (ulica Baku), stambena naselja umjesto igrališta i prostora za rekreaciju u Zagoriču, Zlatici, na Marezi. Potencijalna šetališta uz rijeke Moraču (Zlatica) i Širaliju (Rogami) takođe će postati prostori za stanovanje i komercijalne djelatnosti. Park prirode Zeta dobiće – kolektor. U dijelu zaštićenog prostora vodoizvorišta Mareza mogao bi nići dio novog grada Velje brdo.

Duž bulevara Podgorica –Tuzi, 300 metara sa lijeve i desne strane, umjesto vinograda uzgajaće se će –zgrade. Takođe na zahtjev Plantaža, i zemljište u Kokotima  (42 hektara) koje im je nekada dato na korišćenje, za podizanje vinograda, a sada se izgleda vodi kao njihovo vlasništvo, biće prenamijenjeno iz poljoprivrednog u zamljište „za centralne djelatnosti“ (magacini, hale…). Samo njima, ali ne i ostalim vlasnicima okolnog zemljišta. „Prođe li im što su zamislili, Plantaže će se proizvodnjom vina baviti samo iz hobija“, čuli smo od verziranih.

Ko se ne sjeća lekcija iz osnovne škole da je Crna Gora oskudna s poljoprivrednim zemljištem, moraće da ih pritvrdi. Usvoji li Vlada pripremljeni prijedlog izmjena i dopuna Prostorno urbanističkog plana Glavnog grada, na prostoru opštine Podgorica biće izgubljeno oko 10.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (od sadašnjih oko 30 hiljada urbanizaciju će preživjeti 22.018 hektara). Najbolje poljoprivredno zemljište – čak i ono sa postojećim sistemima za navodnjavanje –postaće građevinsko.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KADRIRANJE  U BEZBJEDNOSNOM SEKTORU: Familija, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kumovi, ujaci, partijski drugovi, supruge, politički dogovori,  prate imenovnja u bezbjednosnom sektoru.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora odlučujući uticaj na izbor  Ivice Janovića na čelo ANB imao je Janovićev kum Branko Krvavac,  šef kabineta premijera

 

Zaspali smo s jednim, probudili se s drugim šefom ANB-a. Na telefonskoj sjednici, u sitnim večernjim satima, Vlada je krajem prošle sedmice na brzinu izabrala vršioca dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbijednost, Ivicu Janovića. Prethodni  šef ANB, Boris Milić  je  „iz ličnih razloga“ podnio  ostavku.  Lični razlozi pojavili su se nakon razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem.  Ne smetaju da  ostane u Agenciji.

Janović je četvrti direktor ANB u protekle četiri godine. Njegov izbor nijesu podržali samo potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj Milun Zogović i ministarka saobraćaja Maja Vukićević, oboje iz redova Demokratske narodne partije.  Sudeći po naknadnim i  rijetkim pojašnjenjima mnistara koji su glasali Janovića, svi ga mahom površno poznaju.  Preporuka mu je, kako je to objasnio ministar pravde Bojan Božović –   premijerovo povjerenje.  “Za mene je najveća preporuka Spajićeva odluka. Spajić ima veliko povjerenje u njega”, objasnio je Božović.

Da se premijer oko izbora novog šefa ANB nije konsultovao  sa partnerima u vladi, tvrdi lider DNP Milan Knežević. “Spajić nikoga nije upoznao sa radnom biografijom novoimenovanog šefa ANB-a”, kazao je.

Novog direktora ANB ne poznaju ni u  bezbjednosnom sektoru.. Prosto, ne dolazi iz tog resora. Privatni je preduzetnik, a prema registru Privrednog suda među osnivačima je dvije kompanije –   La Bottega Company  i Gvardija. Bio je oficir Plovidbene straže na Italijanskoj kompaniji MSC. Od 2018. godine se bavi turizmom, vlasnik je Vile L Palace u Budvi.

Janovića dobro poznaju u vrhu  Pokreta Evropa sad (PES).  Mediji su već objavili, on je rođak poslanika te partije Tonćija Janovića, suprug predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Janović, imenovane na tu funkciju u aprilu ove godine.  Novi šef ANB je  i kum Spajićevog šefa kabineta Branka Krvavca.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROGRAM ES2, FUNKCIONERI I OSTALI: A kolika je vaša plata?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih, isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem

 

 

Ovih dana bili smo, ne bez razloga, zatrpani zanimljivim statističkim podacima serviranim iz državnih službi koji se tiču najvećih, najmanjih, prosječnih zarada u Crnoj Gori.

Od Poreske uprave saznali smo da je najveća obračunata i isplaćena zarada u ovoj godini iznosila 187.308,22 eura bruto (oko 140.000 eura neto). Srećni dobitnik bio je državljanin Crne Gore zaposlen u sektoru koji se vodi pod šifrom djelatnosti “nespecijalizovana trgovina na veliko“. Koji dan ranije, iz Ministarstva finansija stigao nam je, nakon višemjesečnog zatišja, popis 2.000 najvećih zarada isplaćenih iz državnog budžeta za mjesec oktobar. Prethodno se oglasio i Monstat, saopštavajući da je prosječna oktobarska neto zarada iznosila 944 eura neto (1.137 eura bruto).

“Prosječna zarada u statističkom istraživanju za mjesec oktobar ne odnosi se na sve oktobarske zarade koje veliki broj izvještajnih jedinica isplaćuje u novembru, već će one biti sastavni dio istraživanja za novembar koje će biti objavljeno 30. decembra”, napominje se u saopštenju kojim se objašnjava da su u njihovu računicu ušle samo isplaćene oktobarske zarade. Zato, zaključili su u Monstatu, “efekti Vladinog programa Evropa sad 2 nisu u potpunosti sastavni dio ovog saopštenja, već će biti potpuno obuhvaćeni narednim”.

Ovaj dodatak saopštenju kupuje vrijeme premijeru Milojku Spajiću koji je, ne jednom, obećao kako će podnijeti ostavku ukoliko, sa isplaćenom oktobarskom zaradom, prosječna (neto) plata u državi ne bude 1.000 a minimalna 700 eura. U skladu sa predizbornim obećanjima Pokreta Evropa sad iz proljeća prošle godine. Ne bi trebalo da začudi ukoliko Monstat objavi kako je novembarska, a možda i korigovana oktobarska prosječna zarada, bliža zacrtanom cilju od sada nedostajućih 56 eura. Ako, i ne dosegne obećanu hiljadarku. U prosjeku.

To će pokazati da je premijer bio u pravu, uz malo finansijske gimnastike kojom smo dobili dva minimalca (u zavisnosti od školske spreme ali i od sistematizacije radnih mjesta). Ali neće utješiti mnogobrojne na ovdašnjem tržištu rada koji  su se nadali da će, dolaskom na vlast Milojka Spajića i njegovog PES-a, minimalac koji primaju porasti na 700 eura. A on je  600, ili 16 posto manji. Tako će, za 12 mjeseci, zapošljeni koji primaju minimalnu zagarantovanu zaradu  biti uskraćeni tačno za dvije plate.

Drugi problem uočljiv iz prilično šture statistike pokazuje da su minimalna i prosječna zarada sve bliže jedna drugoj. Što znači da je sve više zapošljenih u Crnoj Gori čija se zarada kreće u rasponu od stvarne minimalne (600 eura) do iznosa koji je od minimalca veći do 50 odsto. Ili tek nešto preko toga (prosječna zarada je oko 57 odsto veća od minimalne). Zvanično nemamo te podatke, ali je osnovano predpostaviti da je riječ o ubjedljivoj većini onih koji imaju zvaničan posao i primaju legalno obračunatu zaradu.

Za primjer: onaj Crnogorac što je jednog mjeseca u ovoj godini primio 140.000 eura (država se tu ovajdila za skoro 50 hiljada eura) tada je, statistički, 407 isplaćenih minimalnih zarada pogurao do državnog prosjeka. Iako su ti ljudi kući ipak donijeli samo 600 eura. Jasno nam je da to nije redovna plata, jer da jeste primao bi istu ili sličnu svakog mjeseca, ali sistem je tako prepoznaje.

Može i ovako: svaka od zarada sa popisa 2.000 najvećih isplaćenih iz budžeta za mjesec oktobar, podigla je do državnog prosjeka između pet i 15 osoba koje su tog mjeseca primile minimalnu zaradu. Sve skupa, to je između 20-25 hiljada zapošljenih koji postanu statistički prosjek dok u stvarnosti sastavljaju kraj s krajem. Ni onima koji stvarno primaju zarade u visini državnog prosjeka nije mnogo lakše.

Da se razumijemo, nije problem što jedan mali dio zapošljenih ima plate koje liče na evropske, ili su u rangu sa njima. Problem je što velika većina preostalih nije u sličnom položaju, uprkos svom znanju i trudu.

Kada bi se Monstat, Poreska uprava, Fond PIO, ili svi skupa, potrudili da izračunaju medijalnu zaradu – to je iznos u odnosu na koji tačno polovina zapošljenih prima veću, a druga polovina manju platu – dobili bi mnogo realniju sliku o stvarnom standardu zapošljenih, ali i o tome šta i u kojoj mjeri utiče na raspon zarada u Crnoj Gori (obrazovanje, zvanje, politička podobnost,  državi/privatni poslodavac, sektor u kome se zarađuje…).

Možda je to i razlog što ne znamo medijalu. Bez nje, možemo pratiti samo podatke po sektorima, onako kako ih selektuje i prezentuje Monstat. Ti podaci kažu da zapošljeni u državnoj upravi i odbrani (23 hiljade zapošljenih, 996 eura prosječna oktobarska plata) zarađuju, u prosjeku, 13 eura više od 15 hiljada zapošljenih u zdravstvu i 41 euro više od prosječne zarade u obrazovanju (18 hiljada zapošljenih). Istovremeno, u prerađivačkoj industriji prosječna plata je skoro 250 eura (ili 25 odsto) manja nego u državnoj upravi. Za sada.

Vlada je pripremila Nacrt izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, javna rasprava je završena 8. decembra i sada čekamo da prema Skupštini krene prijedlog novog Zakona. Jedna od novina koja je izazvala najveću pozornost javnosti jeste naum da se plate javnim funkcionerima, izmjenom koeficijenata, povećaju za 30 odsto.

Vlastima nije pomoglo ni objašnjenje da javni funkcioneri nijesu samo političari (poslanici, ministri, predsjednici Skupštine, Vlade i države) već i rukovodeći ljudi sudske vlasti, VDT, glavni i ostali tužioci Specijalnog državnog tužilaštva, lokalni funkcioneri, članovi Senata Državne revizorske institucije, ombudsman, predsjednik Državne izborne komisije…

Sada  pojedini službenici u sistemu imaju veću platu od nadređenih rukovodilaca, pokušao je opravdati taj naum ministar finansija Novica Vuković. Ni to se  objašnjenje u javnosti nije primilo kako treba. Jedni su insistirali da je političarima i sadašnja plata prevelika u odnosu na učinak, drugi nabrajali privilegije: od službenih automobila i telefona, preko zapošljavanja savjetnika, službenih putovanja i dnevnica, naknada za članstvo u raznoraznim komisijama i plaćanje “dodatnih” angažmana koji, često, podrazumijevaju isti posao za koji su i redovno plaćeni.

Zato su u Ministarstvu finansija odlučili da obnove praksu objavljivanja 2.000 najvećih plata isplaćenih iz budžeta. Ne bi li javnost uvjerili kako, za razliku od ljekara-specijalista, univerzitetskih profesora, sudija i tužilaca sa vrha hijerarhije pravosudog i tužilačkog sistema, po kojeg policajca… političari ne stoje baš najbolje sa zaradama.

Tu je praksu ministar Vuković uveo na početku svog mandata, ali su brojne falinke u evidenciji dobar naum učinili krajnje upitnim. Pokazalo se da Ministarstvo finansija ne razlikuje zaradu i naknade, redovne ili vanredne, koje se periodično isplaćuju (godišnje, polugodišnje…). Pa sabira babe i žabe. Istovremeno, Vlada nije  javnostii ponudila podatke o zaradama političara koji platu zarađuju upravljajući državnim, lokalnim i javnim preduzećima. Po dubini. Iako dobar dio njih nije plaćen ništa manje od onih koje su se našli na vrhu objavljenih lista. Dok je dio njih od javnosti skrivao svoju zaradu. Tako podaci NVO Institut alternativa pokazuju da trećina izvršnih direktora i više od polovine članova odbora direktora crnogorskih državnih preduzeća nije prijavilo zaradu.

Uglavnom, na listi 2.000 najvećih  ni jednom nijesmo imali dva puta istu osobu na njenom vrhu. Tako je ovomjesečni pobjednik – direktor Instituta za biologiju mora (oktobarska zarada 5,56 hiljada eura) na prethodno objavljenoj listi imao zaradu nešto veću od dvije hiljade eura, što ga je pozicioniralo na 1.177 mjesto. Valjda jedina korist od ovih nepotpunih i ponekad netačnih podataka bilo je što je direktor RTCG Boris Raonić odlučio da sebi smanji platu nakon što je u februaru zasjeo na čelo liste. Sada je 39. sa platom od skoro  3,4 hiljade eura.

Da država, i kada su plate u pitanju, može biti i majka i maćeha pokazuje i podatak o prosječnoj zaradi u zdravstvu. Koja je jedva desetak eura iznad državnog prosjeka, i ako vidimo da na listi 2.000 ljekara ne fali. Ali ih zato nema dovoljno u državnim bolnicama. Pošto su negdje drugo spremni da ih plate više, uz manje rada.  Kao što ni mladih sudija i tužilaca nema u sudnicama, uprkos stalno otvorenim konkursima. Dok Vlada istrajava na stavu da se trogodišnji pripravnički staž u pravosuđu odrađuje za minimalac od 600 eura. Baš toliko će, otprilike, porasti plata ovdašnjim političarima kada izglasaju već pripremljeni zakon.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo