Januar 1983: Živa legenda našeg modernog slikarstva, jedan od najvećih crtača današnjice, tip mimo svih tipova, govori o svom neobičnom i paradoksalnom životu, o Pikasu, jugoslovenskim slikarima, prostitutkama, samoubistvu, Stevi Raičkoviću, Sartru, Dadu Đuriću, Crvenom krstu, Aleksandru Popoviću zvanom Žak Zaks, mladim ženama, mladom siru i – usamljenosti.
Uroš Tošković priprema u Titogradu izložbu svojih slika i crteža.
Isluženi ratnici praznog pogleda, krezube i obnevidele starice čije su stvari izbačene na pločnik, istrošene prostitutke koje drežde na kiši, zloguke ptičurine slomljenih krila …
Uroš Tošković otkriva nam svoj neobični svet koji nije lep: to je svet u kojem se ljudska bića muče i propadaju, u kojem doživljavaju poraze i razočaranja; svet smrti i grozote; svet patnji i poniženja; svet plača i nezadovoljstva; njegovi vojnici i prostitutke kao da nemaju nikakve nade za sutra; živeći u patnji oni nam poručuju da je naše postojanje na zemlji sumorno i tragično.
Dakle, nakon dugog izbivanja i lutanja kojekuda po svetu, ponovo je među nama “strašni Tošković”, živa legenda Beograda pedesetih godina, čovek koji je “pljunuo na realizam”, jedan od najvećih crtača
Bogovi su mrtvi
U restoranu hotela “Crna Gora” ovaj slikar ispija čašu obične vode bez limuna i čudi se:
Šest dana nijesu mijenjali posteljinu! Kad sam jutros upozorio sobaricu da donese čiste čaršave u moju sobu, ona me s visine pogledala i odbrusila:
“Miči mi se, avetinjo, ja sam poštena žena!”
No, mali incident sa sobaricom nije jedino iznenađenje koje je ovde doživeo:
Sinoć, prilazi za moj sto jedan mlad čovjek, prljav od rada, proćelav, mršav, nijednoga svoga zuba nemaše, usijanih očiju i sa nekom vrstom straha, pita:
“Izvinite, da li ste vi Uroš Tošković?”
Pošto potvrdih, mladić promuca:
“Opkladio sam se sa svojim drugovima, oni su tvrdili da ne smijem da vam priđem …”
U sebi sam se iskreno začudio: zar su mladima još potrebni bogovi!
I vi ste u mladosti imali svoje bogove?
Sjećam se kako sam nekada sa strahopoštovanjem pratio svaki pokret starog Lubarde, dok je nama, skoro djeci, pričao o svojim putovanjima u Moskvu i slikama u moskovskom metrou. Ili kada sam na Monparnasu, prepoznavši ga, zaustavio Pabla Pikasa.
Upitao sam: Izvinite, da li ste vi Pablo Pikaso? Mali, ćelavi Pikaso, zdepast kao radnik na meksičkoj plantaži, usporio je korak:
“Jeste, jeste, ja sam Pikaso, a šta vam treba mladi gospodine?” – rekao je, misleći da tražim neku ulicu, a možda i milostinju.
Sićušni starčić, pogrbljen, glava mala kao čioda, ali očiju živih kao revolver, no sve u svemu, što bi rekli naši Crnogorci – obični jado.
To je bio moj prvi susret s njim, i kao da me razočarao.
Nikada više nijesam poželio da budem njegov đak. Tek toliko da bih prikrio svoju nelagodnost, zamolio sam ga za autogram na mom crvenom indeksu tek donešenom iz Beograda.
!?
Htio sam da kažem: ne postoje svetinje. Za pametne ljude svi bogovi su već odavno mrtvi.
Robovi novca
Vratili ste se posle skoro dvadeset godina provedenih u Parizu. Kako je bilo?
U početku bješe jezivo. Nagladovao sam se i nasamovao kao nijedan. Da ne bih umro od gladi, odlazio sam u Luvr i vodio kipove na pišanje. Za svaku skulpturu koja bi pišala dobijao sam po deset santima.
Kupao sam mrtvace, pisao pjesme, čuvao garaže, nosio terete, spavao ispod mostova i družio se sa samim sobom.
Verovatno ste se stideli svog balkanskog porekla?
Zaista, ja sam za njih bio stranac sa Balkana, sa teškim akcentom, došao iz Crne Gore, gdje ljudi vrše sodomiju nad životinjama, nad mečkama i kozama, iako mislim da su Francuzi pomalo pretjerivali …
Pokušavao sam da se adaptiram, da malo ličim na nekojega Parižanina, stidio sam se što imam divlji pogled, stidio sam se čak i svojega lika, nastojao da crtam kao Pikaso, kao Maks Ernst itd.
Trgao sam se nad samim ponorom, preplašen, shvatajući da sam na putu da izgubim samoga sebe.
Postali ste opet onaj stari Tošković?
Taj period krize je kratko trajao, možda mjesec dana u životu, i ponovo sam se vratio sebi, jer sam vidio da me štiti neka moja sopstvena snaga koja ne liči na druge, a zbog koje su me drugi osuđivali.
Ponovo sam odlazio u Notr Dam i crtao Mariju Magdalenu kao raspuštenicu, čije su noge razgolićene, i čija crnina između nogu pohotom lebdi negdje do nebesa.
Klošare pored Sene, kojima je, nekad davno, pripadao i Žorž Brasans, ponovo sam crtao kao svečeve. Kao i u Beogradu: opet sam pisao pjesme, gubio ih, gladovao, i u svemu tome prikupljao nekakvu snagu.
Spavanje ispod mostova, gladovanje i strah, učinili su i pomogli mi više nego ono kad sam bio stipendista francuske vlade, spavao na dušecima, nosio šešir, bijele pantalone, uglađen, ali kao za neko prokletstvo nijesam mogao da mrdnem u slikarstvu!
Sa drugim našim slikarima u Parizu nije takav slučaj. Oni su svi uspeli, postali su slavni, i mi se njima dičimo?
Naši pariški slikari, svi odreda, nijesu mogli da opstanu bez novca i bez zaštite galerista. Oni su najamnici, robovi novca i galerista. Zato su se i divili:
“Znamo jednoga koji živi bez galerije, to je Tošković!”
Sam Dado čudio se mojem načinu života, samotnom i bez ičije zaštite.
Jer, moje je mišljenje, svi ti štićenici, tokom vremena, dođu do zenita i ne mogu dalje. A iskušenici i robijaši svojega duha, kad dođe trenutak, kao tane ili kao tane ili kao barut – oni više ne pitaju za dozvolu.
Zamotan u dronjke
Negde sam pročitao, a to se vidi i po vašim crtežima i slikama, da ste u svoje vreme bili zaokupljeni idejama egzistencijalizma?
Exister znači postojati. Iznenadio sam se kad je uglađeni i fini Žan Pol Sartr, predratni profesor s platom, najedanput postao branitelj onih koji su ustali protiv vonja u društvu i raspadanja. To je krajnost!
Inače, vrlo dobro se sjećam, te daleke pedeset druge-treće godine, kada smo umirali od gladi, kada smo posuđivali jednu istu košulju da bismo izašli na sastanak sa djevojkama, kada smo ja i Dado jeli iz iste šerpe neku smrdljivu supu, kada mi je on brojao svaki zalogaj i govorio:
“Ti mi uze dva zrna pasulja više, majku li ti tvoju!”
… da i ne govorim o jezivim beogradskim košavama, o ciči, o snijegu, kako smo gladovali, zima je bila, išao sam bez košulje, bez džempera, zamotan u neke dronjke i novine, u cipelama koje sam iskopao na đubrištu, ne zbog fotografisanja nego zbog opstanka…
I kad više ne mogu, posrćem, izgladnio, jadan, bijedan, očiju krvavih od nespavanja, sa blokom u ruci kojega nijesam ispuštao, služio mi je kao uzglavlje i kao pokrivač, oni me izbacuju iz Skadarlije, tjeraju me jer sam nepristojno obučen…
Hoću da idem u Crveni krst, da molim za malo robice, ali tamo mi traže dozvolu za zapošljavanje, a nijesam je imao jer sam bio izbačen sa Akademije …
Jednostavno, preko noći, posprdno objavljuju: egzistencijalisti u Beogradu i na Sen Žermenu …
A danas, svi ti okolo, koji su nam se rugali, koji su imali lijepe, nove, ispeglane pantalone, i mašnu, i košulju po posljednjoj modi boje badema, danas me oni pozivaju na ručak, a tada su me ostavljali da umrem kao pas!
I svi su se stidjeli da budu u društvu sa mnom, nijesu htjeli ni do kraja ulice da prošetaju, da ih drugi ne bi vidjeli s kim idu …
Exister znači postojati. Eto, to je ta riječ!
Akademici i prostitutke
Ljudi se i danas sećaju vremena kada ste vi i Dado Đurić, divlji i bradati, pešice banuli u Beograd i preporodili ga?
Meni su te uspomene i te kako dragocjene. One su mi pomogle da istrajem u najtežim trenucima, da prevaziđem samoga sebe. Tada se u “Ruskom caru”, današnjem restoranu “Zagreb”, okupljala elita beogradskih beskućnika i klošara, vagabunda i besposličara, prinčeva poezije i mudraca, današnjih akademika, koji su, uz neumorne besjede, dokazivali da su baš oni duhovni vođi novoga društva.
Prostitutke su bile skromnije: nikada se nijesu miješale u stvari drugih, samodisciplinovano su radile svoj posao na trotoaru ispred kafane, i to do kasno u noć.
Sjećam se, kao da je juče bilo, kako je jedna od njih vazda ostajala kratkih rukava; mala i džgoljava, iznurena i zgrčena, jednom riječju nikakva, uporno je sa svojom tašnom čekala posljednjeg klijenta koji se nije pojavljivao, iako je ponoć uveliko bila prevalila.
Neki prodavač lozova, Ličanin ili Crnogorac, pozamašan i ljudina, invalid, glasno bi prozborio, kao u kakvom pozorišnom komadu:
“E, kome bi se digao na ovu, da mu oca očina jebem!”
Kafana se zatvarala, čistačice su već bile po ćoškovima.
Ja i pjesnik tišine Stevan Raičković posljednji smo se udaljavali u kišnu noć, dok je ona uporna dama, i dalje stajala na pločniku, možda i povrijeđena zbog nehumanosti ljudi …
Mrčulja, nije ni znala da je humanost kao u Priči o Crnogorcu, kad su mu rekli:
“Ala si ti postao humanista: žena ti jaše na magarca, a ti ideš pješke iza nje!”
“Pa, jeste tako, ali ovaj put je pun mina”.
Dado – čudo od deteta
Kako je prestalo vaše druženje s Dadom?
Kada je trebalo otići u Pariz, Dado je mudro sračunao da je ipak bolje obrijati bradu i vezati kravatu. Jedne večeri, u nekoj gužvi kod Kinemateke, vidim: Dado ćuti, stavio kravatu, obrijao se.
Naučili su ga da bude lijep i uredan, da bi dobio pasoš.
Kasnije, pričali su mi, kada je došao u Pariz i vidio Notr Dam, klekao je, poljubio zemlju i rekao:
“Ja sam ovdje rođen!”
I taj Dado meni jednom reče:
“Ja hoću totalno da zaboravim Jugoslaviju, da se odvojim od nje”.
Razmišljao sam: to je možda mudrost, sposobnost za adaptiranje.
Kad ste prvi put videli Dada? Kako je počelo vaše druženje?
Nijesam ja vidio njega, nego on mene. Polagali smo prijemni ispit na Cetinju, u umjetničkoj školi, gdje su profesori bili Lubarda i Milunović.
Oni su rekli:
“Sad će doći jedan mali, čudo od djeteta, da crta, ali ako mu ne kupimo pola kila trešanja – neće dolaziti!”
I stvarno, pojavio se skoro dječačić, nacrtao za nekoliko minuta i otišao. Oni su rekli:
“Njegov ujak je Mirko Kujačić, on ima puno boja i pinjela.”
Iskreno rečeno, ja sam mu na tome mnogo zavidio.
Kasnije su neki pisali da ste vas dvojica, po dolasku na studije, “zapalili Beograd”?
Ljudi u Beogradu se i dan-danas sjećaju toga, a pisali su Čelebonović i ostali. Istorija Beograda, istorija slikarstva XX vijeka, ne mogu bez nas.
Tačno je, mi smo zapalili Beograd, mi smo na neki način pljunuli na socijalizam.
Uvek usamljen
Kažu da ste bili krajnje samosvojna i neobuzdana ličnost?
Čudno je to, kad imaš svoj stav, kad si jedan protiv svih, a na ivici si samoubistva, niko neće da te ubije, a ti nemaš kuražnosti, tražiš izlaz …
Kad imaš svoj stav, to se vidi u tvojem koraku, u licu, u svakom gestu, to bode oči. Klao sam tada pogledom i duhom, i svi su govorili:
“Ide strašni Tošković!”
Tjerali su me iz svih kafana, soba, pozorišta, a ja sam samo crtao da ne bih izvršio samoubistvo, i to bjesomučno i bez prestanka sam crtao, a oni su šaputali:
“Zar ovaj još nije izvršio samoubistvo, kako je nevaspitan, kako može da crta dok drugi slušaju muziku!”
Izgleda, moralo je tako da bude.
Ali zato sam sada otišao u drugu krajnost; uživam u finim jelima: pečurke na žaru, kolenica uz kost, kutjevsko vino, mladi sir, mlada žena i dvoje djece. Nema većeg tirjanina od bivšeg roba!
Kažu mi konobari da ste već godinu dana u ovom hotelu, ali da ste uvek sami, ni sa kim se ne družite?
Ne trpim druge ljude, ali ipak, ponekad, iz poštovanja, moram da se prisiljavam da razgovaram sa njima. Osjećam se jezivo uništen kad sam sa drugima. Tek u samoći postajem svoj gospodar. Dok drugi, naprotiv, kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenima i nezaštićenima.
Zar nikad ne poželite da s prijateljima popijete po neku, da proćaskate?
Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam.
Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.
To objašnjavam time što sam, u stvari, uobražen, što smatram da mi niko nije ravan. Zato i razumijem poneku šalu drugih, kad viknu zamnom:
“Zdravo, đe si genije!”
No, nemojte misliti da je u samoći lakše!
Vidim, ne pušite, ne pijete, nemate društva …
Nikada ne pijem. Otkad sam se vratio u Jugoslaviju volim da uzmem jedan do dva viskija dnevno. Tako, uz jelo, a i za krv je dobro.
Jer, vi znate, ja sam u novembru napunio pedeset godina. A to je već pola života!
Razgovarao: Branko Vuković, obrada: Yugopapir (Duga, januar 1983.)
Naravno da će rezultati izbora u Podgorici biti na svoj način i ” lakmus papir ” stanja na republičkom nivou. No, očekujem, ovi izbori neće baš u potpunosti razbistriti podgoričku političku scenu
MONITOR: Bliže se podgorički izbori. Kako vidite saveze koji su za tu utrku napravljeni i kampanju koja je u toku?
PEPIĆ: Ovi vanredni podgorički izbori privukli su najveći broj učesnika do sada . Primijetno je i da u njima učestvuje najviše predizbornih koalicija. Naravno, one su legalne i legitimne, u nekim situacijama moglo bi se reći i poželjne, ali mislim da su ove i ovakve koalicije ” predizborni brak” većini političkih subjekata koji sačinjavaju, spas od njihovog političkog kraha . Prije da se udružuju zbog straha od birača. Slobodan sam reći, da se ove koalicije stvaraju najviše iz ličnih razloga. Ako su već, kako nam se prikazuju, toliko uvjereni u svoje vizije i misije , dobro bi bilo da samostalno učestvuju, pa da se vidi koliko je onih koji ih podržavaju. Ovako, kada se postigne neki izborni rezultat, na scenu stupa njihovo pregovaračko i ucjenjivačko umijeće.
Što se tiče kampanje između učesnika , ona može da djeluje žestoko. Ali, ja sam očekivao još žešću. Poznato je da su ove podgoričke izbore proizveli ne međupartijska već unutarstranačka prepucavanja. Oni koji su se do nedavno kleli u ” vječna prijateljstva i saradnju ” imaju i imali bi što reći jedni o drugima. Ostaje utisak bez obzira na ponekad žešću retoriku i prepucavanje , da i nijesu baš spremni da iznesu sve jedni o drugima. Drago mi je što su , bez obzira na prepucavanja političara , građani sve imuniji na te pojave . Neka se taj i takav trend i nastavi.
MONITOR: Jesu li izbori u Podgorici „sve samo ne lokalni“, kako je kazao Saša Mujović, ministar energetike koji predvodi kampanju za PES i Demokrate?
PEPIĆ: Pa dobro, zbog broja birača izbori u Podgorici, nemaju samo lokalni već širi značaj. Podsjećam da su vanredne izbore u glavnom gradu proizvela unutarpartijska pucanja u PES- u. Ovi izbori su poseban test za PES , i tu sam saglasan sa g. Mujovićem. Mislim da je onaj prošlogodišnji uspjeh na junskim republičkim izborima dobrano uzdrman. Predviđam da će PES izgubiti značajan broj birača na ovim podgoričkim izborima. Ne samo zbg nekih pogrešnih političkih poteza, već i zbog primjetno iznevjerenih očekivanja i nejasnoća oko primjene i programa Evropa sad 2.
Naravno da će rezultati izbora u PG biti na svoj način lakmus papir stanja na republičkom nivou. No očekujem da ovi izbori neće baš u potpunosti ” razbistriti ” podgoričku političku scenu. Smatram da bi bilo jako dobro da pokret Preokret postigne dobar rezultat. Iskreno mislim da je Srđan Perić daleko najbolja ponude za ove izbore!
Milena PEROVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net
Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svjetsko-političke razmjere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD
MONITOR: Njemački kancelar, Olaf Šolc, smatra da je neophodno brzo sazvati novu međunarodnu mirovnu konferenciju o prestanku rata u Ukrajini, ali na kojoj bi sada učestvovala i Rusija. Mogu li se predvidjeti rezultati tog novog pokušaja, s obzirom na Vaše stanovište da Rusija sada ratuje za novi svjetski poredak a ne – kao na početku, za „novu sigurnosnu arhitekturu u Evropi“?
MOČNIK: Izgleda da su ratni ciljevi Ruske federacije na početku bili da brzim udarom sruši režim u Kijevu, postigne neutralnost Ukrajine, zaustavi širenje NATO pakta i osigura ugodno rešenje za pobunjene oblasti na istoku Ukrajine. Režim nije pao, ali su se Rusi na pregovorima sa njegovim predstavnicima u Istanbulu početkom marta 2022. dogovorili više-manje u tom smislu. U tom trenutku je Zapad (tj. SAD sa saveznicima) hitno intervenisao preko Borisa Džonsona, zabranio ukrajinskoj vladi da se bilo šta dogovara sa Rusima i verovatno obećao izdašnu pomoć Ukrajini da protera rusku vojsku sa svoje teritorije. Evropska unija se smesta – i protiv svojih interesa – svrstala uz SAD i uključila u njihov „posrednički rat“ protiv Rusije. To je gurnulo EU u recesiju, a posebno je pogodilo Nemačku i njenu strategiju uvoza energenata i sirovina iz Rusije i izvoza visokotehnoloških proizvoda u Rusiju i Kinu. Nemačka sada vojnom industrijom pokušava da spase svoju privredu, pa nameće svoje oružje saveznicima, ali to nije dovoljno. Završetak rata u Ukrajini je u interesu Nemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Nemačka. Šolc rešava spoljnopolitički i unutrašnjepolitički debakl svoje vlade. Ali sumnjam da će uspeti. Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svetsko-političke razmere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD.
Nastasja RADOVIĆ Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. septembra ili na www.novinarnica.net
Svakodnevna politička praksa pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični interes njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu. To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države
MONITOR: Boris Raonić opet je izabran na poziciju generalnog direktora RTCG. Očekivano?
VUKOVIĆ: Da, nažalost, opet ćemo na neodređeno vrijeme imati nezakonito izabranog generalnog direktora nacionalnog javnog medijskoj servisa i, sljedstveno, nezakonite ishode svega što on bude činio, čak i ako to, nekim čudom, na dobro izađe. I ko zna koliko dugo će trajati to neodređeno vrijeme – možda onoliko koliko je Borisu Raoniću trebalo da okonča studije prava na crnogorskom državnom univerzitetu. (Pohvalno je što Raonić nije kupio diplomu, nego je marljivo godinama učio i spremao se za ovako odgovornu funkciju.)
Raonić i njegovi politički mentori skrivaju od javnosti da je ovdje riječ o namjeri da se obori neki Ginisov rekord. Red bi bio da nam makar kažu koji rekord napadaju.
Da li je bilo očekivano? Naravno da je bilo. Organizovanu grupu lovaca na Ginisove rekorde nije mogla omesti javna kritika niti sudske presude. Za njih ne važe pravila ni zakoni. Oni uvode revolucionarne novine u naš pravni sistem i društveno-politički život. Ej, za revolucionare važe samo zakoni koje oni vaspostavljaju.
MONITOR: Kako vidite stanje RTCG nakon avgusta 2020.?
VUKOVIĆ: Sjaši Kurta da uzjaše Murta… To bi, u najkraćem, bila slika medija koji je u javnom vlasništvu i od koga građanke i građani (koliko god da ih ima s pravom da se tako zovu) očekuju da bude nezavisan, u njihovoj službi i radi u njihovom interesu. Od nove vlasti se očekivalo da ne ponavlja loše prakse svojih prethodnika i ona je tako nešto i najavljivala, ali se vrlo brzo viđelo da od suštinskih promjena na bolje neće biti ništa. Kada je u pitanju RTCG, to je odmah bilo vidljivo kroz kadrovsku politiku koja je vonjala na partijske katakombe. Novi, nezakonito izabrani, menadžment je nastojao da zasjeni navodnom otvorenošću, povećavajući u programima politička laprdanja na entu, a zanemarujući suštinske novinarske sadržaje koji bi trebalo da svestrano, produbljeno i kritički izvještavaju o svemu što se tiče života i perspektiva obične crnogorske čeljadi.
Novi menadžment nije, čak, promijenio ni glupi redosljed informacija u meteo prognozi, koji je naslijedio od prethodnika, a po kome ispada da je publici RTCG važnije da prvo čuje kakvo će vrijeme biti u Skandinaviji nego u Crnoj Gori. Time se, valjda, zaklinje da se neće skrenuti s euroatlantskog puta. Sprdnja!
Posebno je indikativno to što Skupština, kao formalni osnivač RTCG, nije našla za shodno da otvori debatu povodom sudski potvrđenog kriminalnog ponašanja menadžmenta nacionalnog javnog emitera. Sve partije, izgleda, od toga imaju neke koristi.
MONITOR: A generalno, rezulatate vlada koje su se izmijenile nakon pada DPS-a? Nedavno je obilježeno četiri godine od tog datuma.
VUKOVIĆ: Jedini rezultat koji je vrijedan pažnje je nova politička dinamika koja, na duži rok, možda izrodi neke pozitivne rezultate. Promućkali smo političku retortu i sada nam preostaje da čekamo i vidimo krajnji rezultat toga procesa.
MONITOR: Vidite li promjene?
VUKOVIĆ: Suštinske ne, a jedino su one važne. Suštinske u smislu da se uspostavi sistem institucija koje će garantovati ostvarivanje strateških ciljeva, zapisanih u Članu. 1 Ustava – „Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava“.
MONITOR: Bliže se podgorički izbori. Kako vam izgledaju svakodnevne međusobne optužbe većine političkih aktera u ovoj skoroj utrci?
VUKOVIĆ: Nedavno sam na svome FB profilu, inspirisan aktuelnim političkim dešavanjima, napisao da su naši političari članovi legalizovanih bandi od kojih društvo, za sada, nema efikasnu zaštitu! Moja FB prijateljica i koleginica je rekla da je to definicija za udžbenike. Možda je ovo pregruba definicija, ali svakodnevna politička praksa – i ne samo kod nas – pokazuje da su političke partije interesne grupacije kojima je prva rupa na svirali lični intres njihovih rukovodstava i prvih ešalona klijenata, a javni interes ona deveta rupa. Vezivno tkivo u takvim interesnim grupacijama mogu biti i nacionalna, religiozna i ko zna još kakva osjećanja, ali ona su tu da zamagle suštinu. To je malograđanska politička šema koja sve više udaljava Crnu Goru od ideje građanske države. Tako kontaminirana politička podloga je prirodno tlo za ogovaranja i svađe, a te svađe odličan predložak za svakodnevno palanačko ispiranje usta, koje dodatno podstiču mediji i društvene mreže.
MONITOR: Koliko je često ugroženo funkcionisanje institucija zbog političkih borbi unutar vlasti?
VUKOVIĆ: Mi imamo fasadne institucije i one su takve zahvaljujući malograđanskom shvatanju politike koja zanemaruje javni interes i opštu dobrobit.
MONITOR: Šta to govori?
VUKOVIĆ: Da mi tek treba da izgradimo institucije koje će biti armatura na kojoj počiva društveni dogovor o onim ciljevima koji su definisani na početku aktuelnog Ustava.
MONITOR: Popis, odnosno nacionalni identitet i jezik i dalje su teme koje su u fokusu i koje dijele crnogorsko društvo. Kada ćemo izaći iz tog narativa?
VUKOVIĆ: Nesporno je da je pitanje identiteta važno. Takođe je nesporno da u Crnoj Gori žive ljudi koji se različito nacionalno samoidentifikuju, pri čemu nacionalna binarnost (dvojediničnost) nije karakteristična samo za ljude koji pripadaju tzv. pravoslavnom korpusu (Crnogorci/Srbi) već je ima i u grupaciji koja se samoidentifikuje preko islama (Bošnjaci/Muslimani). Nesporno je i to da politička klasa ova pitanja posmatra iz malograđanske perspektive koristi i štete, i njima manje ili više vješto manipuliše.
Bojim se da nećemo ni brzo ni lako izađi iz te i takve priče. Preduslov za izlazak je napuštanje neustavnog modela koji podsjeća na takozvanu konsocionalnu demokratiju, karakterističnu za Liban, gdje se političke funkcije popunjavaju na osnovu vjerske pripadnosti. Preduslov je, takođe, bataljivanje priče o potrebi pomirenja, pri čemu se prvenstveno misli na mirenje Crnogoraca i Srba. Pojam pomirenja je manipulativan, samim tim što nikada nije postojao nacionalni sukob između Crnogoraca i Srba, pa se čini da se ovdje četništvo potura crnogorskim Srbima, a partizanstvo vezuje za Crnogorce ili – da odemo dalje u prošlost – bjelaštvo vezuje za Srbe, a zelenaštvo za Crnogorce. Pomirenje bi trebalo da znači traganje za zajedničkim imeniteljem, za kolektivnim MI koje će afirmisati sve, a neće unižavati nikoga. To kolektivno MI treba da bude izraženo i kroz naziv jezika i kroz državne simbole.
MONITOR: I dalje slušamo optimistične najave zvaničnka da bi mogli uskoro ući u EU. Krećemo li se suštinski ka društvu evropskih vrijednosti?
VUKOVIĆ: Jedina vizija koju dijeli naša politička klasa sastavljena od predstavnika svih nacija i konfesija je ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, ali nikada nije jasno objašnjeno ni analizirano u čemu se tačno sastoji korist od toga ulaska i je li ta korist taktička i kratkoročna ili strateška i dugoročna. Sada, recimo, na primjeru odnosa prema Srbiji kada je u pitanju rudarenje vidimo da EU, tačnije jedna od njenih viđenijih članica (Njemačka) gleda na Srbiju iz perspektive kolonizatora. Da li to znači da bi sjutra, kada Crna Gora postane članica EU, naša politička klasa lakše pretvorila planinu Sinjavinu u vojni poligon ili u najveće balkansko pasište za preživare? Bojim se da bi se prije desilo ovo prvo, ako geopolitički interesi Brisela i NATO-a budu to zahtijevali.
Kada je ova vizija artikulisana, EU je djelovala kao nešto što je vječno i u stalnom napredovanju. Sada je ta iluzija razbijena – EU ne izgleda ni vječno niti je u napredovanju. Prije bi se reklo da je riječ o ozbiljnom nazadovanju. To bi podrazumijevalo strateško preispitivanje odnosa Crne Gore prema EU, ali tako nešto se od ove i ovakve političke klase ne može očekivati.
„Proces pridruživanja EU na kraju može razočarati javnost“, skorašnja je izjava bivšeg euroatlantiste i doskorašnjeg ’sve i svja’ Crne Gore Mila Đukanovića.
Kada govorimo o evropskim vrijednostima, treba vidjeti da li je sadašnja EU na tragu vrijednosti koje mi podrazumijevamo kao evropske. Naša mila Evropa je kao kolonizator pljačkala druge kontinente, dva svjetska rata je zametnula, genocidom je rješavala jevrejsko pitanje, a onda, perući savjest, zajedno sa Amerikancima, otela Palestincima dio teritorije i darovala ga Jevrejima, koje sada podržava u njihovom genocidnom pohodu na Palestince.
Mislim da je Ustav Crne Gore pisan u duhu najviših civilizacijskih, što znači i evropskih vrijednosti. Na nama je da tu ustavnu formu ispunimo sadržajem. Ako mi nijesmo za to sposobni, ne očekujmo da će nam taj sadržaj oktroisati Brisel i njegova plutokratska birokratija.
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice