Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO GOLDŠTAJN, REDOVNI PROFESOR  FILOZOFSKOG  FAKULTETA  U  ZAGREBU I INOSTRANI  ČLAN  ANUBiH: Broj žrtava u Jasenovcu nikad se neće  saznati

Objavljeno prije

na

Logor Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama

 

MONITOR: Prije nekoliko mjeseci predstavljena je u Zagrebu Vaša monografija Jasenovac. Tada ste rekli da verujete da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojemu je”napisano puno istine, ali i puno laži”…

GOLDŠTAJN: Jasenovac je kao povijesna tema veliki izazov. Drugo, imate pravo –  napisano je užasno puno istina, ali i puno laži, koje se plasiraju desetljećima, a i danas se šire besmislene mistifikacije i mitomanije s raznih strana.

MONITOR: Za kakav ste se pristup odlučili u pisanju knjige?

GOLDŠTAJN: Prva pripovjedna linija jest kronološka povijest Jasenovca od nastanka logora u augustu 1941. do njegova nestanka u aprilu 1945. godine. Druga pripovjedna linija ide problematski, obrađuje teme koje treba posebno obraditi. Naprimjer, jedna od velikih tema jest ‘mehanizam zločina’ i prikazivanje ‘povijesti logora iznutra’. Zbog toga sam išao u psihologizaciju i žrtava i zločinaca, pokušavši analizom pojedinačnih sudbina prikazati povijest logora. Naime, Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom. Zbog toga sam se u knjizi prvenstveno bavio ljudima i njihovim sudbinama, jer je opisom pojedinaca lakše shvatiti cjelinu tragedije na povijesnom makroplanu. Htio sam s brojnošću i raznovrsnošću primjera čitatelja suočiti s katastrofom zločina.

MONITOR: S obzirom nato da se godinama manipuliše sa brojem žrtava u logoru, je li Vaše istraživanje potvrdilo najčešće spominjani broj od 83.811 stradalih Jevreja, Srba i Roma u Jasenovcu?

GOLDŠTAJN:U jednom poglavlju detaljno analiziram broj žrtava – tvrdim da svako razmatranje te teme valja započeti od 83.811 žrtava, koliko ih je navedeno u popisu koji je napravilo i dalje radi Spomen područje Jasenovac. Međutim, broj žrtava vjerojatno je bio za 10, možda 20 odsto veći. Popis se radi i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, oni su došli do 84.000 žrtava. Idemo, dakle, prema konačnom broju, ali točan broj žrtava nećemo nikada saznati.

MONITOR: Spomenuli ste ‘mehanizam zločina’?

GOLDŠTAJN:Ni žrtveni zločinci nisu bili jednodimenzionalni u svojim psihološkim profilima. Njihovi su odnosi bili slojeviti i kompleksni, primjerice, znalo se dogoditi da i najokrutniji ustaša nekom logorašu iz nekog razloga poštedi život, a s druge strane je to bio sustav u kojem je funkcionirao sistem potkazivanja, pa je svaki logoraš drugome logorašu mogao biti opasan, čak i potencijalni ubojica.

MONITOR: Posebno poglavlje posvetili ste ‘zločinačkoj hijerarhiji’ u Jasenovcu, gdje pišete o egzekutorima i njihovoj transformaciji u zlotvore i krvnike. Kako je bio organizovan ustaški sistem vladanja?     

GOLDŠTAJN:Promatram ga na tri razine. Kao što pišem u poglavlju ,,Ante i Dido” na vrhu hijerarhije bili su Ante Pavelić i Dido Kvaternik. Na drugoj razini bili su jasenovačka 4M, kako ih je neposredno nakon Drugog svjetskog rata nazvao jedan od memoarista, dakle, ekipa koja je rukovodila Jasenovcem. To su bili Maks Luburić, koji je barem jednom mjesečno dolazio u Jasenovac, te Miroslav Filipović Majstorović, Ljubo Miloš i Ivica Matković, koji su bili u logoru. U potpoglavlju ,,Koljači na terenu’’ rekonstruirao sam više desetaka biografija tih ljudi. Neki su prije rata bili „normalni“ ljudi i tek su se kasnije transformirali u zločince. Dobar dio tih dečki bio je vrlo mlad – imali su od 16 do 20 godina, uglavnom nisu bili obrazovani i uglavnom su potjecali iz siromašnih seoskih sredina gdje je život bio okrutan. Međutim, bilo je i inteligentnih i obrazovanih zločinaca. Njihove biografije pokazuju da transformacija od običnog seljačića ili neukog blentavca do zločinca nije bila komplicirana, još manje nemoguća. Kad su postali ,,koljači na terenu’’ oni su po prvi put iz opanaka uskočili u čizme, a dobivanjem uniforme i puške stekli su status i dobili moć. Postali su važni u svojim očima i očima drugih. Tome je pridonijela i specifična atmosfera u kojoj su se ti dečki htjeli potvrditi kao frajeri, a to su mogli postići demonstriranjem moći, koju su iskazivali ubijanjem. Ubijanje je često bilo povezano s materijalnom koristi i probitkom. Pljačka je bila sustavna, ne samo zlatnine i dragocjenosti, ili zlatnih zubiju zatočenika, nego i kompletne imovine žrtava koje su one ostavile u svojim prebivalištima.

MONITOR: Da li biste za naš nedjeljnik htjeli da pomenete poimenice neku  od ustaških žrtava?

GOLDŠTAJN: Red je da se ovom prilikom sjetimo liječnika dr Mila Boškovića, rodom iz Brčela kod Bara. Prije rata bio je asistent na Veterinarskom fakultetu u Beogradu. Uhapšen je 1942. u Zagrebu kada je ilegalnim vezama pokušao prijeći u partizane. Potom je deportiran u Jasenovac. U logoru je značajno pridonio jačanju partijske organizacije; postao je i sekretar Mjesnog komiteta Komunističke partije. Čim je došao u logor, ,,istakao se značajem, inteligencijom i prisnošću”. Bio je odgovoran za logorsku bolnicu (bio je tzv. grupnik) te je organizirao dovoz lijekova i hrane. Bio je na popisu osoba za koje su partizani inzistirali da budu razmijenjene, ali do njegova puštanja nikada nije došlo. Radio je na organizaciji bijega logoraša, odnosno na pripremi akcije kojoj je bio cilj oslobođenje logora. Njegova je grupa otkrivena u septembru 1944. godine. Ima raznih verzija o posljednjim trenucima dr Boškovića i o tome što je rekao: nakon što je teško mučen, nema dileme da je odbio vješanje kao nečasnu smrt, na što mu je Dinko Šakić naredio da ,,klekne”. Bošković je, navodno, odgovorio – ,,Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći” ili, po drugoj verziji – ,,Ne, hoću stojeći da umrem” te je ostao stajati. Odbio je i okrenuti se, govoreći: ,,Ne, neprijatelju nikada nisam okretao leđa” odnosno ,,Hoću gledati neprijateljsko oružje.” Šakić ga je potom ustrijelio iz pištolja. Šakić je za taj zločin 1999. osuđen na 20 godina zatvora.

MONITOR: U Hrvatskoj je registrovan  Velebit  – organizacija  koja promoviše ustaštvo i antisrpstvo. Čega su simptom relativizacija zločina, ustašizacija u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, nacionalizmi, jačanje desnice…

GOLDŠTAJN:Oni su simptomi svega lošega! Događa se kulturna, politička i civilizacijska regresija. Nacionalizam, mržnja protiv „drugog“ i „drugačijeg“ je jedna od manifestacija toga. Nezgodno je za prostor bivše Jugoslavije da šovinizam na jednoj strani hrani onog na drugoj, i obratno. Protiv toga se možemo boriti samo dosljednim antifašističkim stavovima odnosno promocijom suradnje, tolerancije, gradnjom mostova.

MONITOR: Krajem januara ispred zagrebačke katedrale upriličena je komemoracija za žrtve Holokausta. Tada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić jasno progovorio o Holokaustu,  spomenuo strahote Jasenovca, pobrojao jevrejske žrtve u Zagrebu… Može li se to tumačiti kao prekretnica Katoličke crkve?

GOLDŠTAJN: U poplavi loših vijesti, ova je iznimno dobra – s nadbiskupske i kardinalske pozicije napokon prava riječ. Ako će Katolička crkva krenuti u smjeru u kojem idu nadbiskupove riječi, ove će se riječi moći u budućnosti uistinu smatrati prekretnima. Vrijeme će pokazati što je tu na stvari, treba pričekati.

MONITOR: Je li članstvo u EU čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i EU našla u krizi?

GOLDŠTAJN: EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je i dalje na vratu. No, treba biti posve načistu – za reforme i opći društveni i ekonomski rast treba se pobrinuti sam, a EU u tom smislu svakako jest od pomoći.

 

Tito je obilježio i svjetsku istoriju

 

MONITOR: Mediji  su objavili  da ste dok ste bili ambasador  Hrvatske u Parizu u zgradi ambasade držali fotografiju Josipa Broza Tita. Kakav je Vaš stav kao istoričara o bivšem predsjedniku Jugoslavije?

GOLDŠTAJN: Da, imao sam Titovu sliku u svojoj veleposlaničkoj sobi, a istu takvu sam ostavio u jednoj pariškoj kafeteriji gdje se Tito sastajao s partijskim rukovodstvom 1937/8. godine, kad je boravio u Parizu. Zajedno s ocem Slavkom objavio sam 2015. opsežnu Titovu biografiju i u njoj detaljno analizirao ovo što ću Vam pokušati sažeti u nekoliko rečenica. Titove osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instinkti i zablude, dobra rješenja i teške greške, umnogome su određivali povijest jugoslavenskog prostora u znatnom dijelu 20. stoljeća. Tito je istovremeno bio i staljinist, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma, pa i demokracije. Bio je zagovornik centralizma, ali i decentralizacije. Naposljetku, bio je i bonvivan, kao i svojevrsni plejboj.

I danas, 2019. godine, Tito i njegova biografija političko su pitanje u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. No, valja reći: i oni koji ga vole i hvale, i oni koji ga mrze, i oni koji ga za štošta smatraju zaslužnim, kao i oni koji mu mnogo toga stavljaju na teret, svi oni prihvaćaju činjenicu da je Tito bio jedinstven čovjek, fenomen, velika ličnost svoga vremena, da je obilježio ne samo povijest eksjugoslavenskog prostora, već i svjetsku povijest. Uz to, što mu se ne može odreći, ali se mnogo rjeđe spominje – Tito je bio hrabar čovjek. Nipošto nisu bez osnova teze da je zahvaljujući ponajprije Titu – ako ne zaustavljeno, a ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Nije sporno da je nakon rata, uzevši u globalu, dobrim dijelom zahvaljujući Titu među jugoslavenskim narodima uspostavljen veći stupanj povjerenja, ali se poslije ispostavilo da to povjerenje nije bilo otporno na neka nova iskušenja.

                                                               Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Carine pogoduju krupnom kapitalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pored ekonomskih, carine imaju i politički efekat. Između dva svjetska rata države su vodile protekcionističku politiku, nakon  Drugog svjetskog rata uspostavio se globalno dug period relativnog mira. Ovo naglašavam iz razloga što između slobodne trgovine i miroljubive koegzistencije država se može uspostaviti pozitivna korelacija. Zemlje koje trguju, po pravilu ne ratuju

 

 

MONITOR: Ove sedmice Kaja Kalas posjetila je i Crnu Goru. Politička  klasa obećava da ćemo ući u EU. Za sada nije ispunjeno ni obećanje da ćemo zatvoriti poglavlje 31, kao jedno od četiri koja su planirano za kraj prošle godine.

PEJOVIĆ: To pitanje će dobrim dijelom odrediti budućnost Crne Gore, hoćemo li (p)ostati periferija Evrope i Balkana ili ćemo dati šansu sebi i  budućim generacijama.  Što se tiče činjenice da je  poglavlje 31 blokirano, to je izraz volje dijela domaćih političkih elita koje se nominalno deklarišu kao proevropske, a koriste svaku priliku da „miniraju“ odnose sa zemljama okruženja, jer im je mnogo bliža politika „srpskog sveta“ od  politike Brisela.

MONITOR: Kako to objašnjavate?

PEJOVIĆ:  U takvom ponašanju političkih aktera nalazim dva potencijalna motiva. Jedan je nametanje  agende zemalja koje Crnu Goru vide u svojoj gravitacionoj zoni, umjesto u EU, a drugi je povezanost sa organizovanim kriminalom. Oba potencijalna motiva trebala bi biti signal za aktivnost državnog tužilaštva. Prvi, u  izviđanju  finansiranja političkih partija, a drugi u istrazi o mogućoj povezanosti političara sa kriminalnim organizacijama, čiji je interes da Crna Gora bude van dometa evropskih bezbjedonosnih i pravosudnih organa. Tužilaštvo treba biti svjesno svoje odgovornosti, i čini se da je politička scena Crne Gore odavno zrela za „pospremanje“ kakvo je preduzelo tužilaštvo Italije devedesetih godina prošlog vijeka.

MONITOR: Albanija se sve više pominje uz Crnu Goru kao potencijalni kandidat za članstvo u EU?

PEJOVIĆ: U odnosu na period pada gvozdene zavjese s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka Albanija je prešla veći put od Crne Gore. Saobraćajno se i infrastrukturno povezala sa Evropom. Mi smo izgubili jedinu pomorsku vezu koju smo imali sa Italijom još iz vremena socijalizma, feribot liniju Bar- Bari. Neka nas ne čudi što je Brisel  kancelariju EU parlamenta za zapadni Balkan otvorio u Tirani, umjesto u Podgorici. Ima to dublju poruku od saobraćajne povezanosti. U Albaniji  je narod velikom većinom za EU, kao i državno vođstvo. Iskreno se  pitam da li su naši funkcioneri  zaista uz EU, u situaciji kad je zvanični Vašington okrenuo leđa evroatlantizmu, a Putinova soldateska i dalje napada civilne ciljeve u Ukrajini.  Evropa se mobiliše, uz EU sada stoje i Velika Britanija,  kao i Kanada. Formira se novi savez slobodnog svijeta, koji ne želi da mijenja demokratiju za imperijalizam sile. U našem dijelu Evrope pak, Hrvatska, Albanija i Kosovo formiraju bezbjedonosni savez. Crna Gore je izuzeta, pitam se da li je to izraz nepovjerenja prema Crnoj Gori kao članici Nato pakta?

MONITOR: Šta vi mislite?

PEJOVIĆ: Uznemirila me konstatacija hrvatskog novinara Davora Đenera da Crna Gora nije članica Nato pakta u punom smislu riječi.  Sjetio sam se incidenta sa pripadnicima Vojske Crne Gore na Kosovu, kada su uhapšeni zbog natpisa „Kosovo je Srbija“. Ministar odbrane ih je verbalno uzeo u zaštitu navodeći da su „dobri“ vojnici. Nametnula mi se sumnja i pitanje  da li je ovo izuzetak, odnosno da li vojska stoji uz ustav i politiku zemlje? No to najviše zavisi od onih koji vode državu i bezbjedonosni sektor, pa bi se pitanje moglo formulisati da li je glava i srce naših javnih funkcionera negdje na istoku, a sjedalo u Briselu.

MONITOR: Kako vidite političku situaciju u Crnoj Gori generalno?

PEJOVIĆ: Iskreno se trudim da naš politički sistem doživim elementarno ozbiljno. Gledajući sva ta lica na političkoj sceni, za koja do skoro niste znali da postoje u društvenom životu,  pitate se čime su se „kvalifikovali“ za vršenje državničkih dužnosti, osim članstvom u partiji? Možda ovo nije retoričko, već i bezbjedonosno pitanje. Želio  bih da politika „trećeg puta“, ponovo dobije šansu, ali bojim se da je ta prilika propuštena sa Abazovićevom vladom.  DPS i bivši DF se ponovo nameću političkoj sceni, što djeluje prilično depresivno. DPS umjesto da se izvini Crnoj Gori zbog nepravedne vladavine, kao i zbog političkog progona nad neistomišljenicima, vraća ponovo bivšeg predsjednika na mjesto počasnog predsjednika, „posvećujući“  ga na taj način, kao što su stari Rimljani vršili obred apoteoze imperatora. No, tako i same sebe limitiraju.  Na drugoj strani bivši DF se nameće kao ideološki lider vladajuće koalicije, vidimo kakve to ima konskekvence na EU integracije. Uticaj Srpske pravoslavne crkve u službi Beograda je i dalje jak.  Nismo se do kraja konstituisali kao nacija sa identitetom, a mislim i da nećemo dok se ne riješi pitanje crkve.

MONITOR:Da se osvrnemo i na ekonomska pitanja. Nakon Evrope Sad I, imamo i Evropu Sad II. Živi  li se bolje u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Nažalost,  inflacija je značajno devalvirala efekte fiskalnih reformi. U realizaciji budžeta javljaju se rizici deficita. Inflacija u Crnoj Gori bila je znatno veća nego u evropskim zemljama. Slijedeći zvanične podatke, ali i logiku, nalazimo da su razlozi inflacije  kontradiktorni. Za očekivati je da su domaći distributeri dodatno generisali inflaciju kroz veće marže, ali njihovi formalni finansijski izvještaji ne pokazuju uvećanje profitnih marži. Međutim, nije za očekivati da su međunarodna tržišta, sa svojim obimnim robnim fondovima, povećala cijene zbog rasta zarada u Crnoj Gori. Domaći poljoprivredni proizvođači sa relativno malim resursima su povećali  cijene u situaciji kada su zarade rasle, mada je njihov uticaj na inflaciju ograničen, budući da je domaće tržište uvozno orjentisano.

Bez obzira na uzroke inflacije, smatram da je potrebno proširiti tržište distributivnih lanaca – i kroz uvođenje novih distributera iz inostranstva, ali i kroz podršku manjim domaćim distributerima. To bi doprinijelo većoj konkurenciji, što je u interesu potrošača.

Takođe, potrebno je stimulisati poljoprivrednu proizvodnju. Budžet za poljoprivrednike u Crnoj Gori 2025. godine iznosi 2,8 % budžetskih prihoda, dok u Srbiji iznosi čak 6,4 %.  Sa niskim agrobudzetom, naši proizvođači teško mogu biti konkurentni i povećati proizvodnju.

Eventualni ulazak u EU za Crnu Goru će značiti u ekonomskom smislu mnogo, jer ćemo kao Hrvatska i Slovenija moći da 70% kapitalnog budzeta finansiramo iz sredstava EU.  Što znači da ćemo se značajno manje zaduživati za finansiranje kapitalnog budzeta.

MONITOR: Kako gledate na Sporazum sa UAE, odnosno najavu investicije u Ulcinju?  

PEJOVIĆ: Prvo bi država trebala da prostorno planski odluči šta želi sa prostorom u zaleđu Velike Plaže, uz saglasnost lokalne samouprave. Potom bi se raspisao međunarodni tender, gdje bi se pozvali investitori. Zašto bi samo jedan investitor bio pozvan da ulaže? Rekao bih da se  preskaču bitni koraci.  Naglašavam, u svemu navedenom treba da postoji saglasnost lokalne zajednice, koja bi se izrazila i građanskim referendumom. Loši smo u upravljanju prostorom. Divlja gradnja jede najljepše djelove Crne Gore. Umjesto megalomanskih projekata, zašto se u zaleđu Velike plaže ne bi pravili manji bungalovi, kakvi postoje na Adi? Nije sve u profitu, treba štititi i prirodu, nismo pozvani da zabetoniramo najljepše djelove Crne Gore.

MONITOR: Sjedinjene Američke Države pod Trampovom administracijom uvode carine. Kakve će to imati efekte na globalnu ekonomiju?

PEJOVIĆ: To je još jedna manifestacija, na žalost,rušenja poretka koji je uspostavljen za vrijeme predsjednika Teodora Ruzvelta, pred kraj drugog svjetskog rata. Jedna od ključnih premisa tog projekta je bila i slobodna trgovina. Uvođenje carina poskupljuje cijenu robe domaćim potrošačima u zemlji  koja ih uvodi, ali pogoduje domaćim proizvođačima koji sada mogu da za iznos carina, povećaju cijene iznad svjetske cijene. Dakle, carine pogoduju krupnom kapitalu i državi koja ubira prihode, a idu na teret rada, jer smanjuju realne dohotke i potrošačke viškove. Nobelovac Dzozef Štiglic je tokom prvog mandata Trampa izrazio rezervu da će takva politika doprijenijeti otvaranju novih radnih mjesta u SAD-u.

Pored ekonomskih, carine imaju i politički efekat. Između dva svjetska rata države su vodile protekcionističku politiku, nakon  Drugog svjetskog rata uspostavio se globalno dug period relativnog mira. Ovo naglašavam iz razloga što između slobodne trgovine i miroljubive koegzistencije država se može uspostaviti pozitivna korelacija. Zemlje koje trguju, po pravilu ne ratuju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELVIS BERIŠA,IZVRŠNI DIREKTOR NVO KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA: Ćutanje nam govori da nijesmo prioritet  Vlade

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Crne Gore ove godine nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima

 

 

Međunarodni dan Roma obolježava se 8. aprila. Službeno je proglašen 1990. godine, u čast Prvog svjetskog kongresa Roma koji je održan 1971. u Londonu. Na tom istorijskom skupu, predstavnici romskih zajednica iz različitih zemalja usvojili su zajedničke simbole – romsku zastavu i himnu, i započeli proces međunarodnog povezivanja radi borbe za jednaka prava, inkluziju i dostojanstvo svoje zajednice. Taj datum predstavlja i simbol borbe protiv diskriminacije i poziv na solidarnost.

O položaju Roma u Crnoj Gori govorimo sa Elvisom Berišom, izvršnim direktorom Romske organizacije mladih ,,Koračajte sa nama – Phiren amenca”, kao i osnivačem prvog romskog portala RomaNet.

MONITOR:  Kako Crna Gora dočekuje Međunarodni dan Roma?

BERIŠA: Čini mi se da svake godine ponavljamo isto, ali je činjenica da romska zjednica nema mnogo razloga za slavlje. Ovo je dan kada treba zajedno sa cjelokupnim društvom da se pitamo šta smo uradili u prethodnih godinu dana i da li imamo nekog napretka. Crna Gora obilježava Međunarodni dan Roma uz gotovo iste probleme kao prije 10 godina. Na današnji dan važno je slaviti kulturu i doprinos romske zajednice, ali mi se istovremeno suočavamo s brojnim izazovima koji i dalje postoje.

Ove godine posebno nas pogađa tragedija u Volujici, gdje je romska porodica Bisljimi izgubila četiri člana u stravičnom požaru. Ovaj incident oslikava ne samo ljudsku patnju, već i institucionalnu nebrigu i nedostatak adekvatnih mjera za zaštitu ranjivih zajednica. Istakao bih da romska zajednica ne vidi političku volju ni trenutne vlasti da učini neke suštinske promjene. Osim napora u resoru obrazovanja, ostale oblasti su više nego upitne da li će se moći očekivati neke promjene u skorije vrijeme. Posebno zbog toga što Romi nijesu dovoljno uključeni u kreiranje politika koje će unaprijediti život romske zajednice, ali ni na pozicijama odlučivanja, posebno u Parlamentu Crne Gore. Za razliku od prethodnih godina, Vlada Crne Gore ove godine nije uputila javnu čestitku povodom 8. aprila – Međunarodnog dana Roma. Romska zajednica i aktivisti to vide kao znak odsustva političke volje i pažnje usmjerene prema Romima.

MONITOR: Da li je došlo do pozitivnih pomaka u vezi sa problemima stanovanja i zapošljavanja?

BERIŠA:Nažalost, problemi stanovanja i zapošljavanja romske zajednice ostaju gorući. Iako su se pokrenule neke inicijative, konkretni rezultati su još uvijek nedovoljni. Potrebne su sistemske promjene i dugoročne strategije kako bi se poboljšala situacija. Prema našim podacima više od 60 odsto objekata vlasnika iz romske zajednice su nelegalizovani objekti i bez adekvatnog pristupa infrastrukturi. Na primjeru Volujica možemo najbolje vidjeti koliko država ali i lokalne samouprave rade na suštinskom rješavanju egzistencijalnih problema za romsku zajednicu. Opština poput Bara, koja svake godine na različitim manifestacijama dovodi estradne umjetnike koje plaća po više stotina hiljada eura, nije u stanju da obezbjedi sredstva i za očuvanje romskih života. Ovo nam govori više nego dovoljno koliko je anticiganizam ukorijenjen u našim državnim i lokalnim institucijama.

Država s druge strane već treću godinu zaredom nije u stanju da zaposli 21 medijatora u oblasti zapošljavanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Iako su medijatori prepoznati kao važni činioci pozitivnih rezultata iz pomenutih oblasti, država i dalje ne prepoznaje važnost da se njihovo zapošljavanje sistemski riješi već tu odgovornost ostavlja na teret Ministarstva manjina koje nije nadležno za ovo pitanje.

MONITOR: Tu je i problem sa ličnim dokumentima.

BERIŠA: To je problem sa kojim se romska zajednica posebno suočava u ostvarivanju pravnog statusa, usljed brojnih faktora – nedostatka lične dokumentacije, složenih administrativnih procedura, nedovoljne informisanosti i prisutne diskriminacije. Posljedica toga je da brojni pripadnici ovih zajednica ostaju bez državljanstva, čime im se dodatno otežava, tačnije onemogućava pristup osnovnim pravima, poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja.

U okviru projekta „Predlaganje politika i zakona o građanskoj registraciji i apatridiji, i zagovaranje registracije Roma bez dokumenata“, uspjeli smo omogućiti da više od 50 osoba riješi svoj pravni status kroz upis državljanstva, izdavanje ličnih karata i pasoša, kao i pribavljanje ostale potrebne dokumentacije koja je omogućila da dobiju zakoniti boravak, aktivnim posredovanjem u komunikaciji između Ambasade Kosova i lica bez regulisanog statusa. Trenutno se u proceduri nalazi još 15 osoba, kojima je zakazan termin u Ambasadi, a za koje cijenimo da neće biti prepreka u procesu upisana u državljanstvo, odnosno u procesu izdavanja  ličnih dokumenata – lična karta, pasoš.

Dodatno zabrinjava podatak da trenutno u našoj evidenciji imamo identifikovanih 20 osoba koje se nalaze u visokom riziku od apatridije. Iako Zakon o crnogorskom državljanstvu prepoznaje mogućnosti sticanja državljanstva za djecu rođenu u Crnoj Gori – ako su oba roditelja nepoznata ili nepoznatog državljanstva ili bez državljanstva ili ako dijete ostaje bez državljanstva, u praksi postoje brojne administrativne prepreke koje usporavaju i otežavaju ove procese.

MONITOR: Ima li promjena u boljoj dostupnosti i većem broju romske djece koja pohađaju škole?

BERIŠA: Obrazovanje romske djece predstavlja ključni izazov. Iako su učinjeni napori za povećanje upisa, mnoge porodice se suočavaju s ekonomskim preprekama koje ometaju kontinuirano obrazovanje. Važno je da se obezbijede resursi i podrška za romsku djecu kako bi im se omogućilo da završe školu i imaju jednake šanse za budućnost. Ove školske godine je riješen problem neorganizovanja školskog prevoza.  Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija je donijelo  Pravilnik po kojem škole imaju obavezu da zapošljavaju medijatore na 35 romskih učenika. To znači da ćemo imati veći broj medijatora i s druge strane kvalitetnijie rezultate ukoliko isti medijatori budu radili dobro svoj posao. Osim ovoga, sve ostale prepreke su iste. Romska djeca čak i u višim razredima nijesu ni elementarno opismenjena i to povlači kasnije sve negativne rezultate. Naglasio bih da Zakon o visokom obrazovanju i dalje ne prepoznaje princip afirmativne akcije prilikom upisa studenata na fakultetima iz romske zajednice. Neophodno je da se zakonom definiše kvota po kojoj bi romski studenti mogli da se upišu na fakultete i pruži im se prilika da se obrazuju na visokom nivou.

MONITOR: U ranijim intervjuima ste ukazivali i kritikovali politički diskriminaciju. Da li se na tom planu šta mijenja?

BERIŠA:Nažalost, situacija se nije promjenila. I dalje vjerujemo da je politička diskriminacija romske zajednice ozbiljan problem koji mora biti riješen. Ako se ne postignu konkretni koraci u pravcu izjednačavanja prava, nećemo oklijevati da preduzmemo pravne mjere kako bismo zaštitili interese romske zajednice i osigurali njihovo puno učešće u društvu.

Ponavljam, poražavajuće je da čak ni na današnji dan kabinet premijera Milojka Spajića nije uputio čestitku niti bilo kakvo saopštenje povodom Dana Roma. Nama je jasno s ovim postupkom da ne možemo biti na agendi Vlade Crne Gore čak ni na dan kada Evropska komisija obilježava ovaj dan i sve druge države. Osim Bošnjačke stranke nijedan politički subjekt u Crnoj Gori nije čestitao romskoj zajednici Dan Roma.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA STOJKOVIĆ, PROFESORICA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POLITIČARKA: Nestalo je naprednjačke „magije“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je ostalo još lukrativnih i biznis interesa koji povezuju Vučića sa pojedinim evropskim liderima, ali postaje sve teže da se zanemare dokazi antidemokratske vlasti

 

 

MONITOR: Uz tumačenje da je Predsjednik Srbije izborom za mandatara tzv. nestranačke ličnosti uneo pometnju u redove  SNS, forsiranje eksperta iz Pokreta za narod i državu, možda bi se moglo tumačiti i kao namjera da se djelovanje Vučića kroz ovaj pokret-kao kamuflažnu formu Srpskog sveta, osnaži i dalje od Srbije?

STOJKOVIĆ: Formiranje Pokreta za narod i državu može se tumačiti, pre svega, kao pokušaj Vučića da se udalji od svoje prethodne tvorevine – Srpske napredne stranke. Ova stranka postala je omražena zbog nesposobnosti njenih članova da upravljaju, zbog korupcije, urušavanja svih institucija i suštinski siledžijskog ponašanja. Vučić se trudio da sebe medijski odvoji od sasvim jasnih trendova propadanja ugleda i podrške svoje partije, ali te je mogućnosti ipak istrošio. Sada sa sigurnošću mogu reći da je on dramatično izgubio društveni legitimitet. Ranije je uspevao da unutrašnje tenzije zamaskira vestima o nekim drugim događajima, najčešće o Kosovu ili Republici Srpskoj, pri čemu je bilo jasno da ih on lično u velikoj meri i proizvodi. To mu više ne polazi za rukom. Čitavo društvo je uzburkano i fokusirano na studentske poduhvate, na blokade, hapšenja i sve ono što jesu-sada već svima očigledne, posledice urušavanja građanskih prava. Pokret za narod i državu je Vučićev pokušaj ponovnog „političkog rođenja“, kako u Srbiji tako i van nje. Po mom mišljenju, u tome nema ni potencijala ni snage. Jedan od Vučićevih glasača i mitingaša koje stranka razvozi po Srbiji izgovorio je verovatno najveću istinu: „Nema više magije.“

MONITOR: Dio građana/ki Srbije očekuje ne samo ujedinjavanje opozicije već i njeno povezivanje sa studentima, sindikatima i drugim za promjene zainteresovanim djelovima društva. Kako doći do  vlade bez dogovora sa vlašću ili pobjede na izborima?

STOJKOVIĆ: Iz velike političke i društvene krize može se izaći samo ukoliko naprednjački režim padne. Niko ne priželjkuje krvave sukobe i zbog toga se traže načini da se vlast smeni na miran način – na izborima. Većina političkih i društvenih aktera smatra da mora postojati period u kom će državom upravljati neka vrsta prelazne Vlade oročenog trajanja, čiji će zadaci biti da stvori uslove za funkcionisanje institucija nezavisno od stranaka kao i da uredi sistem za slobodne i fer izbore, kakve nismo imali čitavu deceniju. Studenti, grupa koja trenutno uživa ubedljivo najveći društveni legitimitet, eksplicitno odbijaju saradnju sa strankama pa i sa nevladinim organizacijama, smatrajući i jedne i druge „delovima sistema“. Demokratska stranka je na stanovištu da takvo stanje treba uvažiti kako bismo pojačali borbu i konačno došli do promena. Vizija drugih stranaka, prema kojoj i opozicija treba da učestvuje u prelaznoj Vladi-prema našem mišljenju, umanjuje šansu za uspeh. Mi ćemo iz sve snage podržati svaku Vladu eksperata koja se formira iz redova akademske zajednice. Do toga možemo doći ukoliko se svi delovi društva uključe kroz štrajkove, građanske zborove, blokade institucija i druge vidove građanske neposlušnosti.

MONITOR: Zdravko Ponoš i Božo Prelević su kazali i da  su-poslije izjava o upotrebi zvučnog topa 15. marta, bili predmet obaveznog uputstva glavnog tužioca Višeg suda Nenada Stefanovića, u kojem se traži njihovo privođenje i procesuiranje. Čedomir Jovanović je pozvan u policiju da da izjavu u vezi sa tvrdnjom da iza dovođenja 200 ljudi privatnog obezbjeđenja istog dana, stoji Vladimir Mandić. Odmotava li se klupko veza koje upravljaju Srbijom i dijelom regiona?

STOJKOVIĆ: Nema sumnje da je Vučić upotrebio zvučno oružje protiv građana u mirnom protestu. Nema sumnje ni u to da je poznati Ćacilend i danas pun huligana, bivših robijaša i navijača, a ima svedočenja da se u šatorima nalazilo i oružje. Za veliki protest, 15. marta, taj kamp je bio prepun likova sa maskama i kapuljačama, spremnih da napadnu građane. Dobijali smo razne dojave i zahvaljujući njima je sprečeno krvoproliće. Mislim i da je Vučić dobio upozorenja iz EU da nasilje neće biti tolerisano. Ipak, nije se mogao suprotstaviti porivu da se sadistički osveti i upotrebio je zvučni top. Mandić je samo jedan od njegovih vernih huligana koji su spremni na sve. Dugo već znamo da se u Srbiji vlada nasiljem i zastrašivanjem. Sada nam se samo intenzivnije otkrivaju imena.

MONITOR: Opozicija se  složila u jednom-na izbore nema svrhe izlaziti bez zadovoljavajućih predizbornih uslova. Ali, utisak je da opozicija čeka realizaciju svog prijedloga o prelaznoj vladi i ne radi sa OEBS-ODIHR na pritisku na vlast u vezi sa tim uslovima.  Živost društva u Srbiji sada zavisi od atraktivnosti i istrajnosti studentske pobune, plenuma i zborova. Da li se već kasni?

STOJKOVIĆ: Istina je da opozicione stranke puno rade na međunarodnom planu. U proteklih par meseci bilo je mnogo poziva i putovanja u Brisel i Strazbur. Nije se zaboravila Rezolucija Evropskog parlamenta o izborima 2023., u kojoj je opisano na šta su ličili izbori. Vučiću je u Briselu pre dve nedelje jasno rečeno da ne sme biti izbora bez uređivanja izbornog zakonodavstva, slobodnih medija i institucija. Na unutrašnjem planu prvo se moraju razrešiti pitanja ekspertske Vlade i razraditi načini na koje će Vučić biti prinuđen na takvo rešenje, a onda da se radi na samim izborima. Sigurno je da će u tome biti potrebna podrška EU. Studenti su već nagovestili da će biti veoma angažovani na biračkim mestima. Saradnja svih društvenih grupa biće neophodna.

MONITOR: U Strazbur su krenuli studenti-biciklisti, u Briselu je bilo i sastanaka na kojima su učestvovali i predstavnici NVO i opozicije iz Srbije. Svima je, međutim, još  teško da zaborave radnu večeru Vučića sa Ursulom fon der Lajen i Antonijom Koštom. Kako se snaći u tom rašomonu?

STOJKOVIĆ: Dugo smo čekali da Evropa počne sa napuštanjem stabilokratije i podrške Vučiću. Sada se to dešava. Jasno je da je grupacija kojoj pripada i Ursula fon der Lajen i SNS (EPP) još uvek blagonaklona prema Vučiću, ali i ta se privilegija polako gubi zbog pritiska drugih grupacija u Evropskom parlamentu i zbog evropske javnosti. Evropska komisija ne može dugo zapostavljati glasove koji dolaze iz njenog parlamenta. Studentska i građanska pobuna je probudila Evropu; zvučno oružje je zgrozilo građane u evropskim zemljama; studenti-biciklisti izazvali su veliko interesovanje. Verujem da je ostalo još lukrativnih i biznis interesa koji povezuju Vučića sa pojedinim evropskim liderima, ali postaje sve teže da se zanemare dokazi antidemokratske vlasti.

MONITOR: Odlazeći ministar informisanja Dejan Ristić poslao je dopis nekim međunarodnim medijskim organizacijama, žaleći se na odbijanje predstavnika Evropske federacije novinara, Artikla 19 i drugih koji su u posjeti kolegama u Srbiji, da se sastanu sa njim i drugima koje odabere. Kako da razumijemo dopise odlazećeg ministra informisanja?

STOJKOVIĆ: Iskreno, ponekad se pitam da li je takvo ponašanje odraz neverovatne arogancije ili čiste gluposti zbog koje ti ljudi veruju da mogu sakriti nepodopštine i svima podvaliti laži. Nije mi jasno da li je gospodin ministar upoznat sa izveštajima o stanju medija u Srbiji i kako je mogao očekivati da će profesionalne delegacije zanemariti činjenice. S druge strane, narativ o „zlom zapadu“ uvek dobro prolazi među simpatizerima SNS-a, pa je i ovo mogla biti prilika da se napumpa antievropski sentiment.

MONITOR: Visoka predstavnica za spoljnu i bezbjednosnu politiku EU, Kaja Kalas, obilazi Crnu Goru, BiH i Albaniju. Da li se u Briselu zaista vjeruje u lojalnost Vučića ili se-pored šargarepe, priprema i nešto drugo?

STOJKOVIĆ: U Evropskoj uniji najmanje se veruje Vučiću u pogledu lojalnosti prema EU. Značajan deo politike stabilokratije zasniva se na podgrevanoj pretnji samog Vučića da će se, ukoliko bude previše pritisnut evropskim zahtevima, okrenuti ka Rusiji i Kini u ekonomskom, a naročito u bezbednosnom smislu. Trenutno se, sa istim ciljem, u velikoj meri trudi da uspostavi odnose sa Trampovom administracijom i tu se neće ograničavati u ponudama resursa-zemlje, biznisa i svega što može da pokloni da bi stekao takvog zaštitnika. Čini mi se da je Tramp tip ličnosti koji Vučić jako dobro razume. Evropskim diplomatama, s kojima sam imala prilike da razgovaram, jasna je Vučićeva igra. Uvek naglašavam da Srbija neće imati šansu da postane deo EU dok je Vučić na vlasti, jer on u tome ne vidi svoj lični interes. Svaki njegov potez je antievropski.

 

Nikada  Vučić nije birao jaku i sposobnu ličnost za premijera

MONITOR: Izborom profesora Medicinskog fakulteta Đura Macuta za mandatara, Aleksandar Vučić kao da je htio da parira prijedlozima opozicije i studentskoj i građanskoj pobuni. Macut je  osnivač Vučićevog Pokreta za narod i državu. Kome je ovakvim izborom Vučić poslao poruku?

STOJKOVIĆ: Nikada Aleksandar Vučić nije birao jaku i sposobnu ličnost za premijera, a ponajmanje smo to mogli očekivati u trenutku kada je realno uzdrman štrajkovima i blokadama fakulteta, škola i ulica. Iako ima akademsku i ljekarsku karijeru, dr Macut je nepoznat i bez ikakve težine u političkom životu. Postoji jedna šala u vezi sa ovim izborom – Vučić je dobio „tri u jedan“, tj. dobio je eksperta, predstavnika akademske zajednice i Ćacija u istoj osobi. Ekspert i akademija su odgovori na ideju ekspertske Vlade i pobunu akademske zajednice (studenata i profesora), dok suština leži u činjenici da je dr Macut bio posjetilac takozvanog Ćacilenda, kampa oko zgrade Predsjedništva u kom borave huligani i smutljivi likovi sa kapuljačama, a svi oni glume „studente koji hoće da uče“ kao antipod studentima u blokadi. Ključno je to što je dr Macut pokazao poslušnost Vučiću, bez obzira da li u sastavu SNS ili Pokreta za narod i državu. Ne mogu tačno da opredijelim smisao poruke ovog izbora. S jedne strane, naprednjački glasači gledaju isključivo u Vučića, pa bilo koji odabir na njih nema pretjeranog uticaja. S druge strane, svako ko razumije funkcionisanje režima u Srbiji nema dilemu da je svaki izbor mandatara beznačajan, pa tako i ovaj.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo