Ishod ove bitke za promjene ne avisi od režima, već od alternative. Kad Đukanović ode i počne krivični postupak protiv njega, kad padne Vlada i podnesu ostavke ili budu smijenjeni vodeći tužioci, tek tad opozicija može početi razgovore o stvaranju tehničke vlade, koja bi pripremila uslove za fer izore
Migo ima tremu. To je, u načelu, lijepa ljudska mana. Svi smo imali i svi imamo tremu. Migov je slučaj specifičan. On, takoreći državotvorac, često se obraća sljedbeničkim masama. Tada ga obuzme. Nema on tremu pred masama kao takvim. Njegove ruke se znoje, njegovo srce ubrzano lupa, glas mu podrhtava, zbog prisustva jednog jedinog čovjeka. Partijskog i sveukupnog Vođe.
Migo je doživio ono najgore što jednog partijskog vojnika moža da zadesi. Umjesto da Vođa brani njegovu junačku ulogu u dokumentarcu Kovertiranje, specijalni državni tužilac je ovlašten da Miga Kurira osumnjiči kao člana organizovane kriminalne grupe koja pere novac. Ne kao člana praonice koju predvodi onaj pred kojim on ima tremu, nego kao posilnog Duška Kneževića. Pred kojim, vidjeli smo, Migo nema nikakvu tremu. Nema pravde na tom svijetu. Migo je, kakav god ishod tužiteljske radnje ispadne, izdvojen, označen kao moguća ritualna žrtva. On trpi i šuti. Trema.
Pravo je što je epicenter građanskog protesta minule subote bio baš ispred tužilaštva. Bio je to na neki način i glas zamuklog Slavoljuba Miga Stijepovića. Osnovano se sumnja da i tužioci Ivica Stanković i Milivoje Katnić imaju tremu, i da neće započeti krivični postupak protiv glavnog u operaciji Kovertiranje.
Sve, od Miga pa dalje, ukazuje kojim pravcem mora ići pokret otpora u razbijanju i preusmjeravanju treme. Vidjeli smo da je Vođa na onoj slavnoj konferencij za novinare izgledao kao da se u njega uselio Migov duh. Snažni građanski protesti mogu da ga održe u tom blaženom stanju. Što njegova trema bude jača, kod drugih će popuštati. Kod građana, kod opozicionih lidera, kod njegovih patijskih drugova, možda jednog dana i kod Miga, lično. Treba li pominjati, i ovaj razgoropađeni bankar, nekad je imao tremu pred Vođom. Ništa manju nego Migo.
Vrijeme je za konkretne, usaglašene poteze. Građanski pokret već na sljedećem protestu treba da objelodani minimum zahtjeva koji će važiti za sve koji žele promjene. Kad Đukanović ode i počne krivični postupak protiv njega, kad padne Vlada i podnesu ostavke ili budu smijenjeni vodeći tužioci, tek tad opozicija može početi razgovore o stvaranju tehničke vlade, koja bi pripremila uslove za fer izore. Sve drugo je parada i saučesništvo.
Različiti akteri imaće posebnu ulogu. DPS ne drži sam sebe na vlasti, već ga podupiru partneri. Prije svih Bošnjačka stranka i Socijaldemokrate. Izlaskom iz vlade oni bi mogli doprnijeti da prelazak Crne Gore u postđukanovićevsku eru bude manje dramatičan. Sićušne su šanse da se to desi. Samo, red je da Husović i Brajović znaju šta su sebi natovarili na grbaču. Neki tvrde da Duško Marković pravi otklon od Vođe i da želi drugačiju Crnu Goru. Evo mu prilike. Neka krene u susret zahtjevima građana i podnese ostavku. Tako bi pala Vlada. Mali je to korak – ali za slobodnog čovjeka. U dijelu javnosti vlada mišljenje da je tužilac Stanković manje pod nadzorom nego Katnić. To može lako da potvrdi. Samo neka pokrene proceduru za smjenu Katnića, ili hitno podnese ostavku. Toliko.
Opozicioni lideri nemaju izgovor. Svaljivanje krivice na građane zbog nesmjenjivosti vlasti je nepošteno. U nekoliko navrata u posljednjih desetak godina birači su u teškim uslovima pobjeđivali režim. Onda se redovno pojavljivalo dovoljno prebjega i kretala otvorena ili slabo prikrivena saradnja sa vlašću. Oko metoda borbe, u opoziciji se moraju dogavarati, bez isključivosti. Može on biti i različit. Realno, građanski pokret bi bio ojačan ako sve opozicione partije, kad se zatalasa, napuste parlament. Ogole prirodu režima.
Sad, zamislimo predvodništvo DPS-a kao malodobnu ekipu iz kvarta. Tako, okupili se oni na ćošku, i zanio se njihov predvodnik i priča on pripovijest sličnu ovoj velikog Vođe. O neplaćenom bankarskom dugu, o vili, o Dubaiu, o drugarskom pokriću za legalizaciju prvih miliona. Ko bi mu povjerovao? Bez brige, niko ni od partijskih drugova ne vjeruje Đukanoviću. On zna da mu ne vjeruju. I ne vjeruje nikome od njih. Svijet punog kruga laži je drugo ime za svijet u raspadanju.
Ishod neće zavisiti od režima, već od alternative. Ova će bitka pokazati postoji li drugačija Crna Gora. U opoziciji, u društvu, na ulici, u ulazu. U nama. Ako ovako raštimovani režim opstane, ostaćemo zatočenici. Vlastitog ništavila.
Esad KOČAN