Marijana Bogavac, žena kojoj je prošle godine umrla djevojčica i dalje je sa dvoje djece na istoj podstanarskoj adresi. Ništa od obećanja o stanu. Nema da vrati 500 eura koje je potrošila da bi obilježila godišnjicu smrti djeteta. Sad će jedni reći: što je za pomen morala da troši tolike pare. Da nije, rekli bi: neće ni da spremi godišnjicu đetetu. Nema načina da budeš prav ako si siromah
Za rad centara za socijalni rad, ovogodišnjim državnim budžetom predviđeno je 9.805.991,95 eura. Samo za plate zaposlenima u tim institucijama biće potrošeno 8.800.991,95 eura.Za ostala lična primanja u tom resoru predviđeno je dvjesta hiljada eura, od toga 30 hiljada za jubilarne nagrade. Bilo bi baš lijepo znati ko je to i čime je u kojem centru za socijalni rad zaslužio jubilarnu nagradu.
Oni kojima je pomoć ovih institucija potrebna uporno svjedoče o neljubaznosti i aroganciji nekih socijalnih radnika od kojih se često vraćaju neobavljenog posla.
Da su, uprkos ogromnom novcu koji se na njih troši, centri za socijalni rad gluve kuće ovih dana pokazuju dva primjera.
Otac šesnaestogodišnje djevojčice koja je prije dva mjeseca izvršila samoubistvo u Baru, Zoran Kovačević kazao je novini Dan da je njegova ćerka godinama trpjela verbalno vršnjačko nasilje, prvo u osnovnoj, a zatim u srednjoj školi. Bacila se pod voz.
Kovačević je opisao izolaciju i omalovažavanje koje je njegovo dijete trpjelo, kako se trudio da stvari popravi prepisujući je u drugu školu. Ispričao je i da je bila stalno zamišljena i tužna i da je mislio da joj nedostaje majka koja ne živi sa njima.
,,Odlučio sam da potražim stručnu pomoć u Centru za socijalni rad Bar, da pitam nekog stručnjaka da me posavjetuje šta da radim. Mislio sam da će mi oni reći da je dovedem da razgovara sa psihologom. Ipak je to djevojčica i ja sam mislio da joj nedostaje neki majčinski savjet koji joj ja ne umijem dati. Ipak, u Centru za socijalni rad su me dočekali sa riječima da je to sve normalno i da se tako djeca ponašaju u pubertetu, da je to prolazno i da će sve biti u redu”, kazao je Kovačević. Sad se kaje što ih je poslušao.
,,Ostavila je oproštajno pismo u kojem je napisala: ‘Nemojte za mnom žaliti, ja nemam za čim da žalim’. To je sve. Da mogu sad da vratim vrijeme natjerao bih ljude iz Centra za socijalni rad da mi pomognu, tražio bih od škole da je zaštiti, sve bih uradio, ali sada je kasno”, ispričao je Zoran Kovačević.
U Centru za socijalni rad Bar rekli su da im se Zoran Kovačević nikada nije obratio povodom traženja stručne pomoći za sada pokojnu kćerku. Tvrede da su poslednji put kontakt sa Kovačevićem imali 2015. kada su rješavali problem kontakta maloljetnog djeteta sa majkom. Takođe, objasnili su, ni o jednom predmetu ne mogu iznositi detaljne informacije jer bi to predstavljalo kršenje prava na privatnost.
Jesu li od te, 2015, ikada provjerili je li ,,problem kontakta maloljetnog djeteta s majkom” riješen. Koliko puta su se pojavili ,,na terenu” u kuću Kovačevića. Govori li istinu otac stradale djevojčice ili Centar koji se poziva na pravo na privatnost – sve sama pitanja bez odgovora.
Da, znamo im poštovanje prava na privatnost. Prije godinu dana u snu je umrla djevojčica J.B. Imala je dvije i po godine. Njena majka, Marijana Bogavac, tražila je prije toga na sve strane pomoć za svoje djevojčice i sebe. Kad je najmlađe dijete umrlo, digla se buka. Što zbog novinarskog nepoštenja, što zbog nespretnosti, krenula je priča da je dijete umrlo od gladi. Uzalud je majka govorila da bi prije umrla nego što bi dopustila da se to dogodi. Mučna je bila atmosfera.
Onda se na televiziji Vijesti u emisiji Reflektor, koja se bavila tim problemom, pojavio Goran Kuševija, generalni direktor Direktorata za socijalno staranje i dječiju zaštitu. Sve dok nije počelo da liči na prijetnju, ponavljao je da on ne može da govori o prilikama u porodici Bogavac, kako im ne bi povrijedio ,,pravo na privatnost”.
Od majke koja je izgubila dijete, pritiscima i obećanjima tražilo se da zaćuti.
Za obećanja je bio zadužen premijer Duško Marković lično. Primio je ,,na njegov zahtjev” Marijanu Bogavac. Bogavac je, prema saznanjima Pobjede, od Markovića zatražila da država za nju i njene dvije kćeri obezbijedi stan. ,,Izvor lista iz Vlade kazao je da je Bogavac rekla premijeru da bi im bilo dovoljno i 20 kvadrata, samo da ne plaćaju kiriju. Premijer je obećao da će država svakako pomoći, ali da će odluka o tome na koji način biti donijeta narednih dana”, prenijeli su ostali horski mediji. Marijana zapravo ništa nije tražila, sami su pričali. I ništa nijesu uradili.
Na drugoj strani je bio štap. Portal Standard materijalizovao je priču direktora Kuševije i ekskluzivno saznao ,,prilike” u porodici Marijane Bogavac. ,,Prema pouzdanim saznanjima portala Standard, Marijanin sin iz vanbračne zajednice, koji je rođen 2002. godine umro je 2004. u Dječijoj bolnici u Podgorici. Marijanin sin je umro zbog trovanja babinim ljekovima, što je u obdukcionom nalazu navela patolog dr Dragana Čukić. Dijete je bilo u komi 24 sata, ali mu spasa nije bilo”, objavljeno je devet dana nakon smrti dviopogodišnje djevojčice, dok su nalazi obdukcije bili nepoznati. Da se zakuca kakva je Marijana majka. Tekst je potpisala tadašnja novinarka portala Milica Minić čije lice ovih dana krasi jednu od kampanja o pristojnom novinarstvu.
Marijana Bogavac i dalje je na istoj podstanarskoj adresi. Ništa od obećanja o stanu. Zarađuje 280 eura radeći u prodavnici, stan plaća 140, struju 80 eura. Prema saznanjima Monitora, opet gladuju. Ovih dana Marijana ima dodatni problem: treba da vrati pozajmicu od 500 eura. “Pozajmila sam za godišnjicu mojoj Jeleni da napravim. Sad nemam da vratim”, molila je ponovo za pomoć.
Sad će jedni reći: što je za pomen morala da troši tolike pare. Da nije, rekli bi: neće ni da spremi godišnjicu đetetu. Nema načina da budeš prav ako si siromah.
Kako god, opet se čeka Centar za socijalni rad. Opet ih je Marijana molila za pomoć, da vrati dug. Iz Centra su obećali 120 eura, još sto iz gradskog sekretarijata. Zasad je stigla pomoć od Humanitarne organizacije Čovjekoljublje koja radi pri Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
Za kraj, neka ljubazna čitalačka publika bude zamoljena da se vrati na podatak sa početka teksta. Centri za socijalni rad u ovoj državi ove godine će potrošiti 9. 805 991, 95 eura. Prevelik je to zijev. Moglo bi im zaprijeti.
VRŠNJAČKO NASILJE: Oko za oko
Nekoliko roditelja djece koja su bila izložena vršnjačkom nasilju potvrdilo je za Monitor da je jedino što pomaže – direktna prijetnja nasilnicima ili njihovim roditeljima.
Uzalud se godinama preferira priča o ,,školi bez nasilja”, uzalud seminari i radionice. Savršeno je očigledno da nijedan od mehanizama predviđenih raznim protokolima i uputstvima, jednostavno, ne radi. Roditelji koji su pokušali da problem riješe ,,regularnim” putem: razgovorom sa razrednim starješinom, školskim pedagogom i psihologom, direktorom škole, svjedoče da ništa od toga nije dalo nikakav rezultat. ,,Tek kad ispred sebe dovedete roditelja nasilnika i ozbiljno mu zaprijetite, prestaće barem najočigledniji dio problema. Izolacijom, ogovaranjem, i sličnim vidovima nasilja niko u školi nije spreman da se bavi”, kaže roditelj čije dijete je trpjelo nasilje.
Miloš BAKIĆ
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice