Mostarski samit antifašista, za koji organizatori vjeruju da će na jesen prerasi u neki novi AVNOJ, pokazao je da zasad nevelike snage antifašističke ljevice žive na prostorima nekadašnje zajedničke domovine, da u tunelima usred mraka žive i glavu dižu mladi koji ne žele da njihovu sutrašnjicu obilježe totalitarizmi i procesi fašizacije
Godišnjica oslobođenja od fašizma u Drugom svjetskom ratu odvela me je u rodni Mostar. Bosansko -hercegovačkim antifašistima i borcima NOR-a pridružili su se i antifašisti iz regiona, među kojima su najveseliji i pjevanju partizanskih pjesama najskloniji bili negdanji partizani iz Slovenije i njihovi sljedbenici.
U gradu na Neretvi, okupanom pramaljetnim zracima sunca, osjećao sam se kao u djetinjstvu, kada je Mostar bio crvena tvrđava sa idejama progresa proizišlog iz zajedništva koje je čvrsto vezalo Mostarke i Mostarce uz svoj zavičaj, ali u isto doba i uz najsvetije tekovine antifašizma, na kojima je stasalo i razvijalo se društvo, daleko humanije od društava u državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Gledajući te mlade ljude koji su pohodili ovu manifestaciju, promišljao sam kako će možda našu turobnu stvarnost zamjeniti neka bolja i ljepša, ljudskija i tradicijom neopterećena generacija, koja odrasta u odsliku liberalnog kapitalizma.
Promatrajući taj zanos praćen divnom partizanskom pjesmom U tunelu usred mraka prisjećao sam se i svoje generacije, danas uglavnom rasute po svijetu u goloj borbi za koricu kruha, koju bih volio vidjeti na ovom mostarskom antifašističkom saborištu. Bio sam i sjetan i nemalo tužan, ali i ponosan na dio života u kojem sam završio škole, putovao svijetom, bio uvažavan i priznat na svakom dijelu kugle zemaljske. Svjestan sam da od nostalgije nema koristi i da ovakvi skupovi mogu biti samo čvrsta oponencija narastajućoj plimi fašizacije i terora desnice u Evropi.I zato vrijedi i danas i sutra dizati glas protiv retrogradnih političkih snaga za koje smo vjerovali da su poražene, a evidentno je da nisu, dapače, jačaju li jačaju.
Mostarski samit antifašista, za koji organizatori vjeruju da će na jesen prerasi u neki novi AVNOJ, pokazao je da zasad nevelike i ne pretjerano moćne snage antifašističke ljevice postoje i žive na prostorima nekadašnje zajedničke domovine, da u tunelima usred mraka žive i glavu dižu mlade snage onih koji ne žele da njihovu sutrašnjicu obilježe totalitarizmi i procesi fašizacije.
Toga februarskog mostarskog dana grijalo nas je sunce slobodarstva i čežnje da pobjedimo još jednom sile mraka i nazatka, da budemo ponovo na stazama antifašista koji su tvorili poznatu sintagmu crvenog Mostara i svega onoga što iz toga slijedi.
Politička realnost je više nego surova, ali ne može se ukinuti nada. I ne samo ona. Preostaje duga i teška borba da možda jednog dana dosegnemo ono što smo nekada imali, mir i cjelovito čovjekoljublje, koje neće pasti s neba, za koje se vrijedi ponovo žrtvovati. Jer, u tunelima naše sadašnjosti, a bojim se i skore budućnosti, postoje svjetlokazi za danas nedosegnutu humanost najšireg spektra.
Ovakvi skupovi moraju što prije biti depatetizovani i očišćeni od naivne imitacije negdanjeg partizanstva, uz moj golemi naklon za vrijeme koje je obilježila borba protiv tadašnjih fašista.
Nama se tek valja potući sa današnjim fašistima. Radi budućnosti. Radi onog tako dalekog ali čudesnog svijetla usred mraka!
Plemenitost poruka mostarskog saborovanja ima dalekosežna značenja za svakoga ko se u duši osjeća slobodnim čovjekom i istinskim antifašistom!
Zato sa ponosom ispisujem ovaj Periskop u koji su nezaustavljivo nahrupile poruke iz crvenog Mostara. Crvenog od krvi, ali i crvenog u odnosu na današnji nadirući fašizam, koji je dijelio i dijeli grad na Neretvi.
Bez potrebe i bez ikakvog ozbiljnog razloga, osim onih koji omogućuju dvijema nacionalističkim, a potencijalno fašističkim strankama da kroz ravnotežu straha dijele izborne plijenove i glasovima nedozrelog i nacionalisitički zaluđenog stanovništva, koje nije ni blijeda slika nekadašnjeg građanskog Mostara, drže grad u potpunoj nacionalističkoj opsadi.
Gradimir GOJER