Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA JOKIĆ, PREDSJEDNICA LGBT FORUM PROGRES: Da gradimo, a ne da mrzimo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakavi su utisci nakon šestog ,,Montenegro Prajda”, koji je održan pod sloganom ,,Ne ljubimo lance”?
JOKIĆ: Za ovogodišnju Paradu u Podgorici se zaista može reći da je protekla u znaku ljubavi i iskrenih emocija svih učesnika i učesnica. Meni, kao aktivistkinji i kao majci, bilo je posebno drago što sam vidjela veliki broj divnih mladih LGBTIQ osoba koje su šetale sa mnogo manje straha nego ranijih godina i hrabro pokazale da su i oni dio crnogorskog društva i da ne žele da žive u strahu i mržnji. Čule su se brojne priče i ispovijesti ovih ljudi i njihovih porodica, koje su nas dovele do suza, ali i inspirisale da se borimo dalje za jednakost i ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Iako su iz organizacionog odbora Prajda poručili da očekuju članove Vlade, visokih funkcionera ni ove godine nije bilo. Kako to komentarišete?
JOKIĆ: Nisam iznenađena činjenicom da ni ove godine nije bilo visokih funkcionera Vlade, te svih drugih relevantnih institucija. Mi u LGBT Forumu Progres godinama ukazujemo i apelujemo na Vladu i institucije da ozbiljno shvate ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Pored činjenice da je izvjesno da visoki državni funkcioneri još dugo neće šetati zajedno sa svojim LGBTIQ sugrađanima i sunarodnicima u Paradi, još je jasnije da se trend političke zloupotrebe cijelog LGBTIQ pokreta nastavlja iz godine u godinu.

Podsjetimo, nedavno je predsjednik Crne Gore prilikom obilježavanja 70 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima izjavio da će „predstojeća Parada ponosa u Podgorici biti novi važan korak ka punoj afirmaciji prava LGBT osoba”, ali se na Paradi nije pojavio. I Vlada ima sličan pristup u odnosima sa LGBTIQ pokretom, na koji se „oslanja” primarno uoči važnih evropskih ili međunarodnih skupova, dok je tokom ostatka godine veoma teško dobiti konkretnu podršku, ili čak nemoguće u slučajevima nekih ministarstava.

MONITOR: Iz Uprave policije kazali su da je Povorku ove godine obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani, a bio je prisutan i direktor policije Veselin Veljović. To je, ipak, iskorak kada se sjetimo početaka i prvog Prajda.
JOKIĆ: Polazeći od organizovanja prve Parade u Budvi i imajući na umu koliko mjera obezbjeđenja je bilo neophodno za ovaj događaj, te kolike je rizike on nosio za sve učesnike i učesnice, itekako je pohvalna činjenica da je ovogodišnju Paradu u Podgorici obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani.

Uprava policije i policijski službenici su pokazali i dokazali da su suštinski partneri LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori. Ako znamo da je naš kolega Zdravko Cimbaljević bio ismijavan kada je prvi put odlučio da prijavi nasilje policiji u Nikšiću, a da sada sa tim Centrom bezbjednosti imamo snažnu saradnju, onda je napredak policije kao institucije očit. U ovom dijelu ne izostaje mnogo ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao krovna institucija sistema policije u Crnoj Gori. Moram da istaknem da podrška Uprave policije postoji ne samo tokom dana održavanja Parade, već 365 dana u godini, o čemu svjedoče brojni primjeri rada na slučajevima nasilja i govora mržnje, te saradnja u domenu edukacija, rada sa zajednicom, osnaživanja lanaca komunikacije i sl.

MONITOR: Ovogodišnji Prajd je održan uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života. Šta očekujete od ovih dokumenata?
JOKIĆ: U ovom trenutku bih se uzdržala od previše optimističnih prognoza vezanih za planirani Zakon o životnim zajednicama i nove LGBT-i Strategije, iako su se u tom dijelu mogle čuti veoma optimistične poruke. Mi smo tokom procesa izrade Nacrta zakona ukazivali na nedostatke koje trenutna verzija u sebi sadrži, kako u okviru Radne grupe tako i javno. Ukoliko tekst Zakona u sadašnjoj formi bude usvojen bez neophodnih izmjena, istopolni partneri u Crnoj Gori će imati dodatan niz problema u svakodnevnim životima, pored malo većeg seta prava koje Zakon predviđa.

Nova LGBT-i Strategija takođe ne uliva mnogo optimizma. Verzija sa kojom sada raspolažemo, koja je naravno još u fazi dorade, ima propusta i nedosljednosti u nekim od ključnih segmenata za LGBTIQ zajednicu. Primjera radi, neizvjesno je pitanje održivosti i podrške LGBTIQ Skloništu, jer za sada ni jedno ministarstvo ne želi da preuzme odgovornost za ovaj vitalan servis.

MONITOR: Koje su se pozitivne promjene za LGBT zajednicu desile od prve parade ponosa? Ima li negativnih?
JOKIĆ: Ove godine, 24. jula, se navršilo pet godina od održavanja SeaSide Pride-a u Budvi. Već sam nekoliko puta, tokom godina, istakla da smatram da je ovaj događaj bio katalizator promjena u crnogorskom društvu i jasna poruka da su LGBTIQ osobe dio ovog društva i države.

Promjene koje su se desile od tada su mač sa dvije oštrice. Pohvalno je što Crna Gora konstantno radi na unapređenju zakonodavno-pravnog okvira koji se odnosi na ljudska prava LGBTIQ osoba, ali je veoma zabrinjavajuće što su nasilje, diskriminacija i mržnja još uvijek veoma rasprostranjeni i što postoje u svakodnevnim životima značajnog broja LGBTIQ osoba.

Pomenula sam napredak u radu policije, dodala bih i instituciju Ombudsmana, kao i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u određenoj mjeri, kao primjere napretka i suštinske integracije i primjene zakonodavnih okvira. Druge institucije gotovo da nisu napravile pomak u odnosu na 2013. .

Konačno, moram da istaknem i slučaj višestruke zabrane održavanja Parade u Nikšiću iz 2015. godine, koji je nedavno dobio pozitivno i afirmativno mišljenje Ustavnog suda Crne Gore, te je vraćen na ponovno postupanje pred Vrhovnim sudom. Ovaj primjer možda i najjasnije govori o tome da nas čeka dalek put do istinskog prihvatanja LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.

MONITOR: Koja su ključna pitanja koja je neophodno riješiti u budućem periodu da bi se poboljšao položaj prije svega LGBT osoba u Crnoj Gori?
JOKIĆ: Prije svega, to je podrška socijalnim servisima i njihova održivost tokom cijele godine. Primarno mislim na servise LGBTIQ Skloništa i LGBTIQ Centra, kao i programe psihosocijalne podrške, pravne podrške, medijacije i druge programe koji su dio ovih servisa.

Naglasila bih da LGBTIQ zajednici nedostaje aktivna i konstantna podrška od strane države. LGBTIQ osobe ostaju i dalje gotovo nevidljive, u širem kontekstu stvarnosti.

Konačno, smatram da je Crna Gora odavno zrela za opširnu reformu obrazovnog sistema, koji je jedan od temelja razvoja mladih ljudi i značajan izvor informacije u ranim godinama života. Bez inkluzivnog i smislenog obrazovnog programa ne možemo da očekujemo da se smanje predrasude i stereotipi koji postoje u društvu, a koji kasnije dovode do povećanja stope nasilja i diskriminacije. Ako naša djeca od malih nogu ne nauče da postoje različitosti među ljudima u brojnim sferama života i da su te različitosti ono što nas čini ljudima, onda je kasnije teško graditi građansko, demokratsko društvo.

MONITOR: Osnovna ideja ovogodišnjeg Prajda je bila da se pokaže da su ,,pripadnici i pripadnice LGBT zajednice Crne Gore građani i građanke ove zemlje, vaši prijatelji, kolege i ljudska bića koji i dalje ne mogu da žive slobodno zbog neopravdane mržnje i diskriminacije koju trpimo”. Primjećujete li promjene u društvu – je li manje mržnje?
JOKIĆ: Mržnje u našem društvu, nažalost, i dalje ima. Ne samo prema LGBTIQ osobama, već generalno prema svemu što se percipira kao „drugačije”. Značajan dio ove mržnje potiče od, kako sam ranije navela, političkih procesa koji imaju za cilj da stvaraju podjele i razdor među ljudima. Iako brojni javni akteri godinama apeluju na političke subjekte da naprave otklon od ovakvih nedemokratskih manipulacija, ipak je jasno da se to neće desiti. Uprkos prijavama koje se podnose protiv pojedinaca iz javnog života koji šire mržnju i pozivaju na netoleranciju i nasilje, njihove riječi i dalje šire takve poruke u javnosti.

Kao društvo i državu nas čeka dug put do pune integracije u evropsku porodicu naroda kojoj težimo. Misija svih nas, bez obzira na životni poziv, bi trebala da bude da gradimo bolju i bezbjedniju Crnu Goru, umjesto da mrzimo one koji su drugačiji od nas. Jedino svi zajedno možemo da budemo istinski slobodni i da krenemo naprijed.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo