Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Humor je deficitaran u našem društvu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Iako je pokrenut prije više od deset godina, ovogodišnje izdanje kolašinskog festivala karikature je treće po redu. Šta je uslovilo ovakav razvoj ove jedinstvene manifestacije kod nas?
DRLJEVIĆ:Tako je. Prvi je bio 2007, a drugi 2017. Ovaj treći je bio prevremen. Već 2018, a trebalo je po ustaljenom redu tek 2027. Šalim se malo, ali, šta da se radi. Dobro je što smo ga opet pokrenuli. Nadam se da će trajati i postati tradicionalan. Za sve je zaslužna bivša predsjednica Opštine Kolašin, Željka Vuksanović, koja je imala razumijevanja za nas. Nadam se, a imam i čvrsto obećanje od strane novoizabranog predsjednika, Milosava – Bata Bulatovića, da će festivalnastaviti svoje trajanje sa još većom pomoći.

MONITOR: Ove godine su na festival pristigle karikature iz 41 države. Kakvi su Vaši utisci? Ne samo kao organizatora i člana žirija, već kao umjetnika i kolege?
DRLJEVIĆ:S obzirom na to da je sve nekako na brzinu organizovano, a konkurs prispijeća radova trajao jedva mjesec dana, odaziv je bio fantastičan. Učestvovao je i jedan umjetnik iz Iraka, što je prava rijetkost. Ne samo da sam zadovoljan kvantitetom, već posebno i kvalitetom radova! Zaista je bilo puno, puno kvalitetnih radova sa vrhunskom umjetničkom vrijednošću i divnim porukama. Posebno mi je drago što smo natjerali karikaturiste širom svijeta, da malo guglaju o Crnoj Gori i vide sve njene ljepote i turističke potencijale. To se vidjelo po radovima punim motiva iz Crne Gore. Zbog toga je tema festivala i bilaCrna Gora –skijanje i plivanje u istom danu!

MONITOR: Da li to što je ovo drugo izdanje zaredom, obećava kontinuitet?
DRLJEVIĆ: Kao što rekoh, nadam se.Imam čvrsta obećanja od strane grada Kolašina, ali se nadam da ćemo konačno dobiti i podršku Ministarstva kulture, koja nam je oba puta uskraćena na konkursu.

MONITOR: Gledajući sa strane, čini se da je umjetnički život u Kolašinu živnuo ove godine.
DRLJEVIĆ:Jeste. Očigledno. No ima u tome i nešto što nije dobro, a to je što se sve sabilo u mjesec- dva. U špicu sezone. I svi hoće najbolje termine. A onda, deset mjeseci – tišina. To nije dobro. Treba to nekako razvući. Da traje tokom čitave godine, u svakom mjesecu. Kolašin inače može biti turistički interesantan tokom svih dvanaest mjeseci. To ustvari i jeste, ali, turistima treba osim prirodnih ljepota, ponuditi i nešto što se zove naš duh i kultura. I od toga praviti brend.

MONITOR: Poslednji put kada smo pričali za Monitor u biografiji ste imali nešto preko stotinu nagrada. Dokle je stigla ta brojka i koliko su nagrade važna stavka u životu jednog karikaturiste?
DRLJEVIĆ:Pa evo, primakao sam se i brojci od 200. Nagrade su naravno bitne, ne samo za karikaturiste , već i za sve one koji se takmiče u nečemu. To je mjerilo koliko vrijedi tvoje djelo. Koliko si dobar u tome čime se baviš. To je na kraju satisfakcija za jednog umjetnika i preporuka, da država treba da obrati pažnju na njega, njegov rad i njegovu egzistenciju .

MONITOR: I pored svih priznanja i izložbi širom svijeta, kraj Vašeg imena još uvijek stoji freelancer.
DRLJEVIĆ: Ovo FREE mi pruža zadovoljstvo. I to je sve. Nažalost, još ništa konkretno. Čak ni prostor u nekom mediju, novini ili portalu nemam. Budem s vremena na vrijeme kratko angažovan, ali, po pravilu, uvijek prvi budem ,,tehnološki višak”, a humora i duha, nikada manje… To valjda govori o cjelokupnom stanju u društvu.

MONITOR: Bilo mi je zanimljivo vidjeti jedan od Vaših radova oslikan na zgradi u Viborgu u Danskoj. Dio izložbe ili je u pitanju nešto drugo?
DRLJEVIĆ: Taj moj rad je u stvari bio plakat festivala. Odštampali su ga u veličini 10×12 metara i postavili na fasadu zgrade u centru Viborga. Sledeće godine sam tamo osvjio drugu nagradu, a moj rad je bio na svim elektronskim bilbordima u gradu. Čak su proizveli čitavu seriju njihovog piva, koje je na flašama imalo etiketu sa mojom karikaturom. Bio sam baš oduševljen kada sam vidio kako na festivalu svi piju pivo sa mojim radom. To su neke stvari koje raduju i čine ponosnim umjetnika. Trenuci kada zaboraviš koliko te malo cijene u rođenoj zemlji. Pa evo, ove godine sam imao posebnu čast da na velikom svjetskom festivalu karikature u Zemunu budem prvi izlagač–gost. Uz to, napravili su mi sjajnu knjigu-katalog sa mojih stotinak radova koji su obišli svijet. I to sa tekstom na našem i engleskom jeziku.Upravo se završava i štampanje moje monografije u Zagrebu. Knjiga ima oko dvijestotine strana, u tvrdom povezu i u punom koloru. U njoj je obuhvaćen sav moj rad. Ne samo karikature. Prikazane su slike, crteži,skulpture, stripovi, akvareli,zatim moji aforizmi, kratke priče itd. Tu su i fotografije sa mojih putovanja, nagrade i trofeji… A sve to pod pokroviteljstvom grada Zagreba, u organizaciji Nacionalne manjine Crnogoraca Hrvatske.

MONITOR: Dobar dio Vašihradova za temu ima tehnološko doba i (ne)snalaženje čovječanstva u njemu.
DRLJEVIĆ: Pa jeste. Kao što se i sam ne snalazim baš u ovom digitalnom i virtuelnom vremenu. Malo je što pravo i opipljivo, toplo… Sve neka imaginacija i laž. A ja se moram baviti temama svog vremena ili hronikom savremenog života.

MONITOR: Iako se rijetko bavite političkim temama, američki predsjednik je našao put do vaših papira. Otkud to?
DRLJEVIĆ:Ne zanima me politika, kao što rekoh više puta. No, Trampa nacrtam, htio, ne htio. Nameće mi se prosto. Nameću mi ga razni festivali koji imaju njega za temu. A ja ga više vidim kao klovna, nego kao političara, pa ga tako i predstavljam u svojim radovima. Jednostavno želim svijetu istraumiranom od raznih ludaka, pružiti utjehu i poručiti, makar i laž bila- da ne pridaju puno važnosti zastrašujućim izjavama i prijetnjama za mir i bezbjednost planeteod strane takvih ljudi.

MONITOR: Koliko se kod nas uopšte vodi računa o karikaturi? Vidjeli smo nedavno da je u Srbiji zasmetao rad Duce Petričića. Da li je možda izostanak iste u najvećem dijelu javnog života svjesno guranje u stranu?
DRLJEVIĆ:Kao što rekoh. Humor je deficit u našem društvu. Karikatura u Crnoj Gori skoro da i ne postoji. Mislim na profesiju. A šta ćemo mi kojima je to jedina profesija i zanat? Pita li se ko? Gdje su naša prava? Osnovno pravo svakog čovjeka,pravo na rad, prije svega… Ili bi ozbiljno trebalo razmisliti o promjeni profesije, poslije toliko godina i toliko uspjeha u svijetu. Otvoriti neku kladionicu, možda? Možda je to alternativa?

MONITOR: Karikatura nije samo vještina crtanja već i sposobnost da se uoče neke pojave i predstave na vizuelno i intelektualno zanimljiv način. Možda bi upravo ona bila od pomoći u odrastanju naših najmlađih. Koliko je prisutna karikatura u obrazovnom sistemu?
DRLJEVIĆ:Ako vam kažem da redovno posjećujemo fakultete likovnih umjetnostiu svijetui razgovaramo sa studentima; da sam u Istanbulu doživio da potpisujem autograme djeci koju su dovezli pet autobusa na festival; da sam u školi Majka Jugovića U Zemunu bio gost tri sata, djeca mi postavljala pitanja punih sat vremena, a moji radovi i danas stoje okačeni u mnogim kabinetima te škole… biće vam jasno koliko je sve to bitno za kulturu jednog društva. Samo kod nas to nije ništa bitno i ozbiljno. Kod nas, inače ništa nije ozbiljno. A humor je i te kako ozbiljna stvar. Najgore je to što se nigdje ne mijenjaju sistemi vrijednosti kao kod nas. A to govori koliko smo ozbiljan i tradicionalan narod.

MONITOR: Da li se osim starih dobro poznatih autora, u međuvremenu pojavilo neko zanimljivo ime u crnogorskoj karikaturi?
DRLJEVIĆ:Zabrinjavajuće, alarmantno i očekivano – NE. Danas je ,,mozak na otavu” kod mladih. Nigdje kreacije, nigdje stvaralaštva. Samo bulje u telefone i kuckaju. Ona stara ,,šta si zinuo, k’o tele u šarena vrata” opisuje sve. Samo što umjesto šarenih vrata, bulje u šareni ekran ,,smart ” telefona.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Zarobljeni u istim diobama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je u pitanju bliža prošlost „oslobađanja naroda“ na prostorima bivše SFRJ, ne postoji bitnija (ideološka) razlika između tadašnjih „političkih elita“ na vlasti i  znatnog dijela tadašnje opozicije, sada na vlasti. Nekadašnji sljedbenici iste nacionalističke politike nijesu imali i nemaju sukoba u vezi sa tim periodom jer je izostalo njihovo suočavanje sa tom svojom,skladnom, prošlošću

 

 

MONITOR: Godišnjica je ubistva Duška Jovanovića. Vrh policije je poručio da će učiniti sve da taj slučaj rasvijetli, uz nagradu od milion eura za informacije. Šta govori o institucijama to što se  21 godinu čeka rasvjetljavanje tog zločina?

MINIĆ: Ubistvo Duška Jovanovića, kao i ubistva Slavoljuba Šćekića, Gorana Žugića… bolna su obilježje transformacije partitokratije u mafiokratiju nakon „buđenja i oslobađanja naroda od stega komunizma“ pred očima, većinski duboko podijeljenog, „oslobođenog naroda“. Predugih 21 godinu čekanja na rasvjetljavanje tog zločina je porazan dokaz opstanka „institucija“ nepromijenjenog sistema i nakon „osvježenja“ od 30.8.2020. godine i smjene političkog dijela mafiokratije u Crnoj Gori. Osnova tog poraznog stanja nepromjenjivosti sistema i „institucija“ je u nepomjenjivosti stanja u društvu zarobljenog istim diobenim temama koje diktiraju „političke elite“ oba „oslobođenja“, što preskupo plaćamo decenijama i opet nastavljamo.

Institucije su svih ovih decenija odraz svijesti  naroda. Tu neprijatnu istinu ne žele da saopšte „političke elite“ koje drže zarobljenim državu i društvo smjenjujući se na vlasti upravo na toj „svijesti“ svojih pristalica u sistemu osmišljenom da isključuje dolazak na vlast kredibilnih i kompetentnih ljudi s integritetom. Bez organizovanog i intezivnog pritiska javnosti, koji predugo izostaje, nema ni kvalitativnih promjena sistema pa ni institucija koje će zaustaviti ovaj sunovrat Crne Gore i fingiranje demokratije u „državi zasnovanoj na vladavini prava“ koja je ubila Duška, Slavoljuba, Gorana… i sve ljudsko u nama koji živimo sa tom sramotom.

MONITOR: Potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić kazao je da “danas u Crnoj Gori više nema ni nedodirljivih, ni povlašćenih, ni zaštićenih”.

MINIĆ: Tipičan primjer odsustva stida koji karakteriše predstavnike sve tri grane vlasti u sve tri prethodne decenije kada, nekažnjeno, krupnim notornim neistinama vrijeđaju inteligenciju elementarno informisanog i svjesnog dijela građana.

MONITOR: Ove sedmice je i 33 godine od  zločina Deportacija. Očekujete li da će pravosuđe  napraviti pomak kada su u pitanju ratni zločini?

MINIĆ: Od nereformisanog pravosuđa niko smislen ništa pozitivno ne može očekivati ni kod neprocesuiranja ratnih zločina, uključujući zločin Deportacije ilustrativan za „proces demokratizacije“ crnogorskog društva i države devedesetih godina.Ko god bolje poznaje disfunkcionalnost pravosuđa kvazidržava nastalih raspadom SFRJ i odsustvo  saradnje u procesuiranju svojih „heroja“ za počinjene zločine, ne gaji nadu u skoriji bitni napredak ni na polju naše neslavne bliske prošlosti. Naročito ne nakon svjesnog prolongiranja istraživanja zločina u tako dugom vremenskom periodu.

MONITOR: Vidite li promjenu u odnosu političke klase prema prošlosti?

MINIĆ: Vidim. Nažalost u smjeru suprotnom od očekivanog u demokratskoj, građanskoj državi socijalne pravde, zasnovanoj na vladavini prava. Ne samo kada su u pitanju političke klase, ima mnoštvo razloga za pokajanje zbog počinjenog u prošlosti, bližoj i daljoj. Kada je u pitanju bliža prošlost „oslobađanja naroda“ na prostorima bivše SFRJ, ne postoji bitnija (ideološka) razlika između tadašnjih „političkih elita“ na vlasti i znatnog dijela tadašnje opozicije, koja je sada na  vlasti. Nekadašnji sledbenici iste nacionalističke politike nijesu imali (i nemaju) sukoba u vezi sa tim periodom jer je izostalo njihovo suočavanje sa tom svojom (skladnom) prošlošću. Međutim, kada je u pitanju period nakon dva svjetska rata, preuzimateljima (i unerediteljima) programa Liberalnog saveza Crne Gore je otvoreno novo polje „borbe“, tj. zaobilaženja suštinskih tema i pitanja za Crnu Goru i njene građane, sa javno manifestovanim klerofašizmom iz redova crkve, čijem usponu su upravo oni presudno doprinijeli.

MONITOR: Ustavni sud će od 31. maja imati četvoro od sedam sudija.  Kako to komentarišete?

MINIĆ: Kao nastavak tradicionalne trgovine partitokrata na pazarištu njihovih ponuda bez integriteta i slobode neophodne za sudiju Ustavnog suda. Ali prijeko potrebnih svojstava za sastav  kakav poznajem i pratim u svom višegodišnjem praktičnom iskustvu. To iskustvo ukazuje na porazno stanje tog suda,  i na praksu odlučivanja – kako im se kaže i dokle im se kaže „odozgo“ iz partitokratskog legla.

MONITOR: Gdje je generalno crnogorsko pravosuđe?

MINIĆ: Svugdje samo ne tamo gdje treba da bude po Ustavu i zakonima Crne Gore i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima, kao sastavnim dijelom unutrašnjeg pravnog poretka Crne Gore. Ni tamo gdje su stvarne životne potrebe građana kao navodnih „nosilaca suvereniteta“ u navodnoj „demokratskog, građanskoj i ekološkoj državi socijalne pravde, zasnovanoj na vladavini prava“.

Po svim istraživanjima dugogodišnje najveće nepovjerenje javnosti  je u rad crnogorskih sudova. Takvo stanje je posebno nedopustivo u vrhu sudske vlasti, kada najviši sud mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu, pravne stavove, načela i odluke za potrebe političkih centara moći izvršne vlasti u konkretnom sudskom postupku. Zatvoreni sistem crnogorskog sudstva štiti aktere  tog bezakonja i onemogućava informisanje javnosti o imenima sudija najvišeg suda koji, sinhronizovano sa sudijama Ustavnog suda Crne Gore, beskrupulozno krše Ustav Crne Gore za potrebe moćnika izvršne vlasti, a nastalu štetu decenijama plaćaju građani Crne Gore.

U takvom ambijentu je neminovno zapostavljanje slučajeva pomenutih ubistava, ratnih zločina… Sve kada bi ostatak pravosuđa maksimalno posvećeno i stručno obavljao svoj dio poslova u procesuiranju nalogodavaca, finasijera, organizatora i izvršilaca najtežih krivičnih djela, stanje u nereformisanoj sudskoj vlasti bi bila nepremostiva prepreka ishodima tih postupaka i očekivanjima javnosti.

Značajan doprinos takvom stanju u sudskoj vlasti daju crnogorski mediji koji, iako korektivni faktor u savremenom društvu, ostaju nijemi na konkretne očigledne slučajeve bezakonja i nepravde kojima su izloženi crnogorski građani i njihove porodice od takvog sudstva.

Ipak, ključna odgovornost je na izvršnoj i zakonodavnoj vlasti koju čini „elita“,  izabrana „slobodno izraženom voljom građana na slobodnim i neposrednim demokratskim izborima“. Ona sistemom partitokratije svjesno i namjerno drži zarobljenim sve državne institucije i crnogorsko društvo.

MONITOR: U četvrtak bi parlament opet trebao da glasa o Sporazumu sa UAE. Šta očekujete?

MINIĆ: Nepromijenju „savjest“ i „odgovornost“ parlamentarne većine u zloupotrebi resursa, kao i do sada.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NATAŠA BOŠKOVIĆ, BIVŠA SUTKINJA PRIVREDNOG SUDA: Moram da dokazujem da nijesam kriva, ali i da sam živa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam odakle je Radoje Korać u saznanju da sam umrla. Ako je imao takvo saznanje trebali su da se obrate Opštini Podgorica i da se dostavi izvod iz Matične knjige umrlih

 

 

MONITOR: Nedavno ste dobili odluku Sudskog savjeta kojom se nakon 10 godina obustavalja disiplinski postupak protiv Vas. Jeste li zadovoljni takvom odlukom?

BOŠKOVIĆ: Umjesto da postupe po odlukama Ustavnog suda i meritorno odluče tako što će utvrditi da je odluka Disiplinske komisije nezakonita, Sudski savjet obustavlja postupak zbog mog penzionisanja. I zbog toga što sam umrla a da to nijesam znala!

Ova odluka, bolje nego ijedna do sada koje sam vidjela, dokazuje tačnost one latinske izreke da papir ne može da pocrveni od stida. Sadrži nešto zbog čega sam se ja, koja sam sve u sudstvu vidjela, šokirala. Ovu odluku je potpisao predsjednik Sudskog savjeta, profesor dr pravnih nauka Radoje Korać. Suština odluke je u tome da se kaže da je obustavljen postupak protiv mene jer mi je prestala sudijska funkcija.  Međutim u izreci se pozivaju na član 249 Zakonika o krivičnom postupku u kome se izričito kaže da se krivični postupak obustavlja kada je okrivljeni umro.

Ne znam odakle je Radoje Korać u saznanju da sam umrla. Ako je imao takvo saznanje trebali su da se obrate Opštini Podgorica i da se dostavi izvod iz Matične knjige umrlih.

U Sudskom savjetu je Valentina Pavličić predsjednica Vrhovnog suda, Predrag Tabaš sudija Apelacionog suda koji je krivičar, Rade Ćetković, takođe krivičar, pa mi nije jasno kako mogu oni meni kao krivičari da objasne da sam  umrla? Da li ja sada moram dokazivati da sam živa?

MONITOR: Da li je to, slučajno, možda greška?

BOŠKOVIĆ: Ne bih rekla, prije će biti da ova odluka pokazuje svu konfuziju i neznanje Sudskog savjeta, ali i njihove zle namjere. Neka njihova lična sujeta, iako ovdašnji članovi Sudskog savjeta nemaju nikakve veze sa tadašnjom odlukom Sudskog savjeta.To je možda i neka lična netrpeljivost prema meni,  da mi se onemogući da dokažem da sam u pravu. Međutim, ja sam to već dokazala, tako što sam dva puta dobila pred Ustavnim sudom, što su ukinute sve odluke o disciplinskom postupku.

MONITOR: Da se podsjetimo kako je došlo do pokretanja disiplinskog postupka?

BOŠKOVIĆ: Disiplinski postupak je pokrenut krajem septembra 2014. a ova odluka je od 6. maja ove godine. Dakle, postupak traje duže od 10 godina. Pokretnut je po nalogu Vesne Medenice, a izvršilac je bio Blažo Jovanić, koji je kao tadašnji predsjednik Prvirednog suda pokrenuo disciplinski postupak, uključili su se i tadašnji predsjednik Sudskog savjeta Mladen Vukčević, članovi disiplinske komisije Vesna Simović-Zvicer, Stanka Vučinić i Branimir Perić i svi članovi Sudskog savjeta koji su tada glasali.

Jasno je da Medenica koja stoji iza ovog disiplinskog postupka i dan danas ima veliki uticaj u pravosuđu. Nije mi jasno zašto se Sudski savjet izjašnjava na ovaj način iako postoje dvije odluke Ustavnog suda, odluka Vrhovnog suda, odluka Upravnog suda. Sve u moju korist.

MONITOR: Je li uobičajeno da disiplinski postupak traje deceniju?

BOŠKOVIĆ: Smatram da se namjerno odugovlačilo s tim postupkom, vjerovatno su računali da ću se  umoriti i odustati.

Meni se čini da se po svaku cijenu htjelo onemogućiti provođenje pravde. Tu je najviše zatajio Ustavni sud, jer je ustavna žalba čekala pet, a drugi put dvije godine. I kada je prvi put usvojena moja ustavna žalba, trojno vijeće Vrhovnog suda, postupajući po nalozima iz odluke Ustavnog suda, bukvalno je prepisalo svoju raniju odluku. U tom vijeću sudija izvjestilac je bila Hasnija Simonović, a predsjednik vijeća Vesna Vučković. Vidjeli smo da je Vučković na posljednjem suđenju protiv Vesne Medenice promijenila svoj iskaz. I umjesto da tužilaštvo reaguje, da im objasni zašto daje dvije različite izjave, nije se desilo ništa. Zašto ovo govorim, sav sudski kadar koji je odlučivao o svim mojim vanrednim pravnim ljekovima u ovom postupku su sudije koje je birala Vesna Medenica.

Postupak je toliko dugo trajao da bi se meni spriječilo napredovanje u službi. Ako sam htjela bilo gdje da konkurišem, u sudstvu i tužilaštvu, išle bi karakteristike i tu bi uvijek išlo to da se protiv mene vodi disiplinski postupak. Mislim da lična netrpeljivost sudija u Vrhovnom i Upravnom sudu, koje je birala Vesna Medenica, bila ključni faktor da se ovaj postupak ne završi.

MONITOR: Krajem juna prošle godine otišli ste u penziju, ali pravosuđe je i dalje uključeno u vaš život.

BOŠKOVIĆ: Trenutno se brinem o svojoj slobodi. O svom jadu sam se zabavila, moram da dokazujem da nisam kriva, ali i da sam živa. Sadašnji predsjednik Privrednog suda, Mladen Grdinić, nakon što sam otišla u penziju podnio je protiv mene krivičnu prijavu zbog nesavjesnog obavljanja sudijske funkcije. Moram sada da uđem u taj postupak. Jako bih voljela da se podigne optužnica, protiv koje ja ne bih podnijela prigovor, i da se organizuje suđenje. Da to bude kruna mog sudijskog rada.Pokazatelj da neko ko se čitav život borio za pravdu doživi da bude na optuženičkoj klupi.

MONITOR: Za šta vas konkretno terete?

BOŠKOVIĆ: Još uvijek ne znam jer nijesam išla da dam izjavu u tužilaštvu. Bila sam spriječena, prvi put, zbog teške operacije. Očekujem poziv ovih dana.

MONITOR: Mnoge sudije prate brojne afere i krivične prijave a ipak ih tužilaštvo nije pozvalo. 

BOŠKOVIĆ:  Trpjela sam progon do zadnjeg dana penzionisanja, evo i kad sam otišla u penziju progon se nastavio.

Pravosuđe je , nažalost, još zarobljeno i još trpi posljedice vladavine Ratka Vukotića i Vesne Medenice. Sve te sudije birane su zato što su ih oni protežirali. I sada oni sude po toj matrici. Postoje brojne krivične prijave običnih građana protiv sudija, a nema procesuiranih. Životni stil svih sudija je vidljiv, pa bi se moralo znati odakle taj novac pojedinim sudijama.

Tužilaštvo je, kako oni sami kažu, pretrpano predmetima ali eto toliko im se žuri da ovaj moj predmet što prije riješe. Umjesto da se gone kriminalci u sudijskim togama, gonim se ja. Iz Brisela traže da se neki sudija osudi. Pa su domaći možda ocijenili da ću ja biti podobna za to i da sam laka meta.

MONITOR: Tokom karijere imali ste presuda koje su bile na štetu tadašnjih nosioca političke i biznis moći, čime se mnoge sudije ne mogu pohvaliti. Često su obarali te vaše presude.

BOŠKOVIĆ: Obarali i dobijali stanove po povoljnim uslovima, pored napredovanja u profesiji. Na primjer predmet prodaje akcija Rudnika uglja. Tada je EPCG u dogovoru sa Blažom Jovanićem tražila moje izuzeće iz predmeta. On me izuzeo nakon što sam donijela privremene mjere, i naravno sutkinja koja je preuzela predmet donijela je presudu u korist Elektroprivrede, a kasnije napredovala u Apelacioni sud.

Poznat je i slučaj prodaje Ski centra Bjelasica gdje su mali akcionari tražili zaštitu od suda. Pokušala sam ih zaštititi tako što sam podnijela krivičnu prijavu tadašnjoj vrhovnoj tužiteljki Vesni Medenici. Tu je bio čitav niz kriminalnih radnji od strane sudija Privrednog i Apelacionog suda. Nikad od tužilaštva nisam dobila odgovor šta je bilo sa tom krivičnom prijavom. Imajući u vidu bliske odnose Vesne Medenice i Ćoća Bećirovića jasno je kako je to moje ponašanje uticalo na moj dalji rad.

U slučaju Jube, u koji su bili umješani najviši partijski funkcioneri, bila sam životno ugoržena. Kada se dešavao ovaj proces, početkom 2000., neke moje kolege prelazile su na drugu stranu ulice da mi se ne jave. Jedna od posljedica je to što kao sudija sa višedecenijskim stažom nijesam mogla da riješim stambeno pitanje.

Pomenula bih i slučajeve gdje sam presudila u korist građana zbog zagađenja u blizini KAP-ovih bazena crvenog mulja. Iako su zagađenje i šteta evidnetni, na Apelacionom sudu to je sve oboreno.

Slučaj Onogošta gdje sam presudila u korist malih akcionara, slučaj Pantomarketa, i da ne nabrajam dalje. Ovi i slični slučajevi imali su za posljedicu  da se strogo vodilo računa da određeni škakljivi predmeti ne dođu kod mene.

MONITOR: Da li vas je sa takvim minulim radom u sudstvu nova vlast kontaktirala i pokušala da na neki način iskoristi vaše pravno znanje?

BOŠKOVIĆ: Ne, naprotiv. Ja ne idem nikom na noge, niti se nikom nudim. Meni je bilo najvažnije da niko iz moje uže i šire porodice ne studira pravo. Uticala sam na njih i uspjela. Upisali su tehniku i namjeravaju da odlaze ne iz Crne Gore, nego iz regiona.

Moram kazati da me, sve ovo što mi se dešavalo i dešava mi se, nije  ispunilo goričinom i nezadovoljstvom. Zadovoljna sam sama sobom jer sve to je bio moj izbor. Smatram da sam slobodna i kao čovjek i kao sudija. Ne drhtim ko će mi zazvoniti na vrata. U moju kancelariju za 30 i više godina sudijskog staža nijesu stranke mogle nogom da otvaraju vrata kao što su otvarale nekim sudijama. Kod mene se moralo kucati i pitati je li slobodno.

MONITOR: Stalno se pominje veting u pravosuđu. Smatrate li da bi to moglo pokrenuti nešto na bolje?

BOŠKOVIĆ: Ne, zato što je sudstvo sasječeno u korijenu. Crnom Gorom caruje neznanje u sudstvu, u prosvjeti, u zdravstvu… Napredovali su samo poslušni. To je ušlo u mentalitet sudijskih pripravnika, savjetnika, sudija. Oni imaju autocenzuru. Ne treba čak niko ni da ih nazove, oni imaju urođenu autocenzuru.

Crnogorci ne vole pravdu, ne vole zakon i tu se malo što može. A pravda se ne traži samo u sudu, nego na svakom mjestu. Kad bi svaka građanka ili građanin ustao protiv nepravde koju mu čini saobraćajni policajac,  ljekar tražeći mito za liječenje djeteta, šef koji ga maltretira, mi bismo onda govorili o državi dostojanstvenih ljudi. Tako da nijesu samo sudovi ti koji treba da donesu boljitak Crnoj Gori, boljitak državi donose sami pojedinci, hrabri građani. Treba da se zapitamo kakvi smo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Uvjeren sam da Hrvatska neće biti prepreka Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković &comp. nastoje biti miljenici Brisela, s Milanovićem je drukčije, ali on ovdje ne odlučuje). Oveća jedrilica bila bi vjerovatno posve zadovoljavajući ulog za otklanjanje i posljednjih sumnji

 

 

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović je prije nekoliko dana najavio  povlačenje iz politike. Njega Stipe Mesić, u intervjuu zagrebačkim Novostima, vidi kao jedinog koji bi mogao načiniti odlučne poteze „eventualno“ i „samo ako bi to želio“. Za Mesića je glavni problem što Hrvatska nema, kako kaže, ideološku orijentaciju i što se ne zna gdje je hrvatsko društvo danas. Vidite li Vi Milanovićevu želju da tu nešto promijeni?

PUHOVSKI: Neobično je da netko-poput Milanovića, nakon što je proteklo tek pet posto mandata na koji je izabran, uopće razmišlja o svojoj političkoj budućnosti izvan dane funkcije. Još je neobičnije njegovo obrazloženje („ Shvaćam da je lijepo biti u krdu, ali u krdu i smrdi“), premda nema znakova da mu se je zbilja zgadio život prožet vrhunskim privilegijama političke kaste. No, s obzirom na iskustvo s njegovim javnim istupima (ispadima, najčešće), ni ovo ne treba odveć ozbiljno shvatiti. Još je manje ozbiljno, na žalost, to što predsjednik Mesić vidi Milanovića kao političara koji bi Hrvatskoj donio „političku orijentaciju“ – jer Milanović je notorno politički dezorijentiran (barem) posljednjih godina (što mu, međutim, omogućuje široki zahvat u različite biračke bazene).

MONITOR: U prvom krugu lokalnih izbora SDP je izgubio neka svoja uporišta. „Možemo!“ će ponovo dobiti vlast u Zagrebu, ali ta koalicija nije imala više uspjeha na drugim nivoima. Političke opcije koje se mogu nazvati lijevim kao da samo kruže oko centra „prave vlasti“ u državi. Zašto se tu ,već duže, ništa ne mijenja?

PUHOVSKI: SDP je uspješno – a uglavnom pasivno –  prebivao u sjenci Milanovićeva huliganskoga vrludanja hrvatskom političkom scenom uživajući u tomu što su Milanovićevi napadi bili najčešće upereni na vladajuću stranku. Pritom ih nije posebice smetala ni činjenica da su ti napadi s vremenom sve češće bili lansirani s pozicije desno od HDZ-a. No, nakon izbora u siječnju Milanović je iznenada – vjerojatno ipak privremeno – promijenio taktiku, pretežito se suzdržavajući od javnih nastupa (i, osobito, od posljednjih godina obvezatnih „prejakih reči“). Pa je neradnička socijaldemokracija ostala odjednom u zraku. Uz to, lokalni su izbori pokazali da je HDZ jedina stranka koja funkcionira u čitavoj državi, dok je vodstvo SDP-a najprije godinama raspuštalo temeljne organizacije, a posljednjih je mjeseci maltretiralo one preostale.

SDP već dugo ni po čemu nije lijeva politička stranka, pa je razlika spram HDZ-a sve manja (a održavaju ju zapravo brojni osobni animoziteti na obje strane). Možemo pak ima neke lijeve sastojke, ali svjetonazorski u mnogome nepovezane dok su – ponajprije vlastitom strategijom, iskazanom u statutu – ograničeni u širenju čitavom zemljom.

MONITOR: Plenković je kritikovao platformu za postizanje mira u Ukrajini, tvrdeći da će to dovesti do „zastrašujućeg presedana“. Na obilježavanju 30 godina od Dejtonskog sporazuma, pohvalio se ulogom Hrvatske koja je, kako je naglasio, „stajala uz BiH u njenim najmračnijim trenucima“ i da ta solidarnost ne prestaje.  Skoro je , međutim, Plenković izjavio da Hrvatska neće uvesti zabranu ulaska Dodiku, koji Draganu Čoviću daje veliku podršku u lobiranju za hrvatski entitet. U čemu je Plenkovićeva „solidarnost“?

PUHOVSKI: Nema govoru o presedanu kada je o mogućim teritorijalnim ustupcima u Ukrajini riječ. Dovoljno je pogledati Palestinu. Uostalom „Zapadna“ interpretacija rata pripisala je bezrazložno Putinu zasluge originalnosti, dok je, u realnosti, on oponašao Busha jr. u Iraku (a i neke ranije „vođe slobodnoga svijeta“).

Grubo interpretiranje nadmoći etničke većine dovelo je bošnjačku komponentu u BiH (posebice u vrijeme Kim Jong Bakira) u poziciju da onoj hrvatskoj višekratno nameće „predstavnike“ u Predsjedništvu BiH. U takvim je uvjetima Dodik bio govornik u ime hrvatske zajednice na najvišoj razini vlasti u zemlji. Zbog toga ga je Hrvatska preko svojih funkcionara ne samo tolerirala, nego i simpatizirala (posebice Milanović). Plenkovićeva je solidarnost kontekstualno usmjerena na BiH u uvjetima ravnopravnosti tri nacije, a pokazna je ključnom ulogom upravo hrvatske diplomacije u nadilaženju zastoja pregovora sa EU.

Kao da se tematski krug iznova zatvara; u Hrvatskoj se ovih dana – jadno – spominje i mogućnost postavljanja prepreka na putu BiH u EU zbog novih optužnica za devedesete koje su došle iz Sarajeva. Do sada je dosta optužnica bilo posve nestručno formulirano – ali ne sve. Povratak u prošlost skriva ono najgore, da, naime, nitko u zemlji ne donosi ključne odluke, jer sporazuma o načinu njihova donošenja nema ni na  vidiku. Pa ostaju oni izvana – Ankara, Beograd, Zagreb, Bruxelles; Washington za sada nije zainteresiran (što, barem, oslobađa javnost BiH dugogodišnjih uvredljivih direktiva amerikanskih veleambasadora).

MONITOR: Predvodnici EU institucija, Antonio Košta i Kaja Kalas, boravili su nedavno u posjeti zemljama Zapadnog Balkana. Što bi mogao biti suštinski motiv ovih posjeta: koliko se tu radilo o uticaju Srbije na  Dodika- a s tim u vezi i koliko je jak pritisak EU na Srbiju i Hrvatsku da budu konstruktivne?

PUHOVSKI: Mislim da nema pritiska ni na Hrvatsku, niti na Srbiju naprosto stoga što u ovome trenutku EU teško izlazi na kraj i s vlastitom političkom/vojnom/privrednom pozicijom stiješnjenom između Rusije i SAD. Ni za što drugo nema ona  kapaciteta – osim simboličkih. Ako se od Vučića nešto traži, to je, uvjeren sam, prije vezano uz Kosovo  koje je, po svemu sudeći, izgubilo dobar dio potpore Washingtona, pa se nastoji Vučića nagovoriti da tu slabost ne koristi. Što, pak, on zbog vlastite unutrašnje slabosti i ne može učiniti (razmjeri njegove slabosti pokazuju se ugroženošću njegova poretka bezglavim, posve impotentnim, studentskim – i inim – šetanjima Srbijom).

MONITOR: Šefica diplomatije EU-Kaja Kalas je  tokom dvoetapnog boravka na ZB,obećala Crnoj Gori a zatim i Albaniji, skoriji ulazak u EU. Sjeverna Makedonija i dalje  nije otvorila pregovore zbog protivljenja Bugarske. Koliko bi Hrvatska mogla biti prepreka Crnoj Gori?

PUHOVSKI: Uvjeren sam da Hrvatska neće biti prepreka Crnoj Gori (unatoč povremenim nacionalističkim glupostima s obje strane); Plenković &comp.  nastoje biti miljenici Bruxellesa (s Milanovićem je drukčije, ali on ovdje ne odlučuje). Oveća jedrilica bila bi vjerojatno posve zadovoljavajući ulog za otklanjanje i posljednjih sumnji. Potpuni je, međutim, skandal, svjetskih razmjera, to kako se postupa s tzv. Sjevernom Makedonijom. Najprije, Grčka, pa Bugarska izdovoljavaju nacionalističke fantazme na njezinoj sudbini, a demokratski Zapad prešutno sudjeluje u tim sabotiranjima proširenja. S druge strane, opetovano obećavanje Ukrajini da će uskoro ući u EU promašuje samu narav zajednice – država koja je privredno i infrastrukturno uništena, koja kultivira neslućene razine korupcije, koja ne zna gdje su joj granice, nema mjesta u Uniji. I to još (barem) godinama..

MONITOR: Trampov mirovnjački uzlet nije uspjeo kada se radi o Ukrajini.. Ponovo se nazire mogući prekid vatre u Gazi -uz posredovanje SAD, ali je i to neizvjesno jer je Izrael prije  nekoliko mjeseci prekinuo sličan dogovor. I Putin i Netanjahu su optuženi pred MKS i na potjernicama su. Oni se, očigledno , nadaju velikim teritorijalnim uspjesima. Kakva bi mogla biti uloga Kine u ovoj sve globalnijoj „transakciji“?

PUHOVSKI: I dalje smatram mogućim-pa i vjerojatnim, da će Trump dovesti do prekida neprijateljstava u Ukrajini. Realno je problemsko pitanje samo ono o  jamstvima da se NATO više neće širiti. Na što bi, vjerujem, Trump ionako rado pristao. Vidjet ćemo hoće li – carinama ili drukčije – navesti evropske države da ga slijede. No, to je rješivo – sa svim rezervama spram „nove realnosti“. Ipak, s takvom realnošću u Palestini cijeli svijet živi već dugo, s neovisnošću Kosova/ također. Ozbiljno će rješenje biti moguće tek kada – jednom – dođe do ozbiljnih promjena unutar Rusije. A to „međuvrijeme“ teško će biti izdržati.

Palestina je utoliko teži problemski sklop ukoliko unutrašnje promjene u pravcu liberalne demokratizacije na arapskoj strani još zadugo- čini se, nisu na epohalnome  dnevnom redu. A u Izraelu proces ide natraške – Izrael danonoćno gubi ulogu pronositelja ovoga procesa u toj regiji. U dodatnoj paraleli s nama bližim – postkomunističkim krajolicima, postaje jasnije koliko je dug put do normalizacije. Jer tek nakon liberalne demokratizacije moći se ozbiljnije tretirati – urgentna a desetljećima zapretena – pitanja socijalne strukture.

A Kina bi mogla uskoro preuzeti himnu od Jerryja Ragovoya – i tako već dugo pjevuše: „Time is on my side“.

 

Između Milanovića i Plenkovića nema bitnih političkih razlika

MONITOR: Poslije tri i po godine i Milanović i Plenković su  dali saglasnost na osnovna odbrambena strateška dokumenta. Da li će to uticati na drugačiji odnos Hrvatske u vezi sa pomaganjem Ukrajini, obaveznim vojnim rokom i drugim pitanjima koja su, navodno, kočila postizanje saglasnosti dvojice hrvatskih lidera?

PUHOVSKI: Postizanje suglasnosti je u biti priječila dilema tko je pravi sheriff u zemlji, jer između njih dvojice nema bitnih političkih razlika. Milanović se je nakon trijumfa na predsjedničkim izborima, te Trumpova poremećaja međunarodnih odnosa (u mnogome čemu sukladnoga motivima hrvatskoga predsjednika) osjetio bližim ravnoteži (jer, politički, premijer je nedvosmisleno najmoćnija figura u sustavu), pa se je primirio. O vojnome roku su ionako suglasni – kao, npr., i o odnosu spram BiH – o Ukrajini postoje razmimoilaženja, ali su sada nebitna, jer obojica otklanjaju mogućnost slanja vojske u bilo kakvu intervenciju (što je zapravo šteta, jer u demokratskome modelu vojska ima samo dvije dopuštene uloge – obranu zemlje i sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama).

 

EU se osramotila s Ukrajinom, a odnos spram Izraela još je mnogo jadniji

MONITOR: EU ostavlja,  istovremeno, utisak postojanosti i nemoći kada se radi o   Ukrajini. Stradanje u Gazi  prilično je udaljeno od njenog fokusa. Tramp ne pokazuje namjeru da konsultuje  Brisel i London, što je  izgleda dovelo do približavanja EU i UK. Može li dolazak Fridriha Merca za njemačkog kancelara, tu nešto promijeniti?

PUHOVSKI: EU se osramotila s Ukrajinom. S jedne strane neobičnim stupnjevanjem vojne pomoći, a s duge – bitno – time što su tek nakon Trumpove provale u međunarodne koridore moći počeli uopće govoriti o žrtvama u tom ratu kao o ozbiljnome problemu. Odnos spram Izraela još je mnogo jadniji. I u tomu će Merz možda nešto promijeniti-jer je, izgleda, prvi njemački državnik koji se ne da ucjenjivati prošlošću. Intelektualna, politička, moralna i pravna neodrživost pozicije Zapada iskazivala se je godinama time što su Putinu (s pravom) pripisivali povrede međunarodnoga prava koje su (krivo) Izraelu decenijama tolerirali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo