Kinezi dolaze na Balkan. A naši odlaze u Kinu. I svi među njima umiju da naprave razliku između zarade od 300 i 1.500 eura.
Prvi prate projekat Pojas i put za međunarodnu saradnju (inicijativa poznata kao Jedan pojas, jedan put), ideju obnove nekadašnjeg puta svile, koji obuhvata skoro 70 država i 4,5 milijardi ljudi od krajnjeg istoka Azije do Srednje Evrope. Ogroman novac potreban za investicije stiže, uglavnom u vidu kredita, iz velikih kineskih banaka pod djelimičnom ili potpunom kontrolom države. Prati ga armija radnika gladnih znanja. Od armirača do inženjera i mandžera top klase svi rade i upijaju: kulturne, društvene, ekonomske navike domicilnog stanovništva; građevinske, i poslovne standarde države poslodavca. Ne skidajući oči sa potencijano novih tržišta i novih poslovnih prilika.
Puno uči, puno radi, zaradi još više novca. Tabla sa ovim tekstom, ispisana na kineskom i engleskom jeziku, postavljena je na ulazu u kineski kamp na Bioču, u kome je smješten dio njihovih radnika angažovanih na gradnji dionice autoputa Donje Mrke – Mateševo. Ista kompanija (CRBC) dobila je u Hrvatskoj posao gradnje Pelješkog mosta, pa se makar dio njenih upošljenika iz kampa na Bioču nada da će u Dalmaciji produžiti svoj radni angažman u Evropi.
Nije to angažman kome se svi raduju.
Evropski komesar za proširenje Johanes Han upozorio je nedavno da bi gomile novca koje Kina ubrizgava u zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope na trasi Pojasa i puta, neke od njih mogle dovesti u stanje finansijske i političke zavisnosti i pretvoriti ih u kineske ,,trojanske konje” na putu ekonomskog osvajanja Zapadne Evrope. Hana, dodatno, brine to da bi nekim liderima u regionu Zapadnog Balkana kineska kombinacija „kapitalizma i političke diktature” mogla biti i bliska i poželjna.
Zabrinutost zbog kineskog prodora u Evropu iskazala je i grupa senatora SAD (njih 16). U pismu Donaldu Trampu sugerišu da SAD iskoriste svoj uticaj u MMF-u kako bi „spriječili nastavak postojećih i početak novih projekata” iz inicijative Pojas i put. Amerikance brine da bi „predatorsko finansiranje infrastrukture” moglo omogućiti Kini da uspostavi kontrolu nad strateški važnim saobraćajnicima, bogatim preduzećima, rudnim bogatstvom… Baš onako, otprilike, kako su SAD – uz svesrdnu pomoć MMF i Svjetske banke – vojevremeno uradili u Južnoj Americi i dijelu Azije.
U sjenci te globalne ekonomsko-političke priče i već započetog odmjeravanja snaga na relaciji Kina –SAD – Evropa, u tišini, na „privremeni rad” u Kinu odlaze mladi Balkanci iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije… Uglavnom da djecu i odrasle podučavaju engleski jezik.
„Najtraženiji su profesori engleskog jezika, čak i ne moraju biti profesori, dovoljno je da dobro znaju engleski jezik . Mogu se zaposliti u privatnim vrtićima i trening centrima, pa čak i u školama ako su obezbijedili radnu vizu”, svjedoči za Monitor, o svojim iskustvima iz Kine, Nikšićanka Biljana Matijašević. „Plate su najmanje 1.400 eura mjesečno, kineska hrana je jeftina, kao i računi za struju, gas i komunalije. Iznajmljivanje stanova košta kao i u Podgorici, ako se radi o gradskim jezgrima, a sve su jeftiniji prema periferiji. Najviše je stranaca u Pekingu, Šangaju, Šenženu, Gvandžou…”.
Stvar je u sljedećem: u Kini je engleski jezik obavezan u svim obrazovnim institucijama počev od vrtića, preko osnovne i srednje škole pa do fakulteta. Zbog ovakve situacije, došlo je do velike potražnje za nastavnicima engleskog jezika u svim kineskim regijama. Procjene govore da oko 400 miliona Kineza svih uzrasta već uči ili želi da počne da uči engleski jezik, pa je Kini, prema nekim računicama starim godinu-dvije, u tom trenutku nedostajalo oko 100 hiljada učitelja, nastavnika i profesora engleskog jezika. Pored 200.000 Amerikanaca, Australijanaca i Evropljana koji (opet procjena) već rade taj posao.
Engleski se ne uči samo u zvaničnim obrazovnim institucijama, već i po privatnim školama, na kućnim kursevima, preko interneta… Kineski list Čajna dejli procjenjuje da tržište vanškolskih aktivnosti učenja engleskog jezika vrijede više od 100 milijardi eura godišnje. Britanski izvori tu procjenu svode na nepunih 60 milijardi (!?) ali donose i zanimljivu procjenu prema kojoj će, već 2020., u Kini biti više onih koji uče i služe se engleskim jezikom, nego što će na svijetu biti muškaraca i žena kojima je to maternji jezik.
Pored učitelja engleskog (najbolje plaćena radna mjesta u ovoj branši rezervisana su, razumljivo, za one kojima je to maternji jezik), u Kini se može raditi i zaraditi i kao predavač matematike, hemije, biologije, nastavnik slikanja, fizičke kulture, baleta, glume, fudbalski ili košarkaški trener, arhitekta, fotograf, snimatelj, dizajner, menadžer…
Posebne pogodnosti za zapošljavanje imaju strani studenti.
„Kina je nedavno donijela zakon da internacionalni studenti koji studiraju na kineskim univerzitetima mogu da rade part-time poslove i prakse u bilo kojoj firmi u Kini, što je veliki benefit za internacionalnu studentsku populaciju u Kini a svakako velika mogućnost i stimulans za studente koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu, odnosno Kini”, govori za Monitor Matija Pavićević kineski student iz Podgorice.
„Životni standard u Kini je svakako najveći i najbolji na istočnoj i jugo-istočnoj obali. Najbogatiji su Šangaj, Peking, Šendžen, Qingdao…. Prosječna plata u Pekingu je oko 1400 eura. No bila ta cifra nekome velika ili mala, uvijek treba imati na umu rapidan razvoj kineske ekonomije”, navodi Pavićević.
Lijepe uspomene iz Kine nosi i Matijaševićeva. „Što se tiče života i rada u Kini, ja sam bila zadovoljna i brzo sam se navikla na njihovu kulturu i hranu. Radila sam kao predavač engleskog jezika u trening centru (grad Dongguan) i brzo sam se uklopila i sprijateljila sa kineskim koleginicama i učenicima. Čak me i sada zovu da pitaju da li su ukinute vize i hoću li doći da radim sa njima”.
Pozitivni utisci dominiraju i kod drugih privremenih ili stalnih stanovnika Kine koji su u tu zemlju stigli sa Balkana. Nezavisno da li ih je na taj dalek put povela studentska radoznalost, želja za pristojnom (bilo kakvom) zaradom ili – a ima i takvih slučajeva – bjekstvo od obavezne vakcinacije djece.
„Nakon što sam diplomirala kineski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odlazak u Kinu delovao je kao sasvim logičan izbor. Danas, skoro četiri godine kasnije, živim u Šangaju i razmišljam da li vredi vraćati se u Srbiju i čime moja zemlja može da me privoli nazad”, objašnjava jedna Beograđanka na portalu Adria Daily. Iz napomenu da joj društva iz domovine ne manjka. „U Šangaju ćete lako pronaći barem deset Srba koji znaju još deset Srba koji znaju još deset Srba u Šangaju…”.
O brojnosti srpske kolonije u Kini govori i Matija Pavićević. „Već preko 10.000 njihovih državljana živi, radi i studira širom Kine”, kaže on uz napomenu da Crnogorci brojčano zaostaju iz opravdanih razloga. „Državljanima Crne Gore još treba viza za posjetu Kini”. Na drugoj strani, Srbija i Kina su od prošle godine uspostavile bezvizni režim. Po istom principu, na osnovu potpisanog međudržavnog sporazuma, od januara ove godine i građani BiH u Kinu mogu putovati bez viza.
Stanovnici Crne Gore nijesu te sreće. O problemima sa vizama, na osnovu vlastitog iskustva govori i Biljana Matijašević:
„Koliki su problem vize, sama sam se uvjerila nakon pokušaja da nakon šest mjeseci boravka u Kini, dobijem ponovo vizu na šest mjeseci. U Kini postoje agencije koje produžavaju vize strancima za par stotina dolara, ali meni nijesu uspjeli da je produže tako da sam se krajem marta vratila u Crnu Goru i predala zahtjev kineskoj Ambasadi. Očekivala sam da ću lako dobiti novu vizu, jer je prvi put bilo tako. Međutim, ambasada mi je dala vizu na samo mjesec. To mi nije odgovaralo jer je put dalek i karta skupa”. Naša sagovornica, inače novinarka, pokušala je da sazna pozadinu ove priče: „Još dok sam bila u Kini raspitivala sam se postoji li mogućnost da se ukinu vize za stanovnike Crne Gore. Od ljudi bliskih Vladi u Pekingu dobila sam nezvaničnu informaciju, u decembru prošle godine, da će vize za Crnu Goru biti ukinute u januaru, kad i BiH, jer je pripremljen sporazum o viznoj liberalizaciji. To se, međutim, nije desilo, jer je, prema nezvaničnim informacijama, to odbilo naše Ministarstvo vanjskih poslova, uz obrazloženje da će ‘Crna Gora morati ponovo da uvodi vize Kinezima kada uđe u EU’. Nakon toga su Kinezi pooštrili kriterijume za izdavanje viza u Crnoj Gori, tako da sada uglavnom daju vize samo na mjesec .”
Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova ne haje za probleme svojih sugrađana. A oni – kako ko. Jedni su se, po isteku viza, vratili kući u svakodnevnu kolotečinu. Drugi traže, i pronalaze, alternative. Najjednostavnija je – srpski ili bosanski pasoš. Prvi vam, prema nezvaničnim informacijama iz podgoričkih političko –diplomatskih kuloara, „dobri ljudi” mogu završiti za 200 eura. Onda ponovo put Kine. A domovina na dvostrukom gubitiku: em joj ode školovano dijete, em izgubi lojalnog državljanina.
Dok nas ne spase Brisel i MMF.
Mladost i viza
Internet je prepun oglasa koji, uz neznatna odstupanja, klijentima nude „mogućnost da predaješ engleski jezik u Kini, da upoznaš kinesku kulturu, naučiš kineski jezik, i uz to – zaradiš”. Slijedi i popis uslova koje potencijalni „učitelji” moraju zadovoljiti: da imaš između 24-40 godina, pasoš Crne Gore, BiH, Srbije ili Hrvatske, univerzitetsku diplomu bilo kog fakulteta, tečno korišćenje engleskog jezika, iskustvo u radu sa djecom, da si voljan da radiš i živiš u Kini tokom perioda od 12 mjeseci, posjeduješ vještine dobre organizacije, planiranja, komunikacije i motivisanja. Poželjno je i posjedovanje i TOEFL/TOESL sertifikata. Beneficije koje dobijaš: plaćen smještaj, obezbijeđenu radnu vizu, početnu platu od 1000 do 1500€, avio kartu i ugovor od 12 mjeseci sa 40 radnih sati sedmično. Bitno je, dakle, da ste mladi i obrazovani. I da imate vizu.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
U SJEĆANJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice