Povežite se sa nama

INTERVJU

DOBROSAV BOB ŽIVKOVIĆ, ILUSTRATOR: Problem sa crtežom je to što lako pokaže da je „Car go“

Objavljeno prije

na

Dobrosav, poznatiji kao Bob Živković je jedan od ljudi koji su kroz ilustratorski rad u Politikinom zabavniku, Tik Taku, Zeki, Monolitu, Alefu, na brojnim knjigama raznih izdavača vizuelno formirali više generacija čitalaca. Gotovo da je nemoguće njegove višestruko nagrađivane radove ne prepoznati na prvi pogled. Ovaj umjetnik živi i radi u Beogradu, kada ne crta, opušta se video igrama i jedan je od najproduktivnijih i najtraženijih ilustratora.

MONITOR: U Francuskoj sredinom XIX vijeka na dvoru se govorilo i naređivalo, parafraziraću, „pustite ljude da pišu šta hoće, narod je nepismen, ali zaustavite te đavolje karikaturiste, njih svi razumiju. Oni raspaljuju maštu”. U naredna dva vijeka da li se išta promijenilo?
ŽIVKOVIĆ: Bilo bi lako da su crtači nervirali samo drevne Francuze. Pošast je počela još od pećina Altamire, crtalo se po piramidama, Pompeji, zidovima crkava, bogomolja. Crtež je poruka, jezik koji svi razumeju. Nekad kritikuje, zafrkava, nekad tumači, a nekad je samo igra. Ne verujem da je problem što raspaljuje maštu već to što lako pokaže da je ,,Car go”. To vam je k’o moja strina kad pita ,,jesam li debela”. Ne dao vam bog da joj nacrtate istinu.

MONITOR: Nedavno se i Vaš kolega, genijalni Dušan Petričević izgleda prilično zacrtao, pa je skrajnut. Kakve to strahove ilustratori razvijaju u uredničkim timovima ili krugovima vlasti?
ŽIVKOVIĆ: Novine nisu izvor informacija već dugo. Političari ih koriste kao svoju oglasnu tablu, njihovi ljudi ih kupuju i (retko) čitaju po dužnosti. A više ljudi vidi novi Petričevićev crtež za prvih sat vremena na internetu nego što pročita te novine za godinu dana. Petričević je genije, ne mogu ga tako mali zaustaviti.

MONITOR: Jedan crnogorski karikaturista rekao mi je da je njemu najteža politička karikatura, jer ima najkraći rok trajanja. Vas, čini mi se ona mnogo i ne interesuje?
ŽIVKOVIĆ: Kratak je rok trajanja jer je takav motiv. Naš svet čine naučnici, umetnici, ljubavnici, sanjari, radnici, heroji, kukavice, majke i deca. Svako je zaslužio svoj crtež. Mi stvaramo istoriju, a istorija ne pamti nijednog političara (ok, mozda šaku jada i to po zlu). Političari su najgori đaci u razredu, ne zaslužuju trag ni u crtežu.

MONITOR: Koliko je teško biti ilustrator u zemljama u kojima realnost gotovo svakodnevno prevazilazi i najluđu maštu?
ŽIVKOVIĆ: Mislite li na zemlju gde je Tramp predsednik? Na vrele zemlje Severne Afrike? Na Pariz koji gori godinama? Izrael? Palestinu? Komšije kojima se ni ime ne dozvoljava? Mi samo bolje poznajemo svoju zemlju pa nam se čini da je ludilo ovde najveće. Ubeđen sam da negde na nekoj santi leda u Norveškoj sedi neki Norvežanin, crta i misli ,,bože, kojim sam ja idiotima okružen”. Realnost jeste ludilo. I civilizacija i demokratija i humanizam i normalnost je samo ideja. Nikad, nigde, nismo bili normalni. Lepo je bar da za tim kukamo, da nam je to cilj.

MONITOR: Da li socijalne mreže i nepregledni nizovi statusa i priča, olakšavaju posao ili se možda desi da Vam „ukradu foru”?
ŽIVKOVIĆ: Socijalne mreže su današnji mediji. Ja ne mogu da zamislim da postoji zabito selo u kome postoji baba koja kaže ,,daj da vidim šta se STVARNO dešava” I UKLJUČI DNEVNIK, ne Twiter (ili fejs ili instagram). Biti na internetu je važno kao nekada u dnevniku ili nekoj dnevnoj novini, nekom luksuznom magazinu, dobroj knjizi.

Nekada sam crtao za novine ili knjige koje imaju tiraž od 500 primeraka. Knjigu kupi 100 ljudi koji imaju pare, ti ljudi pozajme svojim kumovima, ovi im ne vrate, pobiju se i gotovo.

Kada staviš crtež na Fejs ili Instagram, za prvi sat ga vide hiljade ljudi. Za dan stotine hiljada. Crtež nastavlja da se deli, gleda i živi…

Internet ne plaća (nisu me ni (svi) izdavači plaćali). Ja volim pare i bilo bi mi baš drago da mi svako ko vidi crtež da sto evra, ali sam i umetnik, meni je cilj u životu da moj rad dođe do što više ljudi. Internet to olakšava. Crtež vidi svako ko ga voli, ne samo oni koji imaju para.

MONITOR: Najveći dio Vašeg rada se vezuje za djecu. Koliko je teško ili koliko lako uraditi nešto čime će ova „zahtjevna” ciljna grupa biti dotaknuta?
ŽIVKOVIĆ: Nikada nisam crtao za decu. Ceo život crtam za sebe. Ja sa istom radošću gledam novi horor film, čitam Vini Pua, cerekam se na nekom Stand-up-u. Crtam ono o čemu imam stav. Crtam ono šta bih ja voleo da vidim. Moja majka lepo kaže da sam na mentalnom uzrastu sedmogodišnjaka, valjda nam se i ukusi poklapaju.

MONITOR: Česti su Vaši radovi na brojnim kampanjama vezanim za djecu. Kako teče proces rada na gotovo pionirskim akcijama, poput, recimo, knjige „Seks za početnike”?
ŽIVKOVIĆ: ,,Seks” je jedinstvena knjiga u mom životu. Smišljana je, pisana i crtana tri godine. Mislim da smo u fazama plakali i doživljavali nervne slomove, malo autorica Jasminka Petrović i urednica Ljiljana Marinković, puno ja. Moguće da je knjiga toliko dobra, jer smo se svi plašili odgovornosti. Nemam pojma kako sam je završio (pod svećama za vreme bombardovanja) ali znam da sam malo šta veće i važnije radio u životu.

MONITOR: Na relaciji Tik Tak – Politikin zabavnik pokrili ste priličan broj generacija čitalaca. Mnogi Vas smatraju nekom vrstom tihog vodiča, vizuelnog „senseija”… Pretpostavljam da Vas mnogi i kontaktiraju. Kakva su to iskustva?
ŽIVKOVIĆ: To je jedno od (malo) postignuća u mom životu. Najveći, najbolji, najmaštovitiji, najduhovitiji ljudi koje sretnem u životu kažu da su rasli uz moje crteže. Kada crtaš ceo život, to jeste smisao. Da tvoja deca porastu u divove.

MONITOR: Okušali ste se i u stripu. Zašto toga nije bilo više?
ŽIVKOVIĆ: Volim Borhesa više od Šolohova. Na 50.000 strana nije teško opisati Tihi Don. Ajde to uradi sa 10 rečenica. Ja kratim stripove. Imam ideju, šta će mi deset strana ako mogu na tri. Da li ono što hoću da kažem mogu na samo jednoj? Ako je jedna strana, ima li potrebe za toliko sličica ili se sve može reći jednom slikom. Moja ilustracija je ceo strip. Samo jednog lenjivca.

MONITOR: Fantastika zauzima posebno mjesto u Vašem radu. Teško je povezati Vaš rad na ovom polju sa radom na Zabavniku ili dječijim knjigama. Koliko se teško prebaciti iz jednog koncepta u drugi i šta Vas više ispunjava?
ŽIVKOVIĆ: Ubeđen sam da na crtanim filmovima u bioskopima sede deca koja žderu kokice, smaraju se, plaču, pričaju, piški im se, kaki im se, opet im se piški i roditelji koji uživaju u filmu (,,kao deca”). Crtani su fantastika koliko i zmajevi, između Hari Potera i Rata zvezda ne postoji razlika. Sve je to ista bajka. Važno je da nema Dnevnika i (loših) lažljivaca.

MONITOR: Pročitao sam zanimljiv intervju u kome pominjete vaše početke: „Kada sam shvatio da Tolkin nema ni jednu, ni malu ilustracijicu…. seo sam, počeo da crtam sve sto sam doživeo u knjigama”. Je li Tolkin taj odlučujući SF uticaj i hoće li se ove Vaše ilustracije ikada naći na jednom mjestu?
ŽIVKOVIĆ: Tarzan je bio prvi. Prvo sam njega čitao i pokušavao da njega nacrtam. Odmah za njim Tolkin koji je ostao najveća priča u mom životu. On i Mebijus su promenili moj život a verovatno i istoriju umetnosti. Vrlo je moguće da će sledeće godine i moji crteži Tolkina, i svi drugi moji crteži biti na istom mestu, povodom 35 godina rada.

MONITOR: Postoji li nešto što još nijeste ilustrovali, a možda biste trebali?
ŽIVKOVIĆ: Naravno. Sve što volim od knjiga danas (Martin, Rotfus, Ježeva kućica Branka Ćopića…) i sve knjige koje sam zamislio i za koje moljakam autore (,,Kuvar” Jelice Greganović, ,,Bajka” Jasminke Petrović, ,,Bilo-šta” Voje Žanetića).

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo