Dobrosav, poznatiji kao Bob Živković je jedan od ljudi koji su kroz ilustratorski rad u Politikinom zabavniku, Tik Taku, Zeki, Monolitu, Alefu, na brojnim knjigama raznih izdavača vizuelno formirali više generacija čitalaca. Gotovo da je nemoguće njegove višestruko nagrađivane radove ne prepoznati na prvi pogled. Ovaj umjetnik živi i radi u Beogradu, kada ne crta, opušta se video igrama i jedan je od najproduktivnijih i najtraženijih ilustratora.
MONITOR: U Francuskoj sredinom XIX vijeka na dvoru se govorilo i naređivalo, parafraziraću, „pustite ljude da pišu šta hoće, narod je nepismen, ali zaustavite te đavolje karikaturiste, njih svi razumiju. Oni raspaljuju maštu”. U naredna dva vijeka da li se išta promijenilo?
ŽIVKOVIĆ: Bilo bi lako da su crtači nervirali samo drevne Francuze. Pošast je počela još od pećina Altamire, crtalo se po piramidama, Pompeji, zidovima crkava, bogomolja. Crtež je poruka, jezik koji svi razumeju. Nekad kritikuje, zafrkava, nekad tumači, a nekad je samo igra. Ne verujem da je problem što raspaljuje maštu već to što lako pokaže da je ,,Car go”. To vam je k’o moja strina kad pita ,,jesam li debela”. Ne dao vam bog da joj nacrtate istinu.
MONITOR: Nedavno se i Vaš kolega, genijalni Dušan Petričević izgleda prilično zacrtao, pa je skrajnut. Kakve to strahove ilustratori razvijaju u uredničkim timovima ili krugovima vlasti?
ŽIVKOVIĆ: Novine nisu izvor informacija već dugo. Političari ih koriste kao svoju oglasnu tablu, njihovi ljudi ih kupuju i (retko) čitaju po dužnosti. A više ljudi vidi novi Petričevićev crtež za prvih sat vremena na internetu nego što pročita te novine za godinu dana. Petričević je genije, ne mogu ga tako mali zaustaviti.
MONITOR: Jedan crnogorski karikaturista rekao mi je da je njemu najteža politička karikatura, jer ima najkraći rok trajanja. Vas, čini mi se ona mnogo i ne interesuje?
ŽIVKOVIĆ: Kratak je rok trajanja jer je takav motiv. Naš svet čine naučnici, umetnici, ljubavnici, sanjari, radnici, heroji, kukavice, majke i deca. Svako je zaslužio svoj crtež. Mi stvaramo istoriju, a istorija ne pamti nijednog političara (ok, mozda šaku jada i to po zlu). Političari su najgori đaci u razredu, ne zaslužuju trag ni u crtežu.
MONITOR: Koliko je teško biti ilustrator u zemljama u kojima realnost gotovo svakodnevno prevazilazi i najluđu maštu?
ŽIVKOVIĆ: Mislite li na zemlju gde je Tramp predsednik? Na vrele zemlje Severne Afrike? Na Pariz koji gori godinama? Izrael? Palestinu? Komšije kojima se ni ime ne dozvoljava? Mi samo bolje poznajemo svoju zemlju pa nam se čini da je ludilo ovde najveće. Ubeđen sam da negde na nekoj santi leda u Norveškoj sedi neki Norvežanin, crta i misli ,,bože, kojim sam ja idiotima okružen”. Realnost jeste ludilo. I civilizacija i demokratija i humanizam i normalnost je samo ideja. Nikad, nigde, nismo bili normalni. Lepo je bar da za tim kukamo, da nam je to cilj.
MONITOR: Da li socijalne mreže i nepregledni nizovi statusa i priča, olakšavaju posao ili se možda desi da Vam „ukradu foru”?
ŽIVKOVIĆ: Socijalne mreže su današnji mediji. Ja ne mogu da zamislim da postoji zabito selo u kome postoji baba koja kaže ,,daj da vidim šta se STVARNO dešava” I UKLJUČI DNEVNIK, ne Twiter (ili fejs ili instagram). Biti na internetu je važno kao nekada u dnevniku ili nekoj dnevnoj novini, nekom luksuznom magazinu, dobroj knjizi.
Nekada sam crtao za novine ili knjige koje imaju tiraž od 500 primeraka. Knjigu kupi 100 ljudi koji imaju pare, ti ljudi pozajme svojim kumovima, ovi im ne vrate, pobiju se i gotovo.
Kada staviš crtež na Fejs ili Instagram, za prvi sat ga vide hiljade ljudi. Za dan stotine hiljada. Crtež nastavlja da se deli, gleda i živi…
Internet ne plaća (nisu me ni (svi) izdavači plaćali). Ja volim pare i bilo bi mi baš drago da mi svako ko vidi crtež da sto evra, ali sam i umetnik, meni je cilj u životu da moj rad dođe do što više ljudi. Internet to olakšava. Crtež vidi svako ko ga voli, ne samo oni koji imaju para.
MONITOR: Najveći dio Vašeg rada se vezuje za djecu. Koliko je teško ili koliko lako uraditi nešto čime će ova „zahtjevna” ciljna grupa biti dotaknuta?
ŽIVKOVIĆ: Nikada nisam crtao za decu. Ceo život crtam za sebe. Ja sa istom radošću gledam novi horor film, čitam Vini Pua, cerekam se na nekom Stand-up-u. Crtam ono o čemu imam stav. Crtam ono šta bih ja voleo da vidim. Moja majka lepo kaže da sam na mentalnom uzrastu sedmogodišnjaka, valjda nam se i ukusi poklapaju.
MONITOR: Česti su Vaši radovi na brojnim kampanjama vezanim za djecu. Kako teče proces rada na gotovo pionirskim akcijama, poput, recimo, knjige „Seks za početnike”?
ŽIVKOVIĆ: ,,Seks” je jedinstvena knjiga u mom životu. Smišljana je, pisana i crtana tri godine. Mislim da smo u fazama plakali i doživljavali nervne slomove, malo autorica Jasminka Petrović i urednica Ljiljana Marinković, puno ja. Moguće da je knjiga toliko dobra, jer smo se svi plašili odgovornosti. Nemam pojma kako sam je završio (pod svećama za vreme bombardovanja) ali znam da sam malo šta veće i važnije radio u životu.
MONITOR: Na relaciji Tik Tak – Politikin zabavnik pokrili ste priličan broj generacija čitalaca. Mnogi Vas smatraju nekom vrstom tihog vodiča, vizuelnog „senseija”… Pretpostavljam da Vas mnogi i kontaktiraju. Kakva su to iskustva?
ŽIVKOVIĆ: To je jedno od (malo) postignuća u mom životu. Najveći, najbolji, najmaštovitiji, najduhovitiji ljudi koje sretnem u životu kažu da su rasli uz moje crteže. Kada crtaš ceo život, to jeste smisao. Da tvoja deca porastu u divove.
MONITOR: Okušali ste se i u stripu. Zašto toga nije bilo više?
ŽIVKOVIĆ: Volim Borhesa više od Šolohova. Na 50.000 strana nije teško opisati Tihi Don. Ajde to uradi sa 10 rečenica. Ja kratim stripove. Imam ideju, šta će mi deset strana ako mogu na tri. Da li ono što hoću da kažem mogu na samo jednoj? Ako je jedna strana, ima li potrebe za toliko sličica ili se sve može reći jednom slikom. Moja ilustracija je ceo strip. Samo jednog lenjivca.
MONITOR: Fantastika zauzima posebno mjesto u Vašem radu. Teško je povezati Vaš rad na ovom polju sa radom na Zabavniku ili dječijim knjigama. Koliko se teško prebaciti iz jednog koncepta u drugi i šta Vas više ispunjava?
ŽIVKOVIĆ: Ubeđen sam da na crtanim filmovima u bioskopima sede deca koja žderu kokice, smaraju se, plaču, pričaju, piški im se, kaki im se, opet im se piški i roditelji koji uživaju u filmu (,,kao deca”). Crtani su fantastika koliko i zmajevi, između Hari Potera i Rata zvezda ne postoji razlika. Sve je to ista bajka. Važno je da nema Dnevnika i (loših) lažljivaca.
MONITOR: Pročitao sam zanimljiv intervju u kome pominjete vaše početke: „Kada sam shvatio da Tolkin nema ni jednu, ni malu ilustracijicu…. seo sam, počeo da crtam sve sto sam doživeo u knjigama”. Je li Tolkin taj odlučujući SF uticaj i hoće li se ove Vaše ilustracije ikada naći na jednom mjestu?
ŽIVKOVIĆ: Tarzan je bio prvi. Prvo sam njega čitao i pokušavao da njega nacrtam. Odmah za njim Tolkin koji je ostao najveća priča u mom životu. On i Mebijus su promenili moj život a verovatno i istoriju umetnosti. Vrlo je moguće da će sledeće godine i moji crteži Tolkina, i svi drugi moji crteži biti na istom mestu, povodom 35 godina rada.
MONITOR: Postoji li nešto što još nijeste ilustrovali, a možda biste trebali?
ŽIVKOVIĆ: Naravno. Sve što volim od knjiga danas (Martin, Rotfus, Ježeva kućica Branka Ćopića…) i sve knjige koje sam zamislio i za koje moljakam autore (,,Kuvar” Jelice Greganović, ,,Bajka” Jasminke Petrović, ,,Bilo-šta” Voje Žanetića).
Dragan LUČIĆ