Rijetki su trenuci istinskog uživanja u majstorstvima poezije. Takve trenutke doživljavao sam uvijek kada bih čitao verse Mladena Lompara, pjesnika, likovnog estetičara, iznimne duhovne okomice crnogorskog pjesničkog Panteona…
Ipak, mojoj pozornosti često je bliska posebno jedna pjesma Mladena Lompara. To nailazi tišina, pjesma je nevjerojatne neke krajnje egzistencijalne liričnosti. Svi smo slabi i nemoćni u trenucima fizičkog klonuća, u trenucima (samo)svijesti da nam je blizu zemni kraj. Te trenutke pjesnik Lompar poetski smireno, jednim largo tonom saopćava navješćujući, predskazujući da To nailazi tišina…
Kako grozomorno istinito zvuče uvodni versi koji ekspliciraju sva naša svakodnevlja:
Prvo nema onih drugih što su uvijek bili tu, uvijek. To nailazi tišina…
Pjesnik pojačava beznađe svog nestajanja ili oproštaja od života gradirajući opću ravnodušnost i dragih osoba iz osobnog najbližeg okoliša:
Jer sve više, nema ni onih drugih, koje volimo
Gospode, hoćeš li im oprostiti?
Takav eliotovski kondenzat poetičke snage dotiče tangentno krajnosti naših življenja, rođenje i dolazeću smrt, kroz prosipanje horizonata, jer Lompar rijetko precizno konstatira:
Naša kružnica postaje toliko velika da se više ništa ne može zadržati i horizonti se prosipaju…
Svoju samoću kao prolog životnoj završnici konstatira jednostavnim, ubojitim i krajnje istinitim versom Sami smo, Lompar nalazi tajnu tog apokaliptičkog trena kroz verse:
Po pravilu, samo mrtvi redovno navraćaju. A mi trajemo u bjelini nemoći. Neprohodnoj…
A onda zaključak kao samoopomena: I zaključimo da smo loše odživjeli…
Veliki crnogorski bard poetskog iskaza ovu veličanstvenost rekvijumske poezije zaključuje nekom majstorskom ironijom:
Nije više važno što je sve oduvijek tako.
Kao da se ništa slično nije desilo…”
Lompar je pjesnik duboke kontemplativne zapitanosti, snažnog evokativa da izgradi slike nutarnje duše, njegove slike nikada ne pripadaju logici arteficijalnog, ponajmanje logici samodopadnosti…
Pišući o kraju ljudskog vijeka Lompar je uspjevao da osjeti onu diferentia specifica kada čovjek, u trenu, analizira sve ono što je činilo do tada proživljeni život.
Egzistencijalna komponenta kod ovog velikana crnogorskog pjesništva i sam kraj života doimaju se kao kontinuitet ljudskog trajanja bez apokaliptičkih trzaja, s temeljnom filozofskom razložnošću.
Zato je, a to ova pjesma zorno svjedoči, Lompar još za života postao klasikom, ugradivši svoje djelo u monument crnogorske umjetnosti uopće, a ne samo književnosti!
Gradimir GOJER