Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO HEDL, PISAC I NOVINAR IZ OSIJEKA: Hrvatsku su poplavile retrogradne ideje

Objavljeno prije

7 godina

na

hedl

MONITOR: Ovih dana iz Hrvatske stižu nimalo optimističke vijesti uz zaključak da Hrvatska prečicom ide u propast. Šta Vi o tome mislite?
HEDL: Zastrašujući je broj ljudi koji odlaze iz Hrvatske. Tado Jurić u istraživanju ,,Iseljavanje Hrvata u Njemačku: EU migracijski val” tvrdi da je posljednjih godina iz Hrvatske otišlo 300.000 ljudi, a da će ih vjerojatno u sljedećim godinama otići još pola milijuna. To su porazni, zastrašujući podaci. No još je strašnije što sve više mladih i visokoobrazovanih ne odlazi ,,trbuhom za kruhom” već zbog stanja u društvu u kojem caruje korupcija, u kojem morate biti član vladajuće stranke da biste dobili posao, u kojem se sve odvija po plemenskim, kumovskim i klanovskim načelima; društva u kojem nisu bitna znanja i sposobnosti, stručnost i marljivost, već poslušnost i stranačka pripadnost. Hrvatskom je zavladao primitivizam, društvo je zahvaćeno poplavom retrogradnih ideja, revizija povijesti cvjeta, lažno domoljublje zaglušilo je javni prostor, klerikalna zatupljenost udara vas na svakom koraku. Nažalost, takva je slika Hrvatske danas. Žao mi je to reći, žao mi je svih onih ljudi koji su sanjali Hrvatsku kao ,,malu Švicarsku”, koji su za tu i takvu državu dali život, vjerujući u pravedno i pošteno društvo. Hrvatska je, nažalost, sve samo ne to.

MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović zaigrala je, kako kažu analitičari, na populističku kartu kad je riječ o manjinskim pravima. Da li će Ustavni sud Hrvatske oboriti predlog za promjenu Ustava i umanjenje prava manjina?
HEDL: Predsjednica Grabar Kitarović već je u kampanji, izbori su sljedeće godine. Ne mislim da je ona protiv manjinskih prava i ne vjerujem da stvarno misli kako ta manjinska prava treba smanjivati. Nisam njen odvjetnik i nemam razloga podilaziti joj, ali iskreno mislim da ona želi Hrvatsku u kojoj će manjinska prava biti na najvišim europskim standardima, što u Hrvatskoj, još uvijek, nažalost, nije slučaj. Ni danas nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, osobito u malim sredinama, u sredinama koje su najteže bile pogođene ratom. Kolinda Grabar Kitarović, čini mi se, učinila je mnogo više (u okviru svojih skučenih ustavnih mogućnosti) za prava manjina nego cijela Vlada Andreja Plenkovića. Plenkoviću manjine (osobito srpska) sada trebaju jer mu drže većinu u parlamentu. No ne vidim da oni od toga baš imaju neke koristi. Jasno, manjincima je uvijek bolje biti uz vlast, jer uvijek sa stola padne neka mrvica i za njih. A s oporbom kakvu ima Hrvatska, svaka bi manjinska zajednica bila i uz najgoru vlast.

MONITOR: Kako komentarište spoljnu politiku predsjednice Hrvatske. Susrela se sa Putinom, izrazila razumijevanje za politiku Viktora Orbana, pa i u sporu sa Hrvatskom, išla da od Erdogana traži podršku za izmjene izbornog zakona u BiH i bila hladno odbijena?
HEDL: Bilo je dosta lutanja u hrvatskoj vanjskoj politici i dosta nesuglasja između Banskih dvora (Vlade) i Pantovčaka (predsjednice Republike). Plenković je više okrenut ka Bruxellesu, Grabar Kitarović ka Washingtonu. Plenković nije bio sretan njenim odlaskom Putinu, kao ni činjenicom da je ugostila Aleksandra Vučića. Pouzdano znam da je susret Grabar Kitarović i Vučića u Dalju kraj Osijeka prije dvije godine bio potpuno realiziran bez sudjelovanja hrvatskog ministarstva vanjskih poslova. Tada je Vučić bio premijer. U Hrvatskoj stalno postoji konkurencija između Vlade i predsjednice Republike kad je riječ o vanjskoj politici. To je možda i razumljivo kada je vanjska politika jedino područje u kojem predsjednica ima veću snagu od premijera. Ta borba za prestiž dovodi do nekonzistentne vanjske politike, pa i grešaka koje ste spomenuli. Hrvatska ja mala zemlja i bez obzira na to što je članica EU i NATO-a njena riječ u međunarodnim odnosima ne znači mnogo. Pogotovo kada njeni čelni ljudi na međunarodnom planu često soliraju.

MONITOR: Razmiju li se, kao desničari, predsjednica Hrvatke Grabar Kitarović i predsjednik Srbije Vučić?
HEDL: Mislim da se Grabar Kitarović i Vučić prilično dobro razumiju i da njihov odnos nije opterećen nacionalnom netrpeljivošću. Oboje su sigurno više desno nego lijevo i u pravilu ,,desni” se lakše sporazumijevaju i dogovaraju od ,,lijevih”. Ako su bivši hrvatski i srbijanski predsjednici Josipović i Tadić bili više lijevo, imali česte susrete i gotovo prijateljski međusobni odnos, on se, nažalost, nije odrazio i na poboljšanje međudržavnih relacija. Grabar Kitarović i Vučić pokušali su unaprijediti odnose, no unatoč njihovim nastojanjima nisu u tome uspjeli. Ako me pitate zašto, ne bih vam znao ogovoriti. Možda zato što sve ne ovisi o njima (Vučić je sigurno u boljoj poziciji od Grabar Kitarović, jer je prigrabio i one ovlasti koje ne idu uz predsjednika države, bar ne po Ustavu Srbije), možda zato što postoje snage kojima odgovara da odnosi budu napeti, opterećeni tenzijama i međusobnim nepovjerenjem.

MONITOR: Kome odgovara oštra retorika između Beograda i Zagreba?
HEDL: Ako bih vam odgovorio da takvi odnosi i takva retorika odgovaraju zadrtim nacionalistima, bio bih samo upola u pravu. Jer, bila su i vremena kada su u Srbiji i u Hrvatskoj na vlasti bili umjereniji političari, pa do pomaka u međusobnim odnosima nije došlo. Mislim da je problem u tome što obje zemlje nisu prošle kroz katarzu, što otvoreno ne progovore o vlastitim greškama u novijoj povijesti i okane se apotekarskih vaga kako bi izmjerili čije su pogreške i grijesi bili veći. Bilo ih je na obje strane. I Hrvatskoj i Srbiji potreban je po jedan Willy Brandt koji bi iskreno, bez fige u džepu, kleknuo pred tuđe žrtve onako kako je to svojedobno u Poljskoj učinio spomenuti njemački kancelar.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji tvrde, analizirajući budućnost srpsko-hrvatskih odnosa, da je “rat nemoguć zbog spoljnih činilaca”, ali da nije moguće ni savezništvo usljed unutrašnjih razloga?
HEDL: To je prilično realna, ali bolna definicija. To je poraz politika – i srpske i hrvatske.

MONITOR: Hrvatska je posljednjih mjeseci postala migrantska ruta.
HEDL: Pritisak migranata sada nije toliki kao što je bio prošle i pretprošle godine, jer glavna ruta sada ide preko Bosne i Hercegovine. No, migranti, da bi mogli na Zapad, opet moraju preko Hrvatske. Migranti su problem cijele Europe, ne samo država u regiji, i te jadne, nesretne ljude nitko ne želi u svom dvorištu. Pogledajte na što liči Mađarska, dio Slovenije, Bugarske… Europa bez granica opasana bodljikavom žicom.

MONITOR: Vi ste poznati po istraživačkom novinarskom radu u otkrivanju ratnih zločina iz srpsko-hrvatskog rata devedestih, riskirali ste svoju egzistenciju, pa i život, braneći za vrijeme rata u Osijeku dio svojih sugrađana Srba. Ipak, nikad niste otišli iz Osijeka iako ste tamo godinama živjeli pod tiranijom većine, tihim ili javnim bojkotom.
HEDL: Zašto bih ja otišao iz Osijeka, grada u kojem sam rođen, u kojem sam proveo djetinjstvo, školovao se, stekao prijatelje, osjetio prve ljubavi… Grada u kojem je sahranjen moj otac i otac i mog oca i otac mog djede, moj pradjed. Generacije Hedlovih živjele su u Osijeku i eno ih počivaju na novigradskom groblju u jednom od jednom od najstarijih grobova. Zar da odem zbog onih koji su došli niotkud, koji su isplivali iz mulja i taloga, da im se sklonim? Nisam htio. Kada sam puškama izbačen iz redakcije Glasa Slavonije gdje sam 1991. bio glavni urednik, nisam htio otići mada sam mogao na mnogo strana. Ali od tada do danas ni jednu plaću u Osijeku nisam zaradio, za mene nije bilo mjesta u mom gradu. Radio sam za redakcije u Splitu, Rijeci, Zagrebu… Bez obzira na to što mi nekadašnji moćnici činili, ja sam ipak lakše podnosio njih nego oni mene.

MONITOR: Od novinara se često može čuti da novinarstvo više nikome nije bitino?
HEDL: Tužna je naša profesija, ali ne mislim da je nebitna. U Hrvatskoj više su kriminala, lopovluku i zločina otkrili novinari nego policija, tajne službe, tužiteljstva… Ne mislim da oni nisu mogli, prije bih rekao da nisu htjeli. Prepustili su to nama, novinarima. Naše su glave mekše i na manjoj cijeni. Novinarstvo je bitno, itekako bitno. I učinilo je svijet boljim, bar za nijansu, za promil, za milimetar.

Kao da smo začarani narodi

MONITOR: Nedavno je u Beogradu održana debata ,,Stanje i perspektive odnosa Hrvatske i Srbije”, na kojoj je ocijenjeno da su ti odnosi vrlo dramatični…
HEDL: Stvarno je neshvatljivo da više od dva desetljeća nakon završetka rata Hrvatska i Srbija ne mogu pronaći put pomirenja i suradnje. Kao da su to jedine dvije zemlje na kugli zemaljskoj koje su međusobno ratovale i ne vide iskustva drugih. Već je otrcano spominjati primjer Francuske i Njemačke, zemlje koje su ratovale u Drugom svjetskom ratu, a danas su kičma Europske unije. Ovoga tjedna Donald Trump i Kim Jong Un sastankom u Singapuru učinili su do jučer nezamisliv korak. A mi, Hrvati i Srbi, učinimo jedan korak naprijed, pa odmah pet natrag. Kad se ponadamo da će krenuti nabolje, u Hrvatskoj osvane ploča s ustaškim pozdravom Za dom spremni u Jasenovcu, a Vojislav Šešelj zapali hrvatsku zastavu u Beogradu. Kao da smo začarani narodi, kao da ne vidimo da huškanje i potpaljivanje nacionalističkih strasti nikamo ne vodi. U obje se države živi teško i sada više ne pije vodu ona priča kojom su nas trovali u bivšoj državi da Srbi eksploatiraju Hrvatsku ili da Hrvatska živi bolje na račun Srbije. Sada se podjednako loše živi s obje strane granice. A moglo bi se bar trunku bolje kada bi se odnosi, prije svega politički, koliko-toliko popravili.

Relativiziranje zločina u Jasenovcu

MONITOR: Savremeni istoričari, pa i hrvatski, aktivno rade na reviziji prošlosti. Nedavno je hrvatski publicista Igor Vukić kazao da su Jevreji zatvoreni u Jasenovcu tako bili izuzeti od deportacija u Njemačku, a za oslobađanje pojedinih zatočenika sve zasluge pripisao Paveliću.
HEDL: Žalosno je što se danas pokušavaju relativizirati ustaški zločini u Jasenovcu. Bio sam nedavno u Izraelu i u Yad Vashemu, u muzeju holokausta vidio kako u onoj sablasnoj dvorani, gdje državnici svijeta polažu vijence i gdje je bilo i troje hrvatskih predsjednika – Mesić, Josipović i Grabar Kitarović – stoji i ime Jasenovca, bok uz bok s najstrašnijim nacističkim konclogorima iz Drugog svjetskog rata. I onda netko Jasenovac pokušava prikazati idiličnim mjestom u kojem su zatvorenici pripremali operetu Mala Floramye, uživali i plandovali… gdje su ih ustaše čuvale da ne budu izručeni Njiemcima. Strašno, sramotno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo