Dok sam, prije par dana, razgledao neke knjige na Sajmu knjiga, uhvatio sam nehotice jednu zanimljivu sekvencu razgovora:
“Ne sudi knjigu po koricama!”
Savjet vrijedan pažnje, i kad su knjige i kad su ljudi u pitanju. Ali, treba biti oprezan, jer nikad nisi siguran na čemu si, ni sa koricama, ni sa onim što je između korica!
Kao i kod nekih knjiga, tako i kod nekih ljudi, ono između korica je mnogo vrijednije nego same korice, iako se često desi da su korice jedino što vrijedi i kod knjiga i kod ljudi. Ipak, ako ćemo pravo, često naiđemo i na knjige i na ljude kod kojih su korice (izgled) sasvim u skladu sa onim što je između korica: odlična knjiga u divnim koricama, odnosno, bezvrijedno štivo unutar kičerskih korica.
Kad bolje razmisliš, shvataš da je i ova, kao i mnoge druge, ako ne i sve pouke, samo prividno jasna. Ima situacija kada ne treba suditi po izgledu, dakle, kada prvi utisak i te kako vara, ali ima i primjera (Ljubav na prvi pogled!), kada je prvi utisak najtačniji i najsigurniji – tačniji od svih kasnijih analiza! I tu nam nikakve poslovice, aforizmi i generalne pouke ne mogu ni malo pomoći.
Premećući tako po riječima i značenjima, sinulo mi je da o ljudima, ili o bilo čemu drugom, možemo suditi sa savršenom sigurnošću tek kada priča o njima bude završena. Gle, rekoh, koliko su to bliske, gotovo potpuno iste riječi: savršeno – završeno!?
I na tu pomisao, uz leđa mi kliznu talas jeze: ako samo ono što je završeno, poznajemo savršeno, onda to znači da je i ono što poznajemo savršeno, zapravo u nama već izgubilo aktualitet, da je prestalo postojati, ukratko, da je – završeno! Dok me je oblivao hladan znoj, nastojao sam se uvjeriti da nikoga, posebno ne one najbliže, ne poznajem ni izdaleka savršeno, da su mi zapravo veoma tajanstveni, zanimljivi – to da! – ali u biti misteriozni, intrigantni, da su za mene ne samo nepročitana, nego tek poluotvorena knjiga, da im još ni korice nisam pomnije razgledao!
Poznato je da ljudi razmišljaju na konkretnom jeziku, što znači misao traži svoj izraz u tom jeziku, i da jezik bitno određuje svijest, odnosno, mišljenje! U bosanskom jeziku (kao i u grupi srodnih jezika), u kom primarno moja misao nalazi svoj izraz, i koji, dakle, bitno određuje moju svijest, ona jeza koju ovo poklapanje po zvučnosti riječi “savršeno” i “završeno”, izaziva u meni, narasta, dobija prijeteću snagu, bolje reći: nepobitnu potvrdu, u etimologiji i gramatičkoj konotiranosti pojma perfektno=savršeno, koji je u opštoj upotrebi u vodećim svjetskim jezicima, a vodi porijeklo iz latinskog perfectus!
Je li se to gospodin Slučaj poigrao, ili se svuda i u svemu, pogotovo u riječima, kriju neke prave, nepobitne i neumitne pouke, mnogo jasnije od najblistavijih aforizama i poslovica!?
Htjeo, ne htjeo, morao sam sebi priznati da pojam perfektno, koji je sinonim za savršeno, etimološki označava upravo nešto što je završeno; gramatički, “perfektno” jeste past particip latinskog glagola perfectus, tako da je i u latinskom jeziku savršeno, s obzirom na gramatički konktest, prije svega isto što i – završeno! Ne tražimo, dakle ovdje i sada savršenstvo, nećemo ga tu naći, jer samo ono što je završeno, ono čega više nema, može biti savršeno! Savršenstvo obitava u prošlosti, šta znači da dok god neko ili nešto još jeste, dok nije prošlo, dok god nije završeno, nije, niti može biti savršeno!
I jednako logički neumitno, a još depresivnije, čemernije vrijedi i to da je sve što je završeno, što je bilo, pa ga više nema i nikada ga više neće ni biti, u tom nepostojanju, gdje god to bilo, ali svakako izvan ovoga svijeta, relazeći u završeno postalo savršeno, kakvo god inače bilo dok je pod istom kapom nebeskom s nama trajalo! I onda još teži udar, gotovo metafizički harakiri, suicidalni argument protiv najplemenitijeg i najuzvišenijeg poriva – htijenja za boljim, težnje za savršenim! Riječ na riječ, dakle doslovno, težiti savršenom znači težiti završenom, žuditi za krajem, htjeti preći u prošlost, u ono gramatičko prošlo vrijeme (past perfect), završiti kao više nego savršen (plus quam perfect)!
Tračak svjetla i utjehe nudi trezvena procjena naših sposobnosti:”Ne plašite se savršenstva – i tako ga nikada nećete dostići!” – da bi je u istom trenu prekrila tamna sjena kobnog uvida: ,,Ne težite savršenstvu – i tako ga jednom nećete moći izbjeći!”
Ostani nesavršen, svijete, sačuvajte sve svoje nedostatke prijatelji!
Ferid MUHIĆ