Prije tačno dvjesta godina, 5. maja 1818., u Trijeru, gradiću tada pod kontrolom pruske monarhije, rodio se Karl Marks. Tačno sto godina kasnije, kada su Marksov rođendan proslavljali boljševici kao nova vlast u Kremlju 1918. godine, činilo se da je kucnuo veliki čas za realizaciju njegovih ideja. Lenjin je tvrdio da će socijalistički internacionalizam zavladati cijelim čovječanstvom – „ko bješe ništa, biće sve”. Propast boljševičke intervencije u Njemačkoj, prvo 1918., kada su ubijeni Karl Libneht i Roza Luksemburg, a zatim i 1923., pokazao je da, ipak, neće ići sve tako jednostavno, da se ljudska istorija ne povinuje determinističkim zakonima.
Međutim, i na stopedesetogodišnjicu Marksovog rođenja, u maju 1968. godine, još se njegovo ime orilo glasno i moćno širom svijeta, a posebno u velikim gradovima Evrope i Latinske Amerike, sada u nerazdvojnom društvu sa novim radničko-studentskim herojima Maom i Markuzeom. Kapitalistički sistem je izgledao na korak od urušavanja. Vladajuće klase Zapada tražile su spas u konvergenciji sa konzervativnom sovjetskom partijskom elitom. Leonid Brežnjev i njegov šef KGB-a Juri Andropov odbili su da pomognu globalni studentski bunt. Blokovski status kvo je odgovarao njihovim novim poslovnim dogovorima sa Zapadom u vezi prodaje sovjetske nafte i prirodnog gasa. Komunistička nomenklatura se tajno bogatila, a kasnije je, rušenjem SSSR-a, privatizovala svoja skrivena bogatstva.
Uz svo zaklinjanje vjernosti Marksovim idejama, teško da bi on bio rastužen propašću SSSR-a. Nikad to nije bila onakva socijalistička država kakvu je priželjkivao i o kakvoj je pisao. Za Marksa, nijedan čovjek nije slobodan dok svi nisu slobodni – „slobodan razvoj pojedinca je uslov slobodnog razvoja zajednice”. U suštini, sovjetski marksizam je bio samo politička forma koja je prikrivala projekat „crvene (evroazijske) imperije”. Zbog toga se Staljin tako lako odrekao Kominterne, a to je bila njegova velika greška. Socijalizam nije moguće graditi u jednoj državi, ma kako moćna ona bila.
U tom smislu se Marks pokazao kao bolji politički strateg od Staljina. Globalnu snagu nepravde i nejednakosti tj. snagu buržoazije moguće je pobijediti samo isto takvom globalnom, ali suprostavljenom snagom, snagom koja posvećena emancipaciji umjesto eksploataciji. Takvu snagu, po Marksu, je predstavljala, i predstavlja, radnička klasa tj. proletarijat.
Marks je tvrdio da je nacionalizam, za proletarijat, gubitnička strategija jer se stvarna moć ne nalazi u pojedinačnom državnom aparatu, nego u mreži multinacionalnih korporacija i banaka tj. transnacionalnog kapitala. Kapital ruši i postavlja nacionalne vlade. Vol strit je moćniji od vašingtonskog establišmenta. Političari su samo marionete krupnog transnacionalnog biznisa.
Upravo zbog toga će talas političkog populizma koji je zahvatio savremene demokratske režime i svojim neutemeljenim obećanjima o ekonomskom prosperitetu i boljem životu zaveo veliki broj pripadnika proletarijata ubrzo rezultirati velikim i tragičnim razočarenjima. S obzirom da će se globalna kriza sve više produbljavati, a siromaštvo i beznađe širiti, proletarijat će postepeno shvatati da je prevaren. Stoga populistički demagozi spremaju nove ratove kako bi nacionalne proletarijate držali u strahu i u mobilizovanoj mržnji protiv imaginarnih neprijatelja. Kapitalističke vrhuške hoće da spriječe ujedinjavanje onih koji zaista nemaju ništa da izgube „osim svojih lanaca”. A, kao što Marks i Engels pišu u Komunističkom manifestu, imaju „svijet da dobiju”.
To znači da su Marksova predviđanja i zaključci još uvijek relevantni. Situacija u kojoj se ogromni resursi koje je proizveo ljudski rad drže zatočenim u obliku kapitala od strane izuzetno malog broja ljudi je dugoročno neodrživa. Jedino je pitanje hoće li njihova neminovna socijalizacija biti dogovorna ili nasilna.
Filip KOVAČEVIĆ