Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN KUČAN, PRVI PREDSJEDNIK NEZAVISNE SLOVENIJE: EU da se više angažuje na Balkanu

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna ostavka premijera Slovenije Mira Cerara, koju je podnio nakon što je Vrhovni sud poništio referendum o gradnji pruge od Kopra do Divače, bio je jedan od povoda za razgovor za Monitor sa Milanom Kučanom, prvim predsjednikom nezavisne Slovenije i istaknutim političarem iz vremena bivše Jugoslavije. Mediji su taj događaj prokomentarisali kao šok ne samo za Sloveniju, a na naše pitanje kakve će to političke posljedice imati po Sloveniju gospodin Kučan odgovara ovako:

– Neće biti velikih političkih posljedica. Prevremeni izbori će biti možda dvije, tri nedjelje prije roka u kome bi Slovenija imala redovne izbore. Svojom odlukom premijer Cerar je transparentnom učinio činjenicu da već nekoliko mjeseci koalicija praktično ne postoji, da je on na čelu istrošene vlade. Vjerovatno je zaključio da u takvim okolnostima, kada Vlada nije sposobna da donosi značajnije odluke, nije produktivno trošiti snage na održavanje fikcije o normalnom djelovanju Vlade, već je odgovornije okrenuti se kvalitetnoj pripremi što ranijih izbora. Na taj način biće podijeljeno povjerenje birača novim upravljačima države i obezbijeđen kontinuitet političke stabilnosti države. Odluka predsjednika Vlade Cerara nije sasvim neočekivana i nije bio njen uzrok samo odluka Vrhovnog suda. Više od nastale situacije brinu me rezultati budućih izbora, kvalitet nove koalicije i kompetentnost kako vlade tako i opozicije.

MONITOR: Vi ste prvi predsjednik nezavisne Slovenije. Kako biste ukratko opisali današnju Sloveniju?
KUČAN: Najkraće, Slovenija je uspješna zemlja. Naravno, sva očekivanja koje smo ulagali u stvaranje vlastite države nisu ostvarena. Bila su različita, a i okolnosti su se u 25 prošlih godina u nekim dimenzijama bitno promijenile. U tih četvrt stoljeća Slovenija je ipak ostvarila nekoliko velikih ciljeva. Dobili smo vlastitu državu, zasnovanu na demokratskom ustavnom ustrojstvu sa velikim naglaskom na ljudska prava, ušli u međunarodnu zajednicu, ispunili dosta teške političke, ekonomske i finansijske uslove za ulazak u EU i NATO. Uspjeli smo ostvariti te ambicije velikom mobilizacijom političkih snaga, visokim stepenom saglasnosti političkih struktura sa građanima i dovoljnim jedinstvom unutar politike. Poslije kao da smo se istrošili i nismo definisali nove razvojne ciljeve, koji bi imali dovoljno mobilizacijske snage. Ipak, rezultati nisu zanemarljivi. Slovenija već treću godinu bilježi visoki privredni rast – u prošloj godini pet odsto, ima nizak stepen nezaposlenosti – blizu devet procenata, smanjila je javni dug, ima suficit u platnom bilansu, prosječni lični bruto dohodak je 1660 eura.

MONITOR: Koji su najveći problemi sa kojima se Slovenija suočava?
KUČAN: Strukturne reforme te ostvarivanje ustavnih odredbi da Slovenija bude pravna i socijalna država. Pod tim podrazumijevam i odbranu prostora javnog zdravstva, školstva i kulture pred beskrupuloznom najezdom neoliberalnih privatizacijskih koncepata i interesa. Mi smo relativno mala nacija, pa se možemo održati samo kao solidarno i socijalno snažno povezano društvo. Možda je najsloženiji zadatak doći do predstave o tome u kakvim odnosima, u kakvom društvu želimo ubuduće živjeti i kakvu ulogu želimo imati u međunarodnom prostoru. To je dugoročni zadatak, koji se ne može ostvariti samo u jednom mandatu, ali je neophodno dijalog o tome početi već sada. Postoje i problemi u prevazilaženju siromaštva i socijalnih razlika, reformisanju zdravstvenog i penzijskog sistema…

MONITOR: Vi ste osamdesetih godina u Sloveniji bili najmoćniji političar, a donosili ste odluke i o odnosima Ljubljane i Beograda, za vrijeme bivše Jugoslavije. Kako danas gledate na to vrijeme?
KUČAN: To vrijeme je prošlost. A mogu se iz tadašnjih događaja izvući korisne pouke i za današnje vrijeme i za rješavanje današnjih problema. Prije svega i za budućnost evropskog povezivanja. Možda je najdragocjenija pouka da treba insistirati na traženju političkih rješenja kroz dijalog ma koliko taj put bio dugačak, težak i pun razočarenja, i na taj način spriječiti olako posezanje za oružjem. Rat je uvijek poraz politike. Ne mogu prežaliti što Slovenija nije uspjela sa predlogom o mirnom razlazu i oproštaju od dugog i uspješnog zajedničkog života u Jugoslaviji. Neuspjeh tog predloga smatram i kao svoj lični poraz.

MONITOR: Slovenija je prva od bivših jugoslovenskih republika ušla u EU. Šta je time dobila?
KUČAN: Prije svega mogućnost da utiče na ostvarivanje svojih vitalnih interesa u dijalogu sa drugim članicama EU unutar njenih institucija. Drugo je pitanje koliko i kako te mogućnosti koristi. Mislim da nemamo dovoljno inicijative i da ne koristimo dovoljno sve političke, ekonomske, finansijske i bezbjednosne mogućnosti. Prije svega nedovoljno smo angažovani u diskusiji o budućnosti EU i rješavanju krize u kojoj se posljednjih godina nalazi. Mogli bismo svojim iskustvom iz života u višenacionalnoj Jugoslaviji i protivrječnosti zbog kojih se raspala imati konstruktivnu ulogu.

MONITOR: Kako će biti riješen spor između Slovenije i Hrvatske oko Piranskog zaliva?
KUČAN: Hrvatska odbija da prihvati odluku međunarodne arbitraže. Ne vjerujem da je to zbog nekorektnog ponašanja slovenačkog arbitra. Umjesto implementacije odluke Hrvatska predlaže da se rješenje ponovo traži bilateralnim pregovorima. Ponovno otvaranje bilateralnih pregovora, koji 25 godina nisu dali rezultat, sasvim je nerealno. Realno bi bilo jedino angažovanje EU. Ona je bila inicijator i sponzor arbitraže. Dogovorom o arbitraži spriječila je veto Slovenije za ulazak Hrvatske u EU. Zbog toga bi bilo normalno njeno insistiranje da se prema njenom aktu obje strane civilizovano odnose. Očito, EU nema namjeru da zahtijeva da Hrvatska poštuje presude međunarodnog pravnog tijela. Vlada Slovenije je zbog toga odlučila da podnese tužbu protiv Hrvatske sudu EU u Luksemburgu. Tako pitanje granice u Piranskom zalivu, nažalost, ponovo za EU postaje političko pitanje. To je i negativna poruka za rješavanje graničnih sporova između država nastalih poslije raspada Jugoslavije. Tih sporova najviše ima Hrvatska.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da EU zanemaruje zapadni Balkan.
KUČAN: Ta je konstatacija donekle tačna. EU se nalazi u određenoj krizi, pa je oprezna u pogledu daljeg proširenja. Do velikog proširenja na deset novih članica došlo je uz jak politički poriv poslije političke podjele Evrope na njen zapad i istok. Tada je proklamovala princip proširenja i istovremeno podubljenja unutrašnjih odnosa. Proširenje je ostvareno, produbljenja nije bilo. Čak su vremenom gubile značaj vrijednosti na kojima je zajednica osnovana, prije svega mislim na solidarnost, antifašizam, život u miru i na blagostanje svih Evropljana. Žrtve takve predostrožnosti su države na zapadnom Balkanu. Predugo su u čekaonici bez jasne vremenske perspektive, što destimuliše njihove vlastite napore. To što su neke države postale članice, a da nisu ispunjavale sve uslove, već su ušle prije svega zbog proširenja tržišta, ne može biti razlog za odgađanje odluka. Uslovi za prijem trebali bi biti strogi, ali jednaki za sve, a poslije ispunjenja ne vidim razlog da se prijem odgađa. A to traži veći angažman i EU i njene komisije.

MONITOR: Koliko je Slovenija zainteresovana za događaje na Balkanu?
KUČAN: Nedovoljno. Mislim da je angažman Slovenije na Balkanu više manifestativan nego stvaran. Ne potcjenjujem inicijative kakva je i Brdo-Brioni, a one ne daju očekivani rezultat, jer ne polaze dovoljno od stvarnih potencijalnih interesa koji bi mogli i suštinski povezati ta područja i olakšati njihovu integraciju u procese evroatlantskog povezivanja. Mislim na inicijative kao što su izgradnja saobraćajnica, dalekovoda, plinovoda, očuvanje prirode, turizam, očuvanje Jadrana, emigrantska politika. Rad na realizaciji tih stvarnih interesa mogao bi omekšati i političku klimu koja još sadrži ostatke onog što je pouzrokovano surovim raspadom bivše zajedničke države. Uspjeh saradnje zavisi od iskrenih želja ne samo Sovenije. Nije nevažno da su među najvažnijim spoljnotrgovinskim partnerima Slovenije Srbija i Hrvatska.

MONITOR: A za Crnu Goru?
KUČAN: Saradnja, pa time i interes Slovenije iskazan je na primjeru Crne Gore. Sve od pomaganja u procesu crnogorskog državnog osamostaljenja pa do podržavanja njenih ambicija za ulazak u NATO i pomaganja u ispunjavanju uslova za članstvo u EU. Taj je interes konstanta i sve se više učvršćuje porastom privredne i kulturne saradnje.

Nova uloga NATO-a

MONITOR: Krajem prošle godine u Bečićima rekli ste da NATO u koji je ušla Slovenija nema veze sa NATO-om u koji je ušla Crna Gora. Šta to znači?
KUČAN: Izvorno NATO je odbrambena organizacija koja kolektivnim angažovanjem obezbjeđuje sigurnost svojih članica. U takav NATO je 2004. ušla Slovenija. Time je uspješno okončala duge i velike napore da ispuni složene političke, finansijske i vojničke uslove kao demokratska zemlja. U vrijeme naših nastojanja za članstvo u NATO još je trajao rat u našoj neposrednoj zaleđini, pa je naš interes bio utoliko razumljiviji.

Od tada se mnogo toga u svijetu promijenilo. Ponovo se na svjetskoj pozornici geopolitički strateški interesi i konfrontacije velikih sila podržavaju snagom oružja. Svijet se ponovo suočava sa ravnotežom straha. Te su činjenice definisale i novu ulogu NATO-a da interveniše u ratovima na najosjetljivim žarištima. Tako danas NATO snage stoje na granicama Rusije, koja je po procjenama rukovodećih struktura NATO-a i SAD jedan od potencijalno najozbiljnijih faktora ugrožavanja svjetskog mira. To je taj novi, bolje rečeno drugačiji NATO.

BiH najveća žrtva raspada SFRJ

MONITOR: Prije pet godina izjavili ste da za vrijeme raspada Jugoslavije nije počeo rat u BiH nego rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Podjela BiH i danas je aktuelna?
KUČAN: BiH je bila najveća žrtva nasilnog i tragičnog raspada Jugoslavije. Taj je rat uz velike ljudske žrtve i zločine razrušio odnose između tri konstitutivna naroda u BiH. On je poprimio obilježja unutrašnjeg rata, ali je, u stvari, vođen od strane Beograda i Zagreba protiv suverenosti BiH kao međunarodno priznatog subjekta. Zasnovan je na neostvarenom dogovoru između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Tom dogovoru je preteča dogovor koji su 1939. sklopili Dragiša Cvetković i Vlatko Maček, kojim je pridruživanjem i djelova Bosne formirana Banovina Hrvatska. Nažalost, duh tog sporazuma, pa i tendencije podjele BiH, još žive u političkim koncepcijama i u Zagrebu i u Beogradu.

Na te ambicije nije dovoljno usmjerena pažnja Brisela, pa zato nema ni dovoljno angažmana da se uspostavi funkcionalnost BiH i time osposobi za ozbiljne pregovore o pristupanju u EU. Članstvo u EU bilo bi garant njenog suvereniteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života

 

 

MONITOR: Dešava nam se „američki sindrom“.  Zabrinuti ljudi govore o mjerama bezbjednosti u školi, a kao da svijest o okolnostima odrastanja, društvenim vrijednostima i mentalnom zdravlju nije toliko u njihovom fokusu?

JURIĆ: Problem sistemski. Živimo u civilizaciji i kulturi nasilja i nije nimalo čudno da se „američki sindrom“ proširio po cijelom svijetu, jer živimo- zahvaljujući medijima, u istom svijetu koji je užasan, pa bi se onog beogradskog dječaka moglo promatrati kao simptom tog svijeta, a ne kao jednu izuzetnu nakazu. Time ne umanjujem zločine u kojima netko ubije jednu ili deset osoba, nego želim reći da je nakazno prvenstveno to što nakon svih ratova, masovnih zločina i genocida, još i danas- upravo u ovom času, netko tko u samo godinu dana potamani više od 40.000 civila još uvijek može biti smatran herojem.

„Zagrebački slučajevi“ nisu istog tipa i ranga kao „beogradski slučaj“ koji je mnogo korjenitiji i kompliciraniji. Međutim, reakcije vlasti i drugih političara, medija i mnogih građana, pogotovo putem društvenih mreža, iste su – panične, histerične i kratkovidne, a nerijetko i licemjerne. Osim toga, takve reakcije čak mogu biti okidač za  druge labilne osobe. Najpametnije što su naši političko-medijski pametnjakovići uspjeli smisliti jest da treba pojačati direktnu kontrolu i represiju-te od škola napraviti tvrđave sa kamerama, detektorima metala, obezbjeđenjem ili čak policijom, i to ne samo na ulazima. Obrazovanje i odgoj danas se ionako već nalaze u dubokoj krizi, a uz ovakve mjere postali bi sasvim neurotični-pa i psihotični, što smo već testirali u vrijeme pandemije koronavirusa. Dakle, umjesto histerično- individualno i vankontekstualno, ovim bismo se svi zajedno, kao zajednica, trebali baviti pažljivo, smireno i kontinuirano. Iz ovakvih bi situacija trebali proizaći ozbiljni apeli i odgovarajuće aktivnosti, s usmjerenjem na sistematsku i multidimenzionalnu brigu o mentalnom zdravlju – individualnom i kolektivnom.

MONITOR: Hrvatska je pred predsjedničkim izborima. Kako ocjenjujete kampanje osam kandidata/kinja, od kojih je troje nezavisnih? Kakav je odnos tzv. nacionalnih prema egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama?

JURIĆ: Možda nisam baš najbolja osoba za odgovaranje na ova pitanja, jer aktivno bojkotiram rituale tzv. parlamentarne demokracije, pri čemu moja sklonost anarhizmu igra ključnu ulogu. Nisam apolitičan i itekako pratim što se zbiva u sferi tzv. visoke politike, ali ne želim se uplitati u to, čak ni kao statist. Socijalno i politički sam angažiram na druge načine, ponajprije javno propitujući globalno i lokalno vladajući pseudodemokratski sistem koji bi zapravo trebalo zvati oligarhijom, političkih i ekonomskih silnika. Iz te perspektive, za aktualne predsjedničke izbore u Hrvatskoj mogu reći da su – skupo ništavilo. Nitko ne govori ništa bitno, pa ni o egzistencijalnim i ljudskopravaškim temama. Nitko se, dok se hvali svojim demokratskim legitimitetom, ne osvrće na činjenicu da vrlo mali broj ljudi izlazi na izbore. Naposljetku, nitko se nimalo ne stidi enormnih troškova ove predstave. Navodno je ovih osam kandidata, koje bismo mogli zvati „Zoran i sedam patuljaka“, u kampanji do sada potrošilo 1,28 milijuna eura. Za taj iznos mogla bi se nabaviti dva ili tri skupa medicinska aparata kao što je CT, izgraditi jednu ili dvije sportske dvorane u provincijskim školama, nahraniti mnoge gladne, skućiti mnoge beskućnike… Sve ono za što se inače skuplja novac putem donacija građana. A oni su to bacili u vjetar ili-bolje rečeno, rasporedili po prijateljskim džepovima.

MONITOR: U paketu Crne Gore za odobrovoljavanje“ Hrvatske je i molba da se Crnoj Gori ustupe predmeti protiv njenih državljana koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik 1991. Koliko su današnja Hrvatska, vlast i građanstvo osjetljivi na temu agresije na Hrvatsku?

JURIĆ: Naravno da su građani osjetljivi na to, jer su duboke rane ostale nakon pokolja koje su režirali naši voždovi uz pomoć onih svjetskih. Ali umjesto da se prepisuju blagotvorni terapeutski lijekovi, narodu se sa najviših vrhova vlasti dilaju teške halucinogene droge. Zato moramo usmjeriti pogled na svakodnevni život običnih ljudi. Za razliku od udarnih vijesti u medijima-gdje se stalno raspiruju prigušeni ratovi, u komšilucima stvari stoje drugačije: ne samo da ima suživota, nego ima čak i života.

MONITOR: U Hrvatskoj je Katolička crkva prilično involvirana u egzistencijalna pitanja, posebno kada se radi o pravu na abortus. Toliko da se mnogi akušeri pozivaju na pravo na prigovor savjesti. Hrvatska se sprema da ponovo uvede vojnu obavezu. Kakav je Vaš stav o korišćenju zakonskog prava na prigovor savjesti?

JURIĆ: Ne možemo govoriti o prigovoru savjesti bez razlikovanja prigovora savjesti u različitim područjima. Nije isto odbiti da se služi vojska i da se ide u rat-s jedne strane, i odbiti-s druge strane, da se izvršava medicinski postupak koji spada u opis posla koji ste sami izabrali, za koji ste se školovali i za koji ste znali da ćete ga morati provoditi. Da i ne govorimo o tome kako se tim odbijanjem u ginekologiji ugrožavaju ili poništavaju zagarantirana prava žena, sve dok abortus nije ilegalan. Siguran sam da većina liječnika koji su uložili prigovor savjesti to nisu učinili zbog savjesti-nego baš zbog manjka savjesti, to jest zbog neke vrste socijalnog oportunizma, želje da se ne zamjeraju nekim autoritetima poput Crkve. A ima i dosta licemjerja, jer znamo da ima liječnika koji u javnim ustanovama ulažu prigovor savjesti, dok abortuse obavljaju privatno.

MONITOR: Vaš fakultet je podržao studentske proteste u Beogradu i Srbiji. Ali, u njima su i srednjoškolci. Više zvaničnika izjavilo je da se djeca zloupotrebljavaju jer kao maloljetnici ne bi smjeli da se „bave politikom“… Neki stručnjaci se, međutim  pozivaju na Konvenciju o pravima dijeteta i brane njihovo pravo na društveni angažman, pominjući i primer Grete Tunberg. Kakvo je Vaše razumijevanje ove situacije?

JURIĆ: Podržavam kritički orijentirane, emancipatorske i progresivne proteste i akcije mladih u današnjim okolnostima, ali i zato što smatram da se bez toga nikada nikakav socijalno-politički pomak nije dogodio. O instrumentalizaciji djece i omladine govore oni koji za svoj ćar neskriveno instrumentaliziraju i djecu i omladinu, kao i odrasle i stare. A i oni koji slave Gavrila Principa ili Boška Buhu, koji su, po današnjim kriterijima, zapravo bili djeca. Teza o instrumentalizaciji mladih dio je opće infantilizacije svih građana-uključujući mlade, sa ciljem da se suzbije bilo kakva vaninstitucionalna politička inicijativa.

MONITOR: Ljudska prava su i dalje na vrhu agende Zapada. Kada su etički postulati vrijednosti zapadne civilizacije u pitanju, koliko je relativizacija njihove primjene postala opasna za njen opstanak?

JURIĆ: Zapadu se vraćaju arogancija i nasilje koje su stoljećima neometano prakticirali diljem svijeta. Relativizaciju tzv. zapadnjačkih i europskih vrijednosti provodili su prvenstveno Zapad i Europa. Tko ima još neke vjere u to da zapadnjačke i europske vrijednosti reprezentiraju SAD i EU – živi u dubokoj deluziji. Ali i općenito, ne smijemo prestati propitivati što uopće podrazumijevaju i impliciraju „vrijednosti Zapada“ i „europske vrijednosti“, kao što je činio Miroslav Krleža u svom eseju „Evropa danas“ iz 1935. godine. Vrijedilo bi ga umnožavati, raspačavati i čitati na devedesetu godišnjicu njegovog objavljivanja.

MONITOR:. Da li je povratkom Trampa politika, koja je bila i promoterka emancipatorskih ideja u svojoj istoriji, ustuknula pred otvorenom vladavinom plutokratije?

JURIĆ: Već sam rekao da ono što se danas smatra demokracijom ja smatram oligarhijom, a u većini slučajeva radi se i o eksplicitnoj ili implicitnoj plutokraciji. Budući da su ti oligarsi i plutokrati „hakirali“ sam pojam demokracije, demokracija nam je dalja nego ikad, ako je ideal demokracije maksimalno lokalizirana i maksimalno direktna demokracija, čiji je smisao da zajednički odlučujemo o zajedničkim stvarima.

Što se tiče Trumpa, naravno da je on ekološka katastrofa, ali mislim da o njemu ne smijemo pričati kao da je Bidenova ili Obamina Amerika bila dobra za razliku od one koju će voditi ili one koju je već vodio Trump. Čak mislim da neće biti mnogo gora, barem za ostatak svijeta, mimo same Amerike.

 

Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi je tragičan incident

MONITOR: Dogodila se tragedija u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko. U medijima je bilo informacija da je počinilac bio đak te škole, a njegova majka je izjavila da se liječio od psihičkih problema. Bio je i protest građanstva koje je tražilo veće bezbjednosno osiguranje u školama. Da li se ovakva tragedija mogla izbjeći?

JURIĆ: Ovo što se dogodilo u zagrebačkoj školi ne treba tretirati kao promišljeni i planirani teroristički čin-što su neki radili, nego kao tragičan incident do kojeg je došlo zbog duševnog rastrojstva osobe kojoj je taj zločin vjerojatno neshvatljiv kao i nama. Takvi događaji ne mogu se predvidjeti i spriječiti-ni na ulicama, ni u zgradama različitih institucija, ni u porodičnim domovima, tako da je teško reći da li se ova tragedija mogla izbjeći. Djelomično su možda odgovorni psihijatrijska ustanova gdje se ovaj nesretnik liječio i zdravstveni sistem. Prije manje od godinu u Zagrebu smo imali sličan slučaj, kad je mladić-također duševno rastrojen, ubio vlastitog oca. Izvrstan prilog o tome objavila je emisija „Provjereno“ na zagrebačkoj Nova TV, gdje je majka tog mladića ukazala na probleme medicinske skrbi i cijelog sistema u ovakvim slučajevima. Ali taj apel otišao je, izgleda, u prazno. I svaki put kao da je prvi. To je razočaravajuće i zabrinjavajuće, a posebno je degutantno to što neki čak i na ovome nastoje steći političke bodove.

 

Uskoro će se Hrvatska i Crna Gora kuvati u EU loncu

MONITOR: Hrvatska je odbila da podrži prijevremeno zatvaranje 31. poglavlja u pristupnim pregovorima Crne Gore. Izgleda da Hrvatska realizuje prijetnje koje je uputila Podgorici posle Rezolucije o Jasenovcu?

JURIĆ: Izgleda da je tako. Ali Republika Hrvatska samo čini ono što se očekuje od nje kao štreberice i bullyja u razredu Europske unije. Te međudržavne čarke će proći kako su i došle-niotkuda i nizašto, s profitom za političke i ekonomske moćnike i sa štetama za sve ostale. Osim u NATO-u, uskoro će se naše dvije zemlje, a potom i ostale balkanske zemlje-zajedno kuhati u EU-loncu, kao ona žaba koja se živahno kuha u vreloj vodi sve dok ne premine. A kada se shvati da u EU ima još manje demokracije nego u našim pseudodemokratskim državama, bit će prekasno. EU-demokracija nalik je na takmičenje za pjesmu Eurovizije, ali je ovo drugo barem zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta

 

 

MONITOR: Koje su najčešče predstavke koje kancelarija Ombudsmana razmatra a odnose se na povredu rodnih  prava?

DOBARDŽIĆ:Pritužbe se uglavnom odnose na lično svojstvo pol, rodni identitet, seksualna orijentacija i/ili interseksualne karakteristike u oblasti rada i zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Takođe, pritužbe se odnose i na govor mržnje, na koji reagujemo, osim postupanja po pritužbama i po sopstvenoj inicijativi, kroz saopštenja za javnost, kao i preventivno, odnosno pojavljivanje institucije Zaštitnika u medijima i to ukazivanjem na načela zabrane diskriminacije i štetnost pojave govora mržnje, kao oblika diskriminacije.

MONITOR: Koji primjeri kršenja ovih prava su najdrastičniji?

DOBARDŽIĆ:Jedan od najaktuelnijih problema jeste porast rodno zasnovanog nasilja. U oblasti rada i zapošljavanja, u odnosu na porodični status; seksizam i mizoginija, govor mržnje zbog ličnog svojstva – seksualna orijentacija.

MONITOR: Kako institucije reaguju na preporuke koje upućujete a tiču se povrede nekih od ljudskih prava?

DOBARDŽIĆ:Institucija Zaštitnika prati u kontinuitetu izvršenje preporuka. Takođe, dajemo sistemske preporuke koje uključuju i izmjene zakona i podzakonskih akata, kao i preporuke za ubuduće kako bi se prevenirao neopravdano nejednak tretman. Ostajem nezadovoljna zbog neizvršavanja svih preporuka jer ipak imamo trend kontinuiteta kada je u pitanju neizvršavanje datih preporuka.

MONITOR: Kako biste ocijenili stanje ženskih prava u našem društvu, koji su ključni problemi?

DOBARDŽIĆ:Teže je uspostaviti balans između porodičnog i profesionalnog života. Ukazujem na posebno ranjiv položaj žena koje dolaze iz ruralnih područja, slabijeg socijalno ekonomskog statusa, žene Romkinje, žene lica sa invaliditetom, žene pripadnice LGBTIQ zajednice, kao i žene za vrijeme trudničkog i porodiljskog odsustva i korisnice psihoaktivnih supstanci. Ova ranjiva kategorija je u posebnom riziku od diskriminacije, pa i nasilja. Nasilje nad ženama je oblik diskriminacije, koji je kao takav prepoznat Istanbulskom konvencijom, a institucija Zaštitnika je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Podsjećam da je izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika iz 2011. godine, kao posebna mjera, uveden kvotni sistem propisivanjem obaveze da na izbornoj listi bude najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola. Međutim, pokazalo se da ovaj model nije dao očekivane rezultate u jačanju parlamentarne zastupljenosti žena jer su uglavnom bile rangirane pri dnu partijskih lista, bez stvarnih šansi da budu izabrane, što je dalo povoda da se izmjenama Zakona iz 2014. godine uvede dodatna garancija saglasno kojoj na izbornoj listi među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedan kandidat pripadnik manje zastupljenog pola. Što znači da su političke stranke ispoštovale zakonske obaveze ali primjećujem da to govori o spremnosti partija da samo ispoštuju zakonski osnov, formalno, kako bi im se odobrila lista, dok napori za postizanje suštinske jednakosti i jednakih mogućnosti izostaju.

Ukazujem da je za postizanje de facto jednakosti u parlamentarnoj zastupljenosti žena, osim dosljedne primjene privremenih mjera, kakve su kvotni sistem, neophodan posvećen i stalan odnos prema razvoju kapaciteta i snažnijem institucionalnom podsticanju žena da aktivno učestvuju u političkim procesima.

Pitanje rodne ravnopravnosti je široko pitanje kojem se kontinuirano mora posvećivati pažnja kroz sistemski pristup na svim nivoima od obrazovanja do profesionalnog angažmana. Pored učešća žena u političkom životu i na izbornim listama, odnosno na mjestima gdje se donose odluke, isto tako je važno uključiti u sve sfere života žene sa invaliditetom, žene iz manjinskih zajednica, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, lica drukčijih rodnih identiteta.

Primjećujem da se žene ne nalaze na rukovodećim mjestima, u dovoljnoj mjeri.

Zapažam nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti.

MONITOR: Ima li nekih pozitivnih promjena u praksi?

DOBARDŽIĆ: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je, uz tehničku i finansijsku podršku sistema Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori, uspostavio Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetim u Crnoj Gori, koji čine predstavnici/e deset organizacija osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, kao i predstavnik/ca institucije Zaštitnika, koji su izabrani na osnovu javnog poziva za članove/ice Nezavisnog mehanizma.

Nastavljena je saradnja sa civilnim sektorom i međunarodnim organizacijama. Dalje, ističem da su novinari/ke zainteresovani za rad Zaštitnika i da redovno izvještavaju o radu i donijetim mišljenjima i preporukama, što je za instituciju od posebnog značaja. Ovo zbog toga što je za rad institucije izuzetno važno da javnost bude upoznata sa njenim radom, odnosno sa eventualnim kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao i mjerama koje se s tim u vezi preduzimaju od strane nadležnih organa, a po preporukama Zaštitnika.

 

Komisija protiv rasizma i netolerancije

MONITOR: Krajem prošle godine izabrani ste za članicu Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), u svojstvu nezavisne ekspertkinje iz Crne Gore. Kakvi su izazovi sa kojima se susrećete u radu u toj komisiji?

DOBARDŽIĆ: Podsjećam da ECRI prati zakonodavne politike, administrativne i druge mjere u borbi protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije, provjerava njihovu efikasnost.

Mandat ECRI-ja se sprovodi kroz tri segmenta: posjete i izvještavanje o situaciji u zemljama članicama SE, saradnja sa civilnim sektorom i rad na opštim temema po kojima se daju odgovarajuće preporuke generalne politike.

Imajući u vidu mandat ECRI-ja imam priliku da se bliže upoznam sa zakonodavnim politikama i situacijom u ovoj oblasti u zemljama članicama Savjeta Evrope i da dam svoj doprinos. ECRI u svom godišnjem izvještaju ukazuje na potrebu za efikasnijom primjenom preporuka koje ECRI upućuje zemljama članicama prilikom svake nadzorne posjete.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo